Izbornik i premijer ostali samo dječaci koji su nekad obećavali

izbornik-i-premijer-ostali-samo-djecaci-koji-su-nekad-obecavali-1952.jpg

Zoran Milanović je postao premijer jer više nije bilo druge mogućnosti, nego da loš zamijeni goreg, baš kao što Niko Kovač za izbornika nije izabran jer ima negdje neki dokaz da je uopće trener, već samo zato što je trebalo naći zamjenu Igoru Štimcu
Zoran Milanović je postao premijer jer više nije bilo druge mogućnosti, nego da loš zamijeni goreg, baš kao što Niko Kovač za izbornika nije izabran jer ima negdje neki dokaz da je uopće trener, već samo zato što je trebalo naći zamjenu Igoru Štimcu
Foto: 
EPA/SRDJAN SUKI

Kada se na krivo vrijeme srastanja nakalemi višak volje kojim se kompenzira biografija što se, nakićena, može zapisati na kutiji cigareta, e tada slijedi, kako Zdravko Reić reče za ono što je Hrvatska doživjela – razguzivanje.

„Nikada radost zbog pobjede nije toliko velika kao razočarenje nakon poraza“, rekao je travnički skolastik i otac verbalne akrobatike, Miroslav Ćiro Blažević. I normalno, imao je pravo. Evo, tko ne vjeruje, neka se vrati samo malo unazad, na dan poslije utakmice između Hrvatske i Kameruna u raspadu. Pobijedili su, sjećate se, Vatreni, sa četiri – nula i nekih dvanaest sati poslije pobjede, nepoznati korisnik usluga Petrola je njemu poznatom djelatniku benzinske pumpe, umjesto pozdrava, kazao: „Kamerune brate, kud ćeš na Hrvate“. I to je, uglavnom, sve: kada Hrvatska nekoga pobijedi, onda se to, je li, podrazumijeva. Kada izgubi, u nogometu ili bilo čemu drugom – jer sve se ozbiljne stvari na svijetu mogu porediti sa nogometom – e onda slijedi krik iz pakla. Bolan onoliko koliko je užasavajuća naglo otkrivena stvarnost, temeljito ignorirana u općem napadu euforije.

Bila je, recimo, trideset i osma minuta, a mogla je biti, jer nije važno, pedeset i četvrta ili ravno sedamdeseta. Uglavnom, još su uvijek u zbrkanu formaciju posloženi hrvatski nogometaši trčali terenom, a moj je prijatelj preko gemišta kazao: „Meksikanci izgledaju kao da točno znaju što rade“. Neupućenima u jezik navijanja i komentiranja sa kauča, vjerojatno, rečenica zvuči kao da dolazi sa ruba pameti. Takvima se ne preporuča nastavak čitanja, jer nema prostora za lekcije iz jezika o nogometu.

Da, to je suština sinoćnjeg poraza reprezentacije Hrvatske, čiji nogometaši jesu, za razliku od bosanskohercegovačkih protiv Nigerije, pokušavali nešto napraviti, samo što, bilo je tako prokleto vidljivo, pojma nisu imali zašto to rade na način koji im je propisan sa klupe i od Nike Kovača. Sa druge strane, Meksikanci su bili sigurni da to kako se kreću, dodaju, postavljaju...jeste jedino moguće ukoliko žele proći grupu na Svjetskom prvenstvu. Rezultat znamo: uredno zalizani, u bijelu košulju utegnuti emigrant sa naslovnica glossy magazina, Niko Kovač, vodi kući veznjake Real Madrida i Barcelone, jednog od najkorisnijih napadača Europe i pokojeg vrlo solidnog igrača za takozvane lige petice. Sa druge strane, Miguel Ernesto Herrera Aguirre Tetak, sa onom fruzurom od trideset kuna, stomakom koji svjedoči da se umjesto paćenju po teretani, posvetio dokolici iz koje se jedino može roditi napredak, četrdesetšestogodišnjak sa izgledom pedesettrogodišnjaka i jedanaest godina trenerske karijere, svoje igrače vodi u drugi krug Svjetskog prvenstva u Brazilu. Kako? Lako! Zašto? Zato što je on, jednostavno, zanatlija, dok je Niko Kovač otjelotvorenje očekivanja; jedan, inače, sasvim OK tip – zapravo vrlo ugodan u privatnim razgovorima, pristojan i nenakurčen - koji, prije nego što mu je povjerena reprezentacija, kao trener nije osvojio prvenstvo niti na Play Stationu. I zato je, također, Niko Kovač tek sapatnik svojim igračima, dok je Tetak svojima netko kome je, primjera radi, sjajni Guillermo Ochoa poput djeteta skočio u naručje.

Tako se, u najkraćem, potvrdilo ono što se nije htjelo vidjeti na vrijeme: da Niko Kovač može biti izbornik – jednom, nakon deset, petnaest godina rada i stjecanja iskustva, nakon osvojenih kupova i nesretno izgubljenih titula, poslije, barem, osmine finala nekog europskog klupskog takmičenja... Može, naravno, tih deset godina provesti gdje je sada, samo je pitanje ima li se strpljenja za njegovo učenje uz rad. Odgovor je - nema. Na nekim pozicijama se, jednostavno, ne uči, već se na njima naučeno demonstrira. Jedino što to za Hrvatsku, u nogometu i inače, ne važi.

Nema danas u cijeloj Hrvatskoj nikoga sa kim bi Kovač mogao popiti onu paćenićku kavu, uz koju se, na tren, međusobno olakšavaju muke, osim Zorana Milanovića, predsjednika Vlade i SDP-a. To što je potonji ljevičar (na baterije), dok je Niko konzervativac, nije nikakva smetnja da zajedno uzdišu nad vrlo sličnom sudbinom i nepoznavanjem balističkog zakona prema kojem metak pada pod istim kutom pod kojim je ispaljen.

Kao Zoran Milanović 2011., e tako je Niko Kovač dočekan 2013. godine; kao, dakle, spasitelj od kojeg se očekuje koliko mu se i vjeruje, da bi nakon nekoliko mjeseci oduševljenje ustuknulo pred razočaranjem. U oba slučaja, nije se pitalo ništa od onoga što se, inače, pita na bilo kojem razgovoru za bilo kakav posao. Da jeste, ne bi naknadna pamet otkrila kako premijer u životu nije vodio ni trafiku, niti je sudjelovao u njenom preživljavanju na tržištu, da nema pisanih tragova kako je jednom, nekada, kao mali, zaradio ručak obavljajući posao izvan javnih službi, da ima blagog pojma kako je čekati ili ne dobiti plaću...ma da ima dva sata radnog staža koji garantiraju kako postoji neka šanse da će, parfrazirajući Marxa, pogriješiti bolje nego njegovi prethodnici. Tako je, eto, Zoran Milanović postao premijer, jer više nije bilo druge mogućnosti, nego da loš zamijeni goreg, baš kao što Niko Kovač za izbornika nije izabran jer ima negdje neki dokaz da je uopće trener, već samo zato što je trebalo naći zamjenu Igoru Štimcu.

Što god o njima mislili ili imali za reći, većinu važnoga u proteklih četvrt stoljeća u Hrvatskoj su napravili u Jugoslaviji dokazani: sasvim je nevažno govorimo li o Josipu Manoliću ili Ćiri Blaževiću, Josipu Boljkovcu ili Zvoni Bobanu, pa i o Franji Tuđmanu ili  Ivici Račanu. Histerija iz devedesetih je, međutim, dovela do marginalizacije većine onih koji se nisu priklonili novoj partiji u novom vremenu, društvo je, posljedično, deelitizirano i prepušteno, prvo, besprizornicima koji, recimo, 1987. nisu mogli - jer nisu bili sposobni, a ne zato što su, kao, bili nepodobni - zadužiti niti kliješta, da bi, vremenom, takvi postavili toliko niske standarde da se i prelazak sa groznog na samo loše percipira kao revolucionaran iskorak.

Kako, naravno, nesreća ne voli putovati sama, tako je i, nazovimo je, treća generacija od neovisnosti, nabeđena – nema bolje riječi od ove, srpske – da povijest počinje sa njima, pa je dovršen odstrel veterana koji su uz, uvjetno kazano, višak godina, imali i suficit nekog znanja o nečemu.

Na kraju, kada se sve zbroji, drugačiji rezultat i nije moguć: dječaci koji su nekada obećavali pokazali su, prvom prilikom, koliko su zapravo šuplji, da bi se, izgubljeni u bespućima vlastitih manjkavosti, okrenuli eksperimentima. Nevažno je govorimo li sada o promjenama poreske politike na dnevnoj bazi, stavljanju Ivana Rakitića na mjesto zadnjeg veznog, Siniše Hajdaša bilo gdje, Ivana Perišića na krivu stranu, Josipe Rimac u vrh stranke, brata na mjesto pomoćnika ili Branka Grčića u neko ministarstvo.

Naravno, da ne bude zabune, formativne godine provedene u ozbiljnim sustavima nisu, ukoliko ih ne prati sve ostalo – rad, iskustvo i tako te, nama nemile glupsti -  garant ničega. Eno predsjednika HNS-a ili ravnatelja HRT-a, za odabrati primjer. No, kada se na krivo vrijeme srastanja nakalemi višak volje kojim se kompenzira biografija što se, nakićena, može zapisati na kutiji cigareta, e tada slijedi, kako Zdravko Reić reče za ono što je Hrvatska doživjela – razguzivanje.

I u nogometu i inače.