Ivana Radačić: Spol je biološka kategorija, a rod društvena

Dr. sc. Ivana Radačić neobična je pojava na hrvatskoj znanstvenoj sceni. Najprije, jedina je pravnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a zatim je izborom svog znanstvenog polja izazvala potpunu pomutnju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Naime, neki njezini kolege pravnici smatrali su da njezino znanstveno djelovanje na području ljudskih, odnosno ženskih prava zapravo ne pripada pravu. No, nakon raspleta cijele situacije, Ivana je danas viša znanstvena suradnica i sigurno jedna od najkompetentnijih osoba u vezi s ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj.

Interes javnosti za dr. Radačić povećan je ovih dana zbog njezina nedavnog izbora u UN-ovu radnu skupinu o diskriminaciji žena u zakonima i praksi. Dr. Radačić je izabrana kao predstavnica zemalja istočne Europe.

Ivana Radačić diplomirala je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon toga je najprije na Cambridgeu magistrirala kriminologiju, pa onda pravo na University of Michingan, da bi na nakon toga doktoriralastekla doktorat na University Collegeu London. Školovanjem u inozemstvu i pohađajući kolegije koje nije imala prilike pohađati u Hrvatskoj, otvorio joj se cijeli jedan svijet unutar kojega se raspravljalo o ljudskim pravima i pravima žena na način koji joj je do tada bio nepoznat. Tim je temama odlučila posvetiti svoj profesionalni put: “U sklopu tih kolegija vidjela sam radove u kojima žene pišu nekim jezikom koji je meni bio fantastičan jer su upotrebljavale prvo lice. Pisale su, između ostalog, i o svojim iskustvima pobačaja, silovanja… Tada sam shvatila da je i u znanosti legitimno pisati na takav način.” Svidjelo joj se kako se propitivala odvojenost znanosti od života, objašnjava Ivana: “Taj jezik je bio istodobno i privatan i javan”.

Kako svijet možemo učiniti boljim te koja je uloga prava u raspodjeli društvene moći, pitanja su koja dr. Radačić i danas zanimaju.

Teme poput sudske prakse kada je riječ o nasilju nad ženama, zakona koji regulira prostituciju, o čemu smo na Forum.tm-u pisali ovdje, o ulozi muškaraca u borbi za rodnu ravnopravnost, Istanbulskoj konvenciji te važnosti korištenja termina rod, dr. Radačić artikulira jasnije i direktnije nego bilo koja javna osoba u Hrvatskoj.

Vaše imenovanje na mjesto više znanstvene suradnice bilo je prilično burno. Nešto što je trebala biti formalna procedura pretvorilo se u ozbiljan slučaj u znanstvenoj zajednici.

Dakle, moja matična kuća, Institut Ivo Pilar, pokrenula je moj izbor u znanstveno zvanje u području društvenih znanosti, polje pravo. S obzirom na to da Institut nema osoba u mom polju, taj su zahtjev poslali na Pravni fakultet u Zagrebu. Naivno sam vjerovala da će sve teći glatko jer sam ispunjavala uvjete, odnosno imala sam dovoljan broj objavljenih članaka. Međutim, s Pravnog fakulteta su se očitovali da ono čime se bavim ne pripada pravu nego rodnim studijima. Međutim, niti pravo zna što su rodni studiji niti oni mogu donijeti odluku o tome. No, pitanje je zbog čega moje djelovanje ne pripada pravu ako sam doktorirala pravo te objavljivala članke u pravnim časopisima. Nakon te odbijenice nisam mogla ništa te sam krenula ispočetka. Novo povjerenstvo bilo je na Pravnom fakultetu u Rijeci jer tamo postoji profesorica koja se bavi ljudskim pravima. Oni su me smjestili u pravo, i to u međunarodno pravo. No, oOnda je matični odbor za pravo, , dao ipak negativno mišljenje. Tada sam pokrenula upravni spor protiv matičnog odbora. Na Upravnom sudu njihova je odluka pala jer ju nisu obrazložili, dakle zbog proceduralne pogreške. Nakon toga se matični odbor promijenio, došli su neki otvoreniji ljudi i konačno mi dali zeleno svjetlo. U cijeloj priči je najnevjerojatnije zapravo to što u Hrvatskoj ne možeš djelovati kao znanstvenik ako se ne uklapaš u neku od već postojećih znanstvenih grana. Toga nema nigdje na svijetu jer se na taj način onemogućava razvoj novih znanstvenih grana i interdisciplinarno djelovanje, što bi se u znanosti trebalo poticati.

Nedavno ste izabrani u UN-ovu radnu skupinu o diskriminaciji žena u zakonima i praksi. Kako je došlo do vaše prijave i na koji način ta skupina djeluje?

Ta skupina i slične radne skupine pripadaju dijelu specijalnih procedura Vijeća za ljudska prava. Još jedna žena iz Hrvatske (osim mene) djeluje u tim UN-ovim procedurama. To je Dubravka Šimonović, koja ima funkciju Specijalne izvjestiteljice o nasilju nad ženama. Moja radna skupina bira se regionalno (UN je podijeljen u 5 regija), a ja sam imenovana iz istočne Europe. Iako pratim rad tog tijela, nisam razmišljala o tome da se prijavim, ali su me moje strane kolegice s kojima sam radila na temama vezanima za ženska prava nagovorile. Potom su me zajednički nominirali Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Pučka pravobraniteljica i Kuća za ljudska prava. Na dužnost sam stupila 1. studenog 2017. godine, a 20. studenog sam bila u Ženevi na prvom sastanku. Pišemo godišnja izvješća o temama za koje smatramo da su važne u sklopu našeg mandata. Tu se zapravo postavljaju standardi na koji bi se način države trebale ponašati i koje su im obaveze vezano za pojedinu temu. Osim toga, odlazit ćemo u države i analizirati stanje vezano za diskriminaciju žena, i pronaći što bi u zakonima trebalo mijenjati, ali ne samo u zakonima već i u praksi. To se radi za dvije-tri države godišnje. I ono što je sjajno jest to da odgovaramo na individualne pritužbe žena koje su u situacijama da ih se diskriminira ili da nemaju efikasan pravni lijek, ili pak ako postoje neki prijedlozi zakona koji su problematični pa bi trebalo reagirati prije nego što se usvoje. Što znači da možemo direktno utjecati na stvari koje se događaju.

Prije nekoliko godina napisali ste knjigu o sudskoj praksi u Hrvatskoj kada je u pitanju nasilje nad ženama pod nazivom Seksualno nasilje: mitovi, stereotipi i pravni sustav.  Što je pokazalo to istraživanje?

Komparativna feministička istraživanja pokazala su da su zakoni i sudska praksa, u slučajevima silovanja, područje prava u kojem su rodni stereotipi najizraženiji. Tri su dominantne stereotipne pretpostavke o seksualnom ponašanju žena: žene pristaju na seksualne odnose bez obzira na okolnosti jer žele biti seksualno posjedovane od strane muškaraca, lažu da su silovane kad spolni odnosi ne budu zadovoljavajući, te snose odgovornost za svoju viktimizaciju. Te pretpostavke odražavaju i održavaju mitologiju o silovanju prema kojoj je „pravo silovanje“ nasilan napad nepoznate osobe na javnom mjestu, dok je „prava žrtva“ čedna osoba, svjesna rizika silovanja, koja čini sve kako bi spriječila silovanje.

Ti mitovi i stereotipi vidljivi su i u sudskoj praksi u načinu na koji se interpretira sila i otpor (koliko jak, intenzivan i stalan mora biti), pitanjima koje se postavljaju žrtvi, odmjeravanju kazni.

Možete li nam navesti neke konkretne primjere?

Primjeri restriktivnog tumačenja sile i otpora uključuju sljedeće slučajeve: slučaj u kojem je zaključeno da je primjena „blage“ sile način izvedbe spolnog čina (guranje u sobu, držanje za ruke) te da verbalni otpor nije dovoljan, tim više što je oštećena prije čina razgovarala s optuženim; slučaj u kojem je unatoč fizičkim ozljedama zaključeno je da je žrtva naknadno pristala na spolni odnos jer se (uslijed straha) prestala odupirati; slučaj u kojem sila (držanje za ruku nakon zlostavljanja u autu) nije smatrana dovoljno intenzivnom jer se žrtva ipak uspjela oduprijeti i pobjeći; slučaj u kojem se zabijanje noža u pod pored kreveta nije smatralo silom već „mačističkom pobudom usmjerenom na naglašavanje muškosti“. Česta su bila procjenjivanja žrtvinog ponašanja prije, tijekom i poslije silovanja, primjerice zašto je bila u klubu i plesala, dok je u jednom predmetu sud čak ispitivao djevojku u izuzetno teškoj životnoj situaciji zbog čega je prekinula školovanje, što, naravno, nema nikakve veze s time što je bila silovana. U tom je predmetu (kojeg je poslije ukinuo Vrhovni sud) bila problematična i interpretacija otpora jer je sud zaključio da je oštećena u ključnom trenutku odustala od otpora iako je bježala od okrivljenog i na njega bacala pepeljare, prije nego ju je odvukao u sobu.  Sud je zaključio da bi bježanje oko stola svaki, a pogotovo pijani, muškarac shvatio kao izazivanje. U jednom pak predmetu drugog suda izraženo je stajalište da okrivljeni nije mogao razumjeti da žrtva ne pristaje na seksualni odnos jer je prije odnosa pričala s njim obučena u pidžamu. Ovi predmeti pokazuju kako su razumijevanja o tome što je prikladno i legalno ponašanje, u sferi seksualnosti, problematična ne samo za žene, već i za muškarce jer ispada da muškarci ne razumiju „ne“. Osim toga, ovo istraživanje pokazalo je kako ljudi često nemaju nikakav osjećaj za to da netko drugi živi u lošijim uvjetima i da nema potrebno životno iskustvo koje bi mu pomoglo da bira s kime će recimo sjesti za stol, kako će postaviti granice i sl.

Napisali ste novu knjigu o prostituciji, pod nazivom „Prostitution in Croatia and Slovenia“, koja je izašla u studenom 2017.  godine, u suradnji s kolegicom iz Slovenije Mojcom Pajnik. Do kakvih ste zaključaka došle proučavajući praksu u obje zemlje?

Kada se bavite pitanjima roda i seksualnosti, kao tema se, naravno, nameće i prostitucija. S kolegicom Pajnik sam sudjelovala u vrlo zanimljivom europskom projektu i rodila se ideja da napravimo istraživanje u Hrvatskoj i Sloveniji. Nažalost, nismo mogli dobiti novac od Hrvatske zaklade za znanost. Dva puta sam prijavljivala istraživanje i zadnji put su nam dali neka problematična objašnjenja koja nisu skladu s zakonskim i istraživačkim standardima, a koja su proizlazila iz nerazumijevanja specifičnosti istraživanja s marginaliziranim populacijama. To najbolje pokazuje koliko je teško u Hrvatskoj raditi bilo kakva nova istraživanja. Zatim smo se prijavili na International Social Research Foundation i dobili nešto malo novca. Odlučile smo napraviti analizu sudske prakse u obje zemlje i intervjue s osobama koje se bave prostitucijom; njihove priče, razlozi ulaska s fokusom na njihov odnos s klijentima, organizatorima, policijom i sudstvom. Nismo mogli doći do velikog broja osoba koje se bave prostitucijom, ali smo uključili udruge i bivše organizatore koji su nam se sami javili.

Zaključak je da je zakon kod nas vrlo nepravedan. Na meti su većinom one koje stoje na ulici koje su ionako u najranjivijoj poziciji. Njih je najlakše uhititi i osuditi. Mnoge od njih dva do tri puta mjesečno prespavaju u zatvoru što je velik problem ako imaju djecu jer im djeca mogu zbog toga biti oduzeta. Više ih čak i ne kažnjavaju novčano. Većinom su to žene koje trebaju pomoć, a sustav im definitivno ne pomaže nego ih svako malo stavlja u zatvor. U Sloveniji prositucija nije kriminalizirana, ali nije ni legalizirana. To je neka siva zona i nikoga se ne kažnjava, ako nema prisile. Njihove ispitanice nisu imale nikakvih iskustva s policijom, pa onda ni negativna, za razliku od naših.

Što vi mislite o tom “vrućem krumpiru”, odnosno o tome koji bi model kod nas trebalo primijeniti kada je u pitanju prostitucija?

U Europi postoje dva modela kada je prostitucija u pitanju. Ili se kažnjava samo korisnika, kao što je to slučaj u Švedskoj, ali to ima svojih mana jer ih onda klijenti odvode tko zna kamo kako ne bi bili uhvaćeni, što opet nije dobro za sigurnost tih žena. Drugi model je legalizacija kada je sve popisano zakonima – Njemačka, Nizozemska i dr., i tu ima dosta kontrole usmjerene ponajprije na zaštitu društva, a ne seksualnih radnika. Postoji i treći model raznih vrsta dekriminalizacija, poput Novog Zelanda gdje sam provela neko vrijeme, koji je vrlo zanimljiv. Ako rade najviše njih četiri zajedno a da nemaju šefa ili šeficu, nema posebnih pravila, no ako je riječ o bordelu, tada postoje stroga pravila, ali koja su zapravo više usmjerena na zaštitu prava seksualnih radnica. Recimo, ne smije se prakticirati nezaštićen seksualni odnos te svakog klijenta ili neki seksualni čin mogu odbiti zbog bilo kojeg razloga. Primjerice, jedan je klijent na Novom Zelandu bio osuđen jer je skinuo kondom tijekom odnosa, a postoji i slučaj u kojem je seksualna radnica tužila menadžera bordela za seksualno uznemiravanje i dobila naknadu štete.

Ono što mene zanima u priči oko prostitucije jest da se  dekriminalizira i mislim da o tome postoji konsenzus. Ono što sam ranije govorila: najlošije završavaju one koje se bave prostitucijom na ulici jer se njih kažnjava, policijisko postupanje zna biti vrlo problematično jer nemaju zaštitu. I to je problem u svim zemljama u kojima je prostitucija kriminalizirana. Dakle, kažnjava se populacija koja je stigmatizirana, o kojoj nitko ne brine, a društvo ništa ne poduzima da im pomogne.

Postoji jedna struja koja tvrdi da je prostitucija posao koji trese partrijarhat jer žena raspolaže svojim tijelom i sl., no ni sve žene koje to rade ne slažu se s tom interpretacijom. Mislim da mnoge to ne biraju jer, eto, baš su se time željele baviti u životu, pa bi se ponajprije trebalo raditi na tome da se razlozi za bavljenje prostitucijom bitno smanje. Jer razlozi su uglavnom neimaština, rodna neravnopravnost, migracijske politike i dr. Kriminalizacijom se ništa ne postiže. Cilj mog istraživanja je bio da se stavi svjetlo na tu temu i da se pokaže koliko je ovaj postojeći zakonski okvir zapravo problematičan. Treba ozbiljno početi razmišljati o tome što i kako dalje. U međunarodnom pravu ne postoji konsenzus o tome koja je politika najbolja, ali postoji konsenzus o tome da se njih ne smije kazneno goniti. I mora se raditi na tome da im budu dostupne sustavne podrške, servisi ako žele izaći iz tog posla te da se smanje uvjeti za ulazak u prostituciju.

Danas je sasvim jasno da se u borbu za rodnu ravnopravnost trebaju uključiti i muškarci. Kako vi gledate na tu temu?

Muškarci se dosta boje feminizma iako im ta cijela priča o osnaživanju žena zapravo pomaže da dođu do neke nove definicije muškosti koja se sasvim sigurno s vremenom promijenila. Potpuno je kriva percepcija da ravnopravnost znači ukidanje spolnih razlika, dapače ona nam pomaže da dođemo do bolje esencije i nas kao žena i njih kao muškaraca. Snažna žena zahtiijeva snažnog muškarca, a ne dječaka. Muškarci bi se svakako trebali više uključiti. Ne samo zato da pomognu ženama u njihovoj borbi već da pronađu svoje uloge, poput uloge unutar obitelji, koja ih neće činiti manje vrijednima nego upravo suprotno.

Zatim, važna je njihova uloga kada je nasilje u pitanju. Sjećate se kampanje #metoo# kada su se neki muškarci postavili a priori da oni nisu nikada radili nasilje nad ženama, a to je tema koja traži propitivanje. Neki zaista nisu svjesni da su na neki način ipak radili nasilje nad ženama, krivo su ih dodirivali, dobacivali im, jer i to je oblik nasilja. Mislim da je vrlo bitno promišljati o tome gdje su granice kada ulazimo u područje intime i seksualnosti. Krajnje je vrijeme da izađemo iz konteksta u kojem se od muškarca očekuje da bude agresivan, a od žene da bude pasivna.

Zatim, reprodukcija je vrlo važno pitanje koje se tiče ne samo žena nego i muškaraca. Tu muškarci trebaju preuzeti dio odgovornosti. Cijela priča oko pobačaja nije samo na ženama već su i muškarci ti koji trebaju brinuti o kontracepciji. Briga treba biti podijeljena.

Jednako tako u svijetu rada treba doći do osvještavanja privilegija. Svi smo mi nesvjesni svojih privilegija u odnosu prema grupama koje te privilegije nemaju. Kada sam i ja sama došla u romsku zajednicu, shvatila sam koliko zdravo za gotovo uzimam privilegije s kojima sam rođena, a drugi nisu. Tim osvještavanjem se ništa ne gubi nego se dobiva. A ključnu ulogu u osvještavanju privilegija imaju, ne samo mediji već najprije obrazovni sustav. To sam najviše osvijestila za vrijeme školovanja u inozemstvu.

Na kraju, da se dotaknemo i Istanbulske konvencije i cijele priče oko termina spola i roda. Što desno orijentiranim političarima i udrugama zapravo smeta u toj Konvenciji? Što vi mislite?

Dakle, spol je biološka karakteristika muškaraca i žena, a rod je ono što onda “zalijepimo” na te biološke razlike, odnosno koje su uloge žena i muškaraca u društvu te kako se oni trebaju ponašati. Uvođenjem termina rod zapravo se željelo naglasiti ono što je rekla Simone de Beauvoir, da se “ženom ne rađa nego postaje”. Odnosno da to što si žena ne znači da je tvoja uloga da nužno budeš (samo) majka i domaćica, ali da društvo smatra da biti ženom znači da moraš biti primarno odgovorna za djecu i brinuti se o kući. Ili ako govorimo o mitovima: društvo smatra da ženska seksualnost zapravo znači promiskuitet, da se ženama ne može vjerovati kada govore o seksu i sl. Dakle, riječ je o uvjerenjima koja ne proizlaze iz naše biološke prirode nego o uvjerenjima koja propisuje društvo, što ne znači da su točna. Može biti riječ o predrasudama ili stereotipima. Zapravo, najčešće o tome i jest riječ. A to se može mijenjati. Žene se često diskriminira, ne zato što imaju ženske spolne organe već zbog toga što se ne ponašaju u skladu s onim što društvo propisuje da kao društvena kategorija trebaju biti. I čim se žene odmaknu od tih  društvenih normi, koje su različite u različitim društvima, društvo smatra da trebaju biti kažnjene. Zato se upotrebljava termin rodna diskriminacija, a ne samo spolna, jer se najčešće diskriminira po rodnim ulogama, a ne po spolnim obilježjima.

No, kako je društvo to nametnulo, isto tako to može i promijeniti. Odnosno, rodne uloge mogu biti promjenjive. Jer to nije naša esencija. Što znači da se terminom rod koristi i kako bi se omogućilo ljudima koji se osjećaju drugačije od onoga po čemu su biološki određeni da se odrede onako kako se osjećaju. Ne ono što bi im se pripisalo po spolu već po rodu. Riječ je o fenomenu transrodnosti i konzervativne se udruge, smatram, boje tog dijela, kada govorimo o primjeni termina rod i spol, jer se boje da će, recimo, jednog dana učiteljica u školi moći pitati dijete osjeća li kao djevojčica ili dječak, neovisno o tome kako je rođeno. Ali to je drugi dio priče o rodu i on nema nikakve veze s Istanbulskom konvencijom. To ljudi ne razumiju. Pitanja transrodnosti regulirana su međunarodnim pravom, a u Konvenciji je riječ isključivo o ženama i obiteljskom nasilju, o čemu govori i sam njezin naziv, “Konvencija o obiteljskom nasilju i nasilju nad ženama”. Dakle, kategorija spola nadopunjuje se kategorijom roda što znači da načini ponašanja i uloge koje u društvu imaju muškarci i žene nisu biološki uvjetovani.  Osim toga, naš se pravni sustav već koristi terminom rod.

 

Intervju je objavljen u časopisu Zaposlena