Ivica Đikić: Ludilo se lako rasplamsa kad elite počnu dolijevati benzin

Dugogodišnji novinar, urednik, nagrađivani prozni pisac, scenarist, današnji glavni i odgovorni urednik samostalnog srpskog tjednika Novosti Ivica Đikić nedavno je objavio dokumentarni roman "Beara" u kojem rekonstruira srebrenički genocid, fokusirajući se na njegova organizatora, bivšeg oficira JNA, u vrijeme pokolja pukovnika Vojske Republike Srpske, Ljubišu Bearu. Prva je to knjiga koja o srebreničkom užasu govori prateći isključivo njegove nalogodavce, organizatore i neposredne izvršitelje te one što su se, najmanje jer su bili svjesni zla, suprotstavili istrebljenju. "Beara" nije roman za one što se hvataju knjige da se odmore čitajući, ni za one što im literatura služi za zabavu; mračna je to i mučna priča o događaju od prije dvadeset i jednu godinu, o zločincima koje, dijelom, nije motivirala samo mržnja, nego su tuđom krvlju pokušavali dati smisao vlastitim, promašenim životima. O nastanku knjige, istraživačkim putevima i motivu, ali i o drugim poslovima koje radi te napadima kojima je izložen od, prije svih, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegovih kerbera, Ivica Đikić govori za Forum.tm.

U uvodu knjige "Beara" pišeš o tome kako te je u ljeto 1995. praktički zaobišla priča o dimenzijama užasa u Srebrenici. Čini se, zapravo, kako je tamošnji genocid u vrijeme radnje bio vijest jedino na dijelu BiH koji je kontrolirala Armija Bosne i Hercegovine. Je li ta procjena točna i ako jest, kako je i zašto bilo tako?

Teško mi je sasvim precizno odgovoriti je li bilo tako, jer se u pisanju ove knjige nisam bio toliko fokusirao na medijsko izvještavanje o genocidu u Srebrenici tokom tih četiri-pet srpanjskih dana 1995. godine, već sam bio usmjeren na rekonstrukciju tih događaja iz vrlo opsežne dokumentacije Haškog suda. No iz rekonstrukcije srebreničkih događaja može se zaključiti da je 11. ili 12. srpnja 1995. na područje Srebrenice, Bratunca i Zvornika pao teški i neprozirni zastor, koji se podigao nekoliko dana kasnije: dok je zastor bio spušten, dok nitko ništa nije vidio ili želio vidjeti, pobijeno je osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Kao da je sve bilo paralizirano i kao da su svi, uključujući i medije, bili nezainteresirani dok je trajalo četverodnevno ubijanje.

Ne kriješ kako, da tako kažem, Srebrenicu otkrivaš tek 2005., na desetu godišnjicu genocida i da se od tada opsesivno baviš tom temom. Što je bilo tako motivirajuće u jednom, sada već davnom novinarskom posjetu obavljenom u danima u kojima se srebrenička tragedija obilježava kao medijsko-politički spektakl?

Te godine, na godišnjicu genocida, sahranjivano je više stotina ljudi čiji su zemni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama: da na jednome mjestu, u napuštenoj tvorničkoj hali, vidiš šesto ili sedamsto slomljenih olovaka, a ne šesto ili sedamsto tabuta, upitao bi se – zašto. Zašto je to netko učinio? Ja sam se to upitao tada i nikako se nisam uspio riješiti tog pitanja tokom svih godina. Iz tog pitanja nastala je ova knjiga. Moram odmah reći da nisam našao odgovor, ali mislim da je književna metoda potrage za tim odgovorom, metoda koju sam odabrao ili koja je odabrala mene, zanimljiva, uvjerljiva i, nadam se, književno relevantna.

Iz dokumentarnog romana o pukovniku Ljubiši Beari se čini kako je organiziranje zločina proizašlo iz "banalnosti zla": tehnički šef pokolja, zapravo, traži način da ode u mirovinu s velikim zaslugama i riješi nekako stambeno pitanje u Beogradu. Je li čitateljska procjena prema kojoj je Ratko Mladić bio esencijalno zao, a Beara možda i nije, točna?

Ne bih se usudio reći da nije zao netko tko je osobno osmislio i organizirao pogubljenje osam tisuća ljudi u četiri dana, a pukovnik Beara učinio je baš to. Ne bih se uopće bavio iznošenjem moralnih sudova, niti se u romanu postavljam kao sudac. Kako god to zvučalo, ja sam književnim sredstvima pokušao shvatiti neshvatljivo, odnosno kako je bilo moguće da se dogodi pokolj kakav se dogodio nad zarobljenicima iz Srebrenice, i što se dogodilo u glavama nekih od ljudi koji su organizirali i predvodili pokolj, prije svega u Bearinoj glavi. Ali znam na što misliš. Bilo je kod Beare svega: i mržnje, i potrebe za završnim dokazivanjem Mladiću, i koječega drugog, ali on je genocid, ipak, iznad svega shvatio kao posao koji treba obaviti i tako se ponašao. Čovjek uma pomućena mržnjom i osvetom naprosto nije mogao upravljati vrlo kompleksnom operacijom pogubljenja osam hiljada ljudi u četiri dana.

Da li si tokom istraživanja razmišljao o tome što bi bilo s glavnim likom da je 1991. imao deset godina manje ili deset više, da je imao još snage da ponovo izgradi život tako što bi ostao u Splitu ili da je bio suviše star da se seli? Beara je, naime, upravo tada ušao u pedesete i, reklo bi se, jednostavno se prepustio okolnostima da ga vode, a koliko je odluka bila kriva, govori činjenica da je štetu pokušao sanirati masovnim ubojstvima... Također, kakav bi bio život Ljubiše Beare, oficira JNA i rođaka velikog vratara Vladimira Beare, da je izabrao ostanak u Hrvatskoj?

Da, razmišljao sam o tome što bi bilo da je bilo, ali bilo je onako kako je bilo: Beara je, zbog niza razloga, izabrao onako kako je izabrao. On je uvijek u životu bio čovjek kojem je trebao neki komandant, neki autoritet koji će ga voditi, a to je nakon 1990. našao u Ratku Mladiću. Pokolj u Srebrenici bio je, između ostalog, posljedica Bearine slijepe odanosti Mladiću i potrebe da se dokaže pred tim poremećenim i egocentričnim krvolokom.

Roman ima niz likova kojima ne smeta zločin, već ili to što ih se ne pita dovoljno ili što računaju kako nije pametno da se dogodi na teritoriju kojeg oni politički kontroliraju. Tko je, osim Beare, tebi tu bio najzanimljiviji kao osoba?

Mnogo je tu zanimljivih likova, ali ako bih se morao opredijeliti za jednoga, onda bi to tadašnji potpukovnik Vinko Pandurević, zapovjednik Zvorničke brigade. On je u nedjelju, 16. srpnja 1995., u poslijepodnevnim satima obustavio bitku i otvorio široki koridor za prolazak oko sedam tisuća bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice koji su se u koloni probijali prema slobodnom teritoriju na sjeveru. Učinio je to na svoju ruku i suprotno naredbama viših zapovjedništava: učinio je to i sam sebe učinio nedostupnim u idućih nekoliko sati, sve dok glavnina bošnjačke kolone nije prošla na slobodni teritorij. Prema mom zaključku, on to nije učinio iz humanističkih poriva, nego zato što mu je tako nalagala vojnička logika, jer su njegove trupe najednom morale početi uzmicati pred Armijom BiH i ginuli su mu vojnici, no ostaje činjenica da je Pandurević pustio u život oko sedam hiljada ljudi kojima je bila namijenjena ista sudbina kao onima što su ubijeni sat-dva ili dan-dva ranije, ili su još uvijek ubijani u Domu kulture u Pilici kod Zvornika.

Neizbježno je pitanje: zašto kao pisac nisi odabrao, nazovimo ga, lakši postupak; zašto o Srebrenici nisi pisao ili čistu nefikciju ili fikciju iz pozicije žrtve?

Pokušao sam, ali nije išlo, nije valjalo. Ključno je da gotovo ništa nisam znao o genocidu u Srebrenici, osim činjenice da se genocid dogodio, da je tokom nekoliko dana pogubljeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i da je general Ratko Mladić, zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, bio predvodnik tog zločina. Glupavo sam mislio da je moguće napisati suvislu, uvjerljivu i univerzalnu ljubavnu priču u kojoj će rat i pogubljenje osam tisuća ljudi u nekoliko dana biti samo krhki okvir. Relativno dugo trebalo mi je da shvatim i priznam da ne umijem ispripovijedati ništa uvjerljivo, jer ne znam gotovo ništa o tome što bi mi trebao biti okvir. Polako sam – s dugim pauzama – počeo istraživati tehniku genocida i ljude koji su, na najkonkretnijoj razini, bili uključeni u taj "posao" srpske vojske. I tako sam došao do dokumentarnog romana.

Roman je nastajao u godinama u kojima se u tvojoj karijeri dogodio niz bitnih trenutaka: gašenje Feral Tribunea, uređivanje Novog lista, prelazak u Novosti, dakle manjinsko glasilo od kojeg si napravio relevantan (i) nacionalni tjednik. U međuvremenu je postojala ideja prema kojoj je Milanovićeva Vlada trebala spasiti Vjesnik, dok bi ti bio glavni i odgovorni urednik tog dnevnog lista u javnom vlasništvu. Kako je tebi bilo proći taj put nakon Ferala, jer rad u njemu nije predstavljao samo profesionalni angažman, već i, da tako kažem, legitimaciju?

Prvo ti moram reći da to s Vjesnikom nije bila neka naročito ozbiljna ideja, odnosno nitko realno moćan nije ozbiljno doživio ideju da se pokuša sačuvati Vjesnik kao javno dotirani dnevni list koji bi u smislu uređivačke politike bio neovisan i kritički nastrojen prema centrima političke, ekonomske i društvene moći. To što sam prihvatio da budem glavni urednik Novog lista generalno je bila teška pogreška, ali tješim se da sam iz te pogreške ponešto naučio i o ovom poslu i o životu. Novosti su, pak, lijepa i važna novinarska priča, uza sva svoja ograničenja. Mislim da je važno ono što radimo u Novostima i važno je taj list i dalje razvijati i podizati u profesionalnom smislu. Nakon gotovo sedam godina na funkciji glavnog urednika, od toga pet i pol godina u Novostima, zasitio sam se uredničkog posla, koji podrazumijeva i stalno bavljenje pitanjima što nemaju puno veze s novinarskim zanatom i kreacijom, i poželio se intenzivnijeg pisanja, a i ova politička i društvena situacija motivira me na povratak u "prve borbene redove". Ja sam, dakle, taj put nakon Ferala prošao tako što sam glavinjao i uzaludno se trudio u Novom listu, a potom realno shvatio gdje mi je mjesto.

Novosti su dobile naročitu pažnju, a ti naročite probleme, nakon otkrivanja detalja iz proustaške mladosti aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Dobivao si prijetnje, javne skupove na kojim si sudjelovao je osiguravala policija, a pokrenuta je i kampanja "dehrvatizacije" srpskog tjednika. Kakvo je stanje sada: jesu li se neofašisti umorili ili se javnost umorila od vijesti o pritiscima na tebe, redakciju i, u konačnici, SNV kao izdavača te Milorada Pupovca?

Malo su se primirili posljednjih dana, sad imaju nove mete, recimo glumca Renea Bitorajca ili već nekoga tko se odbija uklopiti u gabarite hrvatstva koje diktira neki zapjenjeni polusvijet, koji je dočekao svoj čas, a došla je vlast koja ohrabruje polusvijet, vlast uz koju se polusvijet osjeća sigurnim i zaštićenim. Bitangi i nasilnika uvijek će biti, ali vlast koja ohrabruje takve ne može dugo trajati i ta kratkotrajna kvazivladavina bit će pamćena samo u formi opomene. To se naročito odnosi na slijepe i iskompleksirane ideološke osvetnike poput Zlatka Hasanbegovića.  

Traje otvoreno prvenstvu u traženju vremena za usporedbu sadašnje Hrvatske s nekim bivšim. Jesmo li se, dakle, vratili u rane devedesete godine prošlog stoljeća, rane četrdesete ili je, zapravo, s ulaskom u EU prestala postojati potreba da se društvo prikazuje pristojnijim nego što zbilja jest?

Mislim da Hrvatska ide ukorak s dobrim dijelom Europske unije, odnosno unatrag s dobrim dijelom Europske unije: sve je više otvorene mržnje i ksenofobije, sve je više katoličkog fundamentalizma i konzervativne agresije na temeljna ljudska prava i na temelje europske ideje. Ludilo se lako rasplamsa kad elite počnu dolijevati benzin, a ludilo je kad izmišljotina ima isti tretman kao činjenica, kad biti uhvaćen u javnoj laži ne povlači za sobom sramotu i barem šutnju nego novu salvu laži, kad neodgovorno lupetanje mediji nisu u stanju nazvati neodgovornim lupetanjem...

Negdje između svih silnih događaja i promjena, napisao si scenarij za TV seriju "Novine" koja prikazuje kako, zapravo, izgleda brisanje granice između novinarstva, divljega kapitalizma i klijentelističke politike. Je li riječ o, nazovimo ga, naručenom poslu ili potrebi da se o urušavanju profesije i medija progovori kroz fikciju? Također, koliko je ti je u radu pomoglo iskustvo suradnje s Danisom Tanovićem, koji je ekranizirao tvoj roman "Cirkus Columbia"?

Radio sam više od tri godine na tih dvanaest epizoda serije "Novine". Otpočetka sam tu priču o propadanju novinarstva vidio u formi scenarija za televizijsku seriju i pisao sam to mimo bilo kakve narudžbe. Kad je pisanje poodmaklo, projekt je počeo dobivati konkretnije konture: produkciju su preuzeli Nebojša Taraba, Miodrag Sila i Sanja Nikić, onda se priključio Dalibor Matanić, pa Tena Štivičić i Mislav Brumec, onda direktor fotografije Danko Vučinović i scenografkinja Veronika Radman... Nastala je serija visoke europske razine. Neskromno mislim da u Europi ove godine neće biti snimljeno i prikazano mnogo kvalitetnijih dramskih serija od "Novina".

Radeći s Danisom na scenariju "Cirkusa Columbia", zapravo sam učio što je scenarij i kako izgleda taj proces: to je bilo jedno od dragocjenijih iskustava mog života. Onda sam čitao brojne scenarije i gledao svakojake dramske serije, pa radio s Filipom Šovagovićem na scenariju njegovog filma "Visoka modna napetost", onda čitao knjige o pisanju scenarija i gledao još puno serija, i na kraju se odlučio za prilično krupan izazov – seriju u dvanaest epizoda koja je, pored toga, zamišljena kao trilogija u više od trideset epizoda. U međuvremenu sam i za Filipa Šovagovića napisao filmsku adaptaciju "Glorije" Ranka Marinkovića. Na tome treba još raditi, ali jako mi je stalo da Filip jednom snimi taj film, između ostalog i stoga što smo dobili pristanak Marinkovićevih nasljednika.

Za kraj, kako danas izgleda Tomislavgrad u kojem si rođen i čije si promjene prikazao i u spomenutom romanu "Cirkus Columbia", ali i nekim od kratkih priča koje si napisao?

Tužno je, mlađi svijet masovno odlazi u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Hrvatsku... Za razliku od gastarbajterskog iseljeničkog vala iz šezdesetih i sedamdesetih, danas odlaze čitave obitelji. I rijetki će se vratiti. Bit će to pusta i žalosna zemlja, pa će nam, kako godine budu prolazile, sa sigurne udaljenosti, značiti sve više i više.

ivica-dikic-ludilo-se-lako-rasplamsa-kad-elite-pocnu-dolijevati-benzin-4487-5266.jpg

"Bitangi i nasilnika uvijek će biti, ali vlast koja ohrabruje takve ne može dugo trajati i ta kratkotrajna kvazivladavina bit će pamćena samo u formi opomene. To se naročito odnosi na slijepe i iskompleksirane ideološke osvetnike poput Zlatka Hasanbegovića"
"Bitangi i nasilnika uvijek će biti, ali vlast koja ohrabruje takve ne može dugo trajati i ta kratkotrajna kvazivladavina bit će pamćena samo u formi opomene. To se naročito odnosi na slijepe i iskompleksirane ideološke osvetnike poput Zlatka Hasanbegovića"
Foto: 
Booksa.hr

ivica-dikic-ludilo-se-lako-rasplamsa-kad-elite-pocnu-dolijevati-benzin-4487-5267.jpg

"Ludilo je kad izmišljotina ima isti tretman kao činjenica, kad biti uhvaćen u javnoj laži ne povlači za sobom sramotu i barem šutnju nego novu salvu laži, kad neodgovorno lupetanje mediji nisu u stanju nazvati neodgovornim lupetanjem..."
"Ludilo je kad izmišljotina ima isti tretman kao činjenica, kad biti uhvaćen u javnoj laži ne povlači za sobom sramotu i barem šutnju nego novu salvu laži, kad neodgovorno lupetanje mediji nisu u stanju nazvati neodgovornim lupetanjem..."
Foto: 
Booksa.hr

ivica-dikic-ludilo-se-lako-rasplamsa-kad-elite-pocnu-dolijevati-benzin-4487-5268.jpg

"Bilo je kod Beare svega: i mržnje, i potrebe za završnim dokazivanjem Mladiću, i koječega drugog, ali on je genocid, ipak, iznad svega shvatio kao posao koji treba obaviti i tako se ponašao. Čovjek uma pomućena mržnjom i osvetom naprosto nije mogao upravljati vrlo kompleksnom operacijom pogubljenja osam hiljada ljudi u četiri dana"
"Bilo je kod Beare svega: i mržnje, i potrebe za završnim dokazivanjem Mladiću, i koječega drugog, ali on je genocid, ipak, iznad svega shvatio kao posao koji treba obaviti i tako se ponašao. Čovjek uma pomućena mržnjom i osvetom naprosto nije mogao upravljati vrlo kompleksnom operacijom pogubljenja osam hiljada ljudi u četiri dana"