Homilija zla

homilija-zla-6020.jpg

Na susretu s crkvenim velikodostojnicima 1945. godine, Tito se predstavio kao „Hrvat i katolik“, ali i rekao da „nije zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkih svećenika u ovim teškim historijskim momentima koji su koštali velikih žrtava“ te zastupa, kritizirajući Vatikan, ideju „više samostalnosti“ (od Svete Stolice) i „dublje povezanosti svećenstva s narodom“
Na susretu s crkvenim velikodostojnicima 1945. godine, Tito se predstavio kao „Hrvat i katolik“, ali i rekao da „nije zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkih svećenika u ovim teškim historijskim momentima koji su koštali velikih žrtava“ te zastupa, kritizirajući Vatikan, ideju „više samostalnosti“ (od Svete Stolice) i „dublje povezanosti svećenstva s narodom“

S oltara se u Hrvatskoj širi šovinizam u raznim formama, utjecaj na omladinu je (pre)velik, vidi se to već po tome što se baš nitko od brojnih nazočnih nije otvoreno pobunio da se na marijanskom slavlju – umjesto ljubavi, zajedništva i poniznosti – promiče mržnja, zlo i oholost

Popovi šire šovinizam u raznim formama. Rasturaju štampu, štampaju mnogo. Vjeronauk se uči široko, u Sisku 65%. Vjeronauk uče i po kućama. Krizmanje je vrlo masovno. Biskupa dočekuje 50 konjanika i 50 biciklista. Vrlo veliku pažnju posvećuju ženidbama i grobljima. Članove KP nastoje demoralizirati i kompromitirati. Krste im djecu u njihovom odsustvu. Mladi popovi su vrlo aktivni. Utjecaj na omladinu je dosta velik.

Ne, to nije reakcija šutljive hrvatske ljevice na još jednu homiliju notornoga sisačkoga biskupa Košića koje opetovano taj sluga Božji Crkve u Hrvata naziva izdajicama vlastite domovine, slugama zla, kukavicama, varalicama, krivokletnicima, otpadnicima… Jednom riječju – Judama. Pa im gromoglasno, u svome vulgarnom stilu naređuje da se „sasvim konkretno“ odreknu svoga (drugoga, krivoga) Boga – Maršala kojem navodno prinose, ne samo tamjan, već helas! i ljudske žrtve.

Ne, gornji citat nije fragment iz netom pristigloga izvješća State Departmenta u kojem se detektira crno stanje stvari u Hrvatskoj – to je zapisnik s jednog sastanka Politbiroa KPH, u Zagrebu, ujesen 1949., održanog čak deset godina prije rođenja biskupa Vlade Košića u nekom selu kraj Varaždina.

U to vrijeme, kada na čelu svih političkih i ideoloških kolona jaši Košićev Zmaj-đavao Broz, na nizu sjednica (vidjeti na tisuće stranica zapisnika u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu) i sami komunisti priznaju da u Partiji imaju velik postotak članova koji redovito odlaze u crkvu i održavaju svoje vjerske običaje. Vrijeme je to kad, s druge strane, britanski diplomati u Hrvatskoj javljaju u Downing street 10 da je Crkva jedini neprijatelj Titove vlasti, jedina opozicija koja, for heaven's sake, i dalje podržava zločince i gubitničku stranu u ratu.

A tu Košićevu, krivokletničku i izdajničku Titovu vlast npr., u tijelovskoj procesiji 1945., na pola puta do katedrale iznenadi ogromni pljusak – svi zajedno u trku odlaze na misu u katedrali. Mjesec dana poslije, bogosluženju u crkvi sv. Marka povodom crkvenog, narodnog i državnog blagdana slavenske braće Ćirila i Metoda također nazoče isti ti krivokletnici – predstavnici državnih vlasti na čelu s izdajnikom Bakarićem. Krajem iste godine upućuju se iz Vlade čestitke muslimanima povodom Kurban Bajrama, darivaju se za Nikolinje siromašna djeca, za Badnjak se zagrebački Gradski odbor na čelu s Dragutinom Sailijem – Konspiratorom (tijekom okupacije organizatorom ilegalne borbe u Zagrebu i u Zagorju) brine o opskrbi Zagreba ribom („velike količine“). Idu tih dana komunisti (da, Košićeve sluge Zloga naroda moga) u posjet bolesnicima po zagrebačkim bolnicama, na naslovnici blagdanskoga broja izdajničkoga Vjesnika (24. – 26. XII.) koči se veliki članak Prvi Božić u slobodnoj narodnoj republici, a u sredini je dodatak iz kulture Božićni prilog Vjesnika. Kako i neće, pa na partizanskom se teritoriju – istome onom na kojem je redovito tiskan baš Vjesnik – predavao i vjeronauk – po jedan sat tjedno, fakultativno.

Baš u sredini tih „neslavnih“ dana, dogodio se povijesni politički samit na vrhu koji je mogao umnogome označiti budućnost Hrvatske, nažalost nije, a koji se danas voli zaboraviti: na samom početku lipnja te fatalne 1945. Tito i Bakarić se u Zagrebu (gdje je Broz, uz spektakularan govor s prozora zgrade Vlade proslavio svoj 53. rođendan) nalaze s crkvenim velikodostojnicima (na slici). Na tom se okupljanju Tito predstavlja kao „Hrvat i katolik“, ali izjavljuje da „nije zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkih svećenika u ovim teškim historijskim momentima koji su koštali velikih žrtava“ te zastupa, kritizirajući Vatikan, ideju „više samostalnosti“ (od Svete Stolice) i „dublje povezanosti svećenstva s narodom“.

Nije zaživjelo.

Uskoro ti Košićevi zavodnici i strašne ubojice, odlučuju na temelju dokumenata ZAVNOH-a, regulirati odvojenost Crkve i države, ali i slobodu vjeroispovijesti što se potvrđuje u Ustavu NRH iz 1947. koji pak zabranjuje zlouporabu Crkve u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na vjerskom temelju. Danas, 70 godina nakon toga važnog iskoraka događa se upravo to – Crkva učestalo koristi oltar za uzdizanje jedne zločinačke paradržave i s tim u vezi za žestoke političke okršaje s neistomišljenicima.

Da, istina je da se odnos Crkve i Titove države nikada nije pretvorio u prijateljski, osobito nakon slučaja Stepinac, no odnos tadašnje politike prema Crkvi mora se ponajprije (kao što je Tito i kazao na spomenutom sastanku) tražiti u odnosu Crkve prema NDH, ali i u odnosu s Vatikanom s kojim uskoro prekida diplomatske odnose. Titova Komisija za vjerske poslove, na čelu koje je isprva svećenik, partizan i ministar bez lisnice dr. Svetozar Rittig, tu malo što može učiniti – nije imala nikakvu političku moć, tek je donekle mogla djelovati na smirivanju strasti – vraćala su se tih godina brojna oduzeta crkvena imanja opet u vlasništvo crkve, dodjeljivala se pomoć siromašnim svećenicima, sanirali brojni crkveni objekti…

Ipak, u popisu stanovništva 1953., mnogi se komunisti i dalje izjašnjavaju religioznima – npr. čak 25% njih u zagorskoj općini Začretje su vjernici. Kako i ne bi, škole vjerskih zajednica su brojne, ali ostaju izvan državnog sustava obrazovanja. Katolička Crkva u Hrvatskoj ima ih šest visokih (Đakovo, Split, Rijeka, Makarska, Dubrovnik – sve franjevačke plus isusovačka u Zagrebu), osam srednjih (Šibenik, Zadar, Dubrovnik, Pazin, Zagreb, Split, Sinj, Bol na Braču). Samo 1948./1949. upisano je u njih čak 1375 učenika – piše u jednome svom izvješću neimenovani, harni činovnik Agitpropa CK KPH. No, u državnim je školama, gle vraga, vjerska nastava bila dopuštena sve do te fatalne 1952. godine i prekida odnosa s Vatikanom. Odvijala se i u osnovnima i u srednjima, na načelu dobrovoljnosti i uz dopuštenje vlasti, prvog ili posljednjeg sata nastave, pritom se u mnogim službenim dokumentima zabranjuje „agitacija za ili protiv“, iako je ona „na terenu“ bila itekako živa. Istina, odnos vlasti prema Crkvi dvostran je, zakonima je on dobro reguliran, u praksi se, kao i danas, događa štošta – tumačenja su bila vrlo – blago rečeno - fleksibilna od škole do škole, od općine do općine, kotara i grada. S druge strane, Crkva se kontinuirano opire uvođenju povijesti učenja o NOB-u u nastavu.

U svemu, u to doba vjeronauk u osnovnim školama pohađa čak 41% učenika, 24%, u sedmoljetkama, a 54% u gimnazijama. Samo u 10% od toga vjeronauk je pravoslavni, ostalo je sve katolički. Stopostotno pohađanje vjeronauka zabilježeno je, i to isto, deset godina prije rođenja biskupa Košića, na Krku, Lošinju, Cresu i u Zlataru (v. Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda – Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945 – 1952.).

Uskoro, dolazi do još jačega zaoštravanja: na V. kongresu KPJ jednom od smjernica postaje „borba protiv idealizma i metafizike koji se često zapažaju kod nastave prirodnih i društvenih nauka“. Posljedično s tim, Košićev Sisak, kao i većina drugih gradova u Hrvatskoj gube nastavu vjeronauka – među njima su i većina župa današnje sisačke biskupije i sisačko-moslavačke županije: Kutina, Glina, Novska, Dvor, Kostajnica, ni u Gori u kojoj se održalo ovogodišnje marijansko slavlje nema više vjeronauka.

Nakon toga, ističe se da je religioznost osobna stvar pojedinca, a da u školama u kojima se odgaja i obrazuje sve mora počivati na znanstvenim osnovama. To je možda jedan od najvećih dosega prosvjetne politike Titove države pa se ni zbog toga ne bi u ovoj zemlji smjelo odricati Tita, a mnogi bi političari i u vlasti i u opoziciji, samo iz toga primjera trebali puno naučiti.

Ako ništa, onda barem glasno osuditi one koji ga nazivaju Zmajem-đavlom i Sotonom. I koji odbijaju usvojiti najjednostavnije gradivo, a to da ovo društvo neće naprijed sve dok se Crkva uporno odbija odreći Ante Pavelića. Da, onoga istoga Pavelića koji se u svojim unutarnjim poslovima ograničio na samo na jednog saveznika – Katoličku Crkvu – „sve ostale činitelje i snage u Hrvatskoj upravo je izazivački pretvarao u svoje neprijatelje“ (Ante Ciliga, Sam kroz Europu, str. 204.). To su te krvave ruke o kojima prekjučer zbori biskup Košić, tu leži taj „fanatizam koji je sjekao glave svima koji se nisu htjeli pokloniti“.

Isto bi mu, zasigurno, došapnuo i glavni lik njegova doktorata Franjo Ksaver Pejačević, hrvatski povjesničar i bogoslov, isusovac i član plemićke obitelji Pejačević koji je živio i djelovao u 18. stoljeću i koji je znan kao teolog pomirenja s kršćanskim Istokom, upravo onoga kojeg je, za jednog od svojih boravaka u Hrvatskoj, prizivao Ivan Pavao II. kada je govorio o ex-yu „susjedstvu“ kao o rijekama koje bi se morale spojiti u jedan veliki tok. Ako već ne na Pejačevića i Ivana Pavla II., Košić bi se možda mogao ugledati na svoga mentora na doktoratu: uvaženoga profesora emeritusa dogmatike i teološke antropologije, pjesnika i akademika, erudita i vrhunskoga intelektualca Ivana Goluba, autora više od 70 knjiga među kojima se osobito ističu one znakovita naslova: Običan čovjek i Najprije čovjek. A ne Progonitelj i Inkvizitor.

U pravu je danas zaboravljeni zapisničar s početka ovoga teksta: s oltara se u Hrvatskoj širi šovinizam u raznim formama, utjecaj na omladinu je (pre)velik, vidi se to već po tome što se baš nitko od brojnih nazočnih nije otvoreno pobunio da se na marijanskom slavlju – umjesto ljubavi, zajedništva i poniznosti – promiče mržnja, zlo i oholost.