Hrvatska i ISIS (I): bin Ladenov izaslanik u Zagrebu

Sredinom lipnja, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) je objavila „Javno izvješće“ o svojim aktivnostima u prošloj, 2014. godini. U tom, obimom nevelikom dokumentu, u poglavlju „Stanje sigurnosti u Republici Hrvatskoj“, uz ostalo, piše: „Trenutno nema utvrđenih izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima te procjenjujemo kako je teroristička prijetnja na teritoriju Republike Hrvatske trenutno niska. Međutim, za Republiku Hrvatsku, kao članicu EU-a i NATO-a, postoji potencijalni rizik terorističkih prijetnji, prvenstveno imajući u vidu globalni porast terorističke prijetnje od terorističkih organizacija poput ISIL-a, Al Qaide, Al Shababa i drugih. Stupanj terorističke prijetnje s islamističkih polazišta iz same Republike Hrvatske je nizak. Broj pristaša radikalnog tumačenja islama u Republici Hrvatskoj je mali, nekoliko desetaka osoba, a većina njih nisu pobornici terorističkih metoda djelovanja... Na teritoriju tzv. Islamske države utvrđen je boravak šestoro hrvatskih državljana. Većina njih, uz hrvatsko, ima državljanstva i drugih država. Zajedničko im je to da su prije radikalizacije odselili iz Republike Hrvatske ili nisu ni živjeli u RH. Proces radikalizacije odvijao se u inozemstvu odakle su i otišli na teritorij pod kontrolom ISIL-a...“, piše Emir Imamović na portalu Fališ

Zbilja, malo se koja, ako je uopće ima, muslimanska zajednica u nekoj od država Europske unije može pohvaliti tako visokim stupnjem otpornosti na radikalna tumačenja islama i potpunim neuspjehom eventualnih pokušaja regrutiranja boraca za takozvanu Islamsku državu. Jednako tako, malo je zemalja u kojima je, kako su u više navrata istakli predstavnici Islamske zajednice Hrvatske, kvalitetno kao ovdje riješeno pitanje manjinske, muslimanske vjerske skupine. Hrvatska je, tvrde autoriteti njenih muslimana, model kojeg bi trebale slijediti države u kojoj su većina stanovnika kršćani, ali i one u kojima su dominantni muslimani.

S druge strane, najveću kopnenu granicu Hrvatska ima sa Bosnom i Hercegovinom, državom u kojoj su muslimani najbrojnija vjerska grupa i, ujedno, recimo tako, najzapadnije i najeuropskije društvo sljedbenika islama. Također, iz Bosne i Hercegovine je, a prema različitim izvorima, Islamskoj državi pristupilo nekoliko stotina boraca – kako veterana rata u BiH, tako i dragovoljaca bez ranijeg borbenog iskustva – dok u njoj, kako je još prije nekoliko godina rekao Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) ima oko tri tisuće osoba spremnih na samoubilačke, terorističke napade. Uz navedeno, u Bosni i Hercegovini postoji nekoliko manjih ili većih, izoliranih zajednica koje se obično nazivaju vehabijskim ili selefijskim, a najpoznatija je ona u selu Gornja Maoča, u neposrednoj blizini bosansko-hrvatske granice. Na jednoj od kuća u tom mjestu, više puta je postavljanja, te nakon intervencije bosanskohercegovačke policije uklanjana, zastava ISIS-a.

„I Hrvatska je, doduše nešto ranije, imala problema s terorizmom koji je motiviran sličnom ideološkom matricom. Podsjetit ću na bombaški napad u Rijeci koji je 1995. godine izvela al-Gama'a al-Islamiyya. Također, upravo objavljeni izvještaj SOA-e ukazuje da ni Hrvatska nije potpuno imuna od lokalne refleksije događaja iz Sirije, pa i iz neposrednog susjedstva, a registrirano je i prisustvo šestero hrvatskih državljana na teritoriju koji je pod kontrolom ISIS-a. S operativnog stajališta, moguće je da za ljude o kojima govorimo Hrvatska figurira upravo kao tranzitna zemlja preko koje je neophodno proći kada se iz Zapadne Europe putuje za BiH ili obratno. Prema takvoj sredini bolje se ponašati miroljubivo, ne stvarati probleme i ne skretati pozornost jer bi posljedice pojačane kontrole i represije prema putnicima u oba smjera mogle samo otežati tranzit i komunikaciju“, kaže za Fališ dr. Vlado Azinović, vanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, te koautor studije „Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca“, nastale za potrebe „Atlantske inicijative“, nevladine organizacije sa sjedištem u glavnom gradu BiH; objavljene skoro u isto vrijeme kada i „Javno izvješće“ SOA-e.

Azinovićeva ocjena podudarna je sa procjenom SOA-e koja navodi: „Jedan od sigurnosnih izazova s kojim je suočena Republika Hrvatska je i tranzit osoba, stranih državljana, za koje postoje indicije da podupiru terorističke aktivnosti, preko hrvatskog teritorija na putu iz njihovih matičnih država prema razvijenim europskim državama u kojima su na privremenom ili stalnom boravku ili prema kriznim žarištima“.

Pozicija Hrvatske kao zemlje koju radikalni, militantni sljedbenici islama koriste kao koridor na putu do mjesta sukoba, zapravo nije neuobičajena: i prije dvadeset i tri godine, prvi su strani ratnici, veterani sukoba u Afganistanu ili članovi tada još nedovoljno poznate, u međuvremenu, kažimo tako, prvo globalno brandirane, pa u Iraku i Siriji prilično marginalizirane,  terorističke organizacije Al Qaida, upravo preko Hrvatske putovali za BiH, gdje su ratovali na strani Armije BiH, uglavnom kao pripadnici odreda El Mudžahid. I prvi i drugi val mudžahedina prošao je tada kroz Hrvatsku u operaciji koja je imala tajnih elemenata, ali se u većini odvijala uz saznanje državnog vrha.

Prvi je o tome pisao Esad Hećimović, dugogodišnji novinar, ponajbolji poznavatelj ove teme u jugoistočnoj Europi i autor knjige „Garibi: mudžahedini u BiH 1992. – 1999.“ Prema Hećimovićevim saznanjima, u Zagreb je u kolovozu 1992. doputovao Jamal Ahmed al-Fadl, izaslanik Osame bin Ladena i susreo se sa saudijskim državljaninom Abdurahmanom Al Dosarijem, poznatijim kao šejh Abdulaziz i/ili Abdulaziz Riđobradi. On se, Riđobradi, inače smatra prvim mudžahedinskim liderom u BiH, koju je prvo posjetio da bi procijenio karakter rata u njoj i poziciju muslimana u tamošnjem sukobu. Nakon što se uvjerio da „muslimane ubijaju samo zbog toga što su muslimani a ne iz nekog drugog razloga, što su Bosna ili nešto drugo”, Riđobradi je, uz ostale, započeo uspostavu onoga što će se kasnije pokazati kao odjeljenje Al Qaide u Europi.

„Iz Sudana je stigla jedna od ponuda za upućivanje stranih islamskih dobrovoljaca u Bosnu. Kao gost sudanske vlade, u Khartoumu je boravio Osama bin Laden. Zatražio je od svog domaćina, Hasana Turabija, pomoć da uspostavi kontakte u Bosni. To nije bila molba koju je vodstvo bosanskih muslimana moglo odbiti. Jedan od Turabijevih saradnika, dr. Fatih al Hassanein, u to vrijeme je za sebe tvrdio da je pravi 'ministar finansija u vladi Alije Izetbegovića'. Vodio je međunarodnu nevladinu organizaciju Third World Relief Agency, sa sjedištem u Beču i redovno, u diplomatskom automobilu sudanske ambasade u Beču, donosio do Zagreba kofere novca“, piše Hećimović u svojoj knjizi.

Osim s Riđobradim i al Hassaneinom, bin Ladenov se glasnik u Zagrebu susreo i sa predstavnikom humanitarne organizacije Benevolence International Foundation (BIF), protiv čijeg će osnivača i direktora  Enaama Arnaouta svjedočiti na procesu u SAD-u i to kao američki svjedok – suradnik: „U jesen 1992, Al Qaida je uputila svog predstavnika iz Sudana u Zagreb, kako bi prikupio informacije za Bin Ladena o Bosni i o izgledima za Al Qaidin biznis u Hrvatskoj. Član Al Qaide je putovao u Zagreb, gdje se sreo s različitim ljudima, uključujući optuženog Arnaouta, kao i dvojicu drugih pripadnika Al Qaide, Abdulrahmana al-Dosarija i Ebu Zubejra el-Madanija, Bin Ladenovog rođaka. Dosari je savjetovao da Al Qaida uspostavi svoj kamp za obuku u Bosni, izgradi odnose sa stranim humanitarnim organizacijama i uspostavi svoje biznise, kako bi podržala Al Qaidu ekonomski. Dosari je naglasio da je Al Qaidin cilj u Bosni uspostavljanje baze za operacije u Evropi protiv Al Qaidinog istinskog neprijatelja, Sjedinjenih Država”, dio je dokaznog materijala iz svjedočenja korištenog na suđenju Arnaoutu.

Pet godina i nekih mjesec dana nakon zagrebačkog susreta, u Splitskoj ulici u Mostaru, ispred zgrade Policijske uprave i bivšeg sjedišta Ministarstva unutarnjih poslova Herceg-Bosne je eksplodirao automobil bomba, ozlijedivši dvadeset šest civila i troje policajaca. Prvookrivljeni za ovu operaciju bio je Ahmed Zuhair Handala - rođen, prema jednim izvorima u Sudanu, a prema drugima u Saudijskoj Arabiji. Iste godine, 1997., petog prosinca, prestajala mu je važiti hrvatska osobna iskaznica koju je dobio u zimu 1994., u vrijeme dolaska druge velike grupe mudžahedina u BiH. Prema tom dokumentu, adresa Ahmeda Zuhaira Handale je bila u ulici Milana Rešetara broj 36 u Zagrebu.

Nakon bijega iz BiH, Handalino ime se pojavilo 2006. godine i to na spisku zatočenika u američkom logoru Guantanamo, gdje je prebačen nakon hapšenja u Jemenu.

Inače, Ahmed Zuhair Handala osuđen je u odsustvu, u Bosni i Hercegovini, na deset godina zatvora, a njegovi pomoćnici na osam, odnosno šest...

Nastavlja se...

Tekst je objavljen na portalu Fališ realiziran u sklopu „Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima“, Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

hrvatska-i-isis-i-bin-ladenov-izaslanik-u-zagrebu-3360-3511.jpg

Automobil-bombu u Mostaru postavio je Ahmed Zuhair Handala koji je hrvatsku osobnu iskaznicu dobio 1994. Prema tom dokumentu, adresa Ahmeda Zuhaira Handale je bila u ulici Milana Rešetara broj 36 u Zagrebu
Automobil-bombu u Mostaru postavio je Ahmed Zuhair Handala koji je hrvatsku osobnu iskaznicu dobio 1994. Prema tom dokumentu, adresa Ahmeda Zuhaira Handale je bila u ulici Milana Rešetara broj 36 u Zagrebu
Foto: 
Fališ