Jurica Pavičić: Ideologija hrvatskog nacionalizma propali je projekt

Ako „suvremena krim literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje“, kao što to kaže britanski autor Ian Rankin i ako su, da parafraziramo norveškog hit pisca Jo Nesboa, krim romani uvijek i romani o usamljenosti, onda je splitski književnik, novinar, scenarist i filmski kritičar Jurica Pavičić napisao knjigu koja komotno može pripadati anglosaksonskoj ili skandinavskoj kulturi. I može, naravno, ne zbog definicija, već zbog kvalitete teksta koji o ovom našem društvu i kulturi i usamljenostima kao posljedicama obiteljskih i povijesnih nedaća govori tako da se može čitati kao prvoklasno, žanrovski precizno štivo, ali i kao kronika promjena koje su smrvile i ljude i tvornice i običaje i što je već stigla. „Crvena voda“ počinje nestankom mlade, još maloljetne ljepotice u imaginarnom Mistu i traje 27 godina u kojima nestaju jedna zemlja, jedno društveno uređenje, jedna industrijska i proizvodna kultura, dok glorificiranje jednog, zamjenjuje slavljenje drugog rata. A Silve Vela, nestale Mišćanke, još uvijek nema...

U posljednjem redu romana „Crvena voda“ piše: „Split siječanj 2016. – srpanj 2017“. Knjiga ima najmanje 300 novinskih kartica, a ti obvezu pisanja za novine, predavanja, gledanja filmova i nisi poznat kao netko tko dopušta poslu da ga socijalno umrtvi. Kada se sve zbroji, očito je da ti je pisanje išlo lako, iako se radi o tekstu s nizom izdiferenciranih likova, vremenu radnje od skoro trideset godina i nizom priča u priči: od raspada SFRJ, preko tranzicije do nekretninskog biznisa. Je li prije tog siječnja 2016. postojala skica romana, nekakav treatment kao za filmski scenarij ili si, kako se to kaže, pustio priči da vodi pisca?

Uvijek imam skicu. Ja roman pišem kao da je scenarij: prvo mislim o kompoziciji, pišem „scenoslijed“, potom kratki sinopsis svakog poglavlja, i na kraju dobijem nešto kao treatment - maketu budućeg romana od nekih 10-15 kartica. Tek tada počinjem pisati prvo poglavlje. U normalnoj situaciji, do strukture obično dođem lako, ona mi se otvori sama, a samo pisanje mi traje dulje, pogotovo brušenje rečenice koje mi je najmrži dio posla. Ovaj put je međutim bilo drukčije. Jako sam se mučio s kompozicijom. Znao sam točno koje likove i zbivanja želim u romanu, ali sam šest mjeseci miješao poglavlja kao karte u špilu tražeći odgovarajuću kompoziciju. Za razliku od svih drugih knjiga, kod ove je taj pred-posao trajao dugo i bio živa muka, a onda sam za vrijeme božićnih blagdana 2015. sjeo, za jedno popodne napravio novu kombinaciju, i činilo mi se prvi put da je to - to. Tjedan potom sam sjeo pisati prvo poglavlje.

Slažeš li se sa ocjenom da je ovo po mnogo čemu tvoj najambiciozniji roman, ali i stilski najbolji?

Ne znam je li stilski najbolji, ali jest najopsežniji, ima najviše likova i ima najdulji raspon trajanja: 27 godina. Čini mi se da se ovaj roman približava onom što istočnoeuropska društva vole i očekuju od Velikog Pisca s velikim V i P: dakle, epski roman o kolektivitetu koji objašnjava prošlost Svih Nas. Ja inače od toga strašno bježim, to je književni klišej od kojeg mi se diže kosa na glavi, ali „Crvena voda“ ima nešto od toga. Zato sam dok sam pisao knjigu pretpostavljao da bi u našoj književnoj kulturi mogla imati uspjeha, iako ja više volim neke svoje ranije, manje ambiciozne knjige.

Što je čemu u ovome romanu služilo: krimić priči o jednom vremenu u kojem je došlo do tektonskih promjena u društvu ili su te promjene pomogle da krimić bude napetiji?

Ovo drugo. Nije mi bila namjera pisati roman o društvenim promjenama, jer ako želim pisati o tome pisat ću u kolumni, što i radim uostalom. Htio sam prikazati malu skupinu likova - ponajprije jednu obitelj - koja ima svoju krupnu, osobnu traumu, a ta trauma je nevidljiva i blijeda dijelom i zato jer se zbiva u kontekstu tako golemih i korjenitih povijesnih drama, da njihovu malu nedaću takoreći nitko ne primjećuje. Također mi je bilo zanimljivo pratiti kako jedan „pra-događaj“ usmjeri život desetak likova u smjerovima koje možda ne bi imali. Ako pratite 27 godina sudbine nekih ljudi, onda naravno ta sudbina mora biti uvjetovana i politikom, ekonomijom, ideologijom.

Zašto je kriminalistički roman tako pogodan da se unutar zadanih žanrovskih normi ispriča još puno toga što bi moglo biti knjiga sama za sebe, ali je upitno koliko bi funkcionirala kao klasičan književni tekst?

Krimić može to biti, a i ne mora. Postoje eskapistički krimići, a i strašno socijalni krimići kao oni Jamesa M. Caina ili Leonarda Sciascije. Sudbinu ove zajednice i ovih likova moglo se ispričati i bez posudbi iz žanra, ali meni se sviđa igrati na tom rubu žanrovskog i ne-žanrovskog. Prvo - zato jer mislim da je publici to zanimljivo. Drugo - jer sam volim čitati takve „hibridne“ knjige, pa ih sam i pišem. Dijelom sam svjestan da to odmaže prodoru mojih knjiga vani. Na velikim tržištima, podrazumijeva se da su trileri i krimići domena za Anglosaksonce, Skandinavce i Nijemce, a za trećesvjetske i balkanske pisce je namijenjeno da ispunjavaju svoju „tržišnu nišu“ romanima o lokalnoj politici, povijesti, identitetu i kolektivu. I kao filmskog kritičara me često ljuti način na koji kolonijalni filmski ukus „mijesi“ male kulture i smješta ih u ladice. Razlog zašto hoću pisati žanr je i da idem uz dlaku tom književno-tržišnom kolonijalizmu.

Da li si kroz sudbine Gorkog Šaina i Jakova Vele želio pokazati kako su pripadnici crvene buržoazije daleko lakše preživjeli tranziciju i političke turbulencije od običnog, pasivnog proletarijata uvjerenog da će do mirovine zarađivati plaću u jednoj od tvornica kojih odjednom više nije bilo?

Vjerojatno jest točno da su oni lakše preživjeli tranziciju. Premda, da sam htio napisati roman o tome, moj bi lik sličio na Vanju Špiljka ili Gorana Štroka. Gorkog sam zamislio kao čovjeka koji je uspješan, ima dobar auto i bonuse, ali to nije život koji je on htio voditi. Gorkog sam vidio kao lik koji bi, da se nije dogodila 1989. i da je našao Silvu Velu, bio policijski inspektor i radio posao koji voli. Sada on koristi svoje investigativne vještine za posao koji ne voli. Ujedno, i tu je možda politička poanta: koristi ga da bi opslužio ideologiju koja je oprečna onoj u kojoj je odgojen.

Može li se kazati kako obitelj Vela funkcionira kao neke druge koje, recimo, imaju jednog teško bolesnog člana: on ili ona pate i stradaju, ali se svi oko njih urušavaju, pa ispadne kako muka pojedinca cijelu osnovnu ćeliju društva nepovratno promijeni na gore?

Istina. A nerijetko se putem i zamrze, jer nesreća traži krivca i proizvodi ono što psiholozi zovu transfer afekta.

Silva Vela nestala je 1989., cijelo desetljeće od Mediteranskih igara u Splitu i punih deset godina od posljednjih velikih radova na splitskoj, pa i srednjodalmatinskoj infrastrukturi. Kakav je u tvojim sjećanjima Split između 1979. i 1989.? Je li to „najluđi grad na svitu“, „grad Smoje, velikog Hajduka, kazališta od kojeg Ivica Restović pravi jedno od najozbiljnijih, visokotiražne Slobodne Dalmacije i desetina tvrtki za proizvodnju svega, od papuča do brodova“ ili je i to, ali i još nešto što je najavljivalo nadolazeću katastrofu?

Uopće nemam lijepa sjećanja na Split 80-ih. Bio je to zagađeni, depresivni grad nad kojim je kuljao dim, more je bilo zagađeno, niste se mogli kupati, ništa se nije događalo. U kulturi je postojao samo Restovićev HNK koji je bio kao Chelsea - skupa legija stranaca, monstruozni baobab iz Saint Exuperryja koji je tako velik za svoj mali planet da ispod njega ništa nije raslo - ni režiseri, ni pisci. Osamdesete su u Splitu dekada nakon MIS-a, period kad se grad previše istrošio, kad nema snage dovršiti Split 3, kad demografske promjene donose novi mentalitet i ideologiju. To je dekada u kojoj počinje trolist zla iz 90-ih: nacionalizam, heroin i divlji urbanizam. Jedino što je u toj dekadi stvarno bilo dobro su košarka, Slobodna Dalmacija i nešto muzike. Kad govorimo o kulturi, današnji je Split deset puta kreativniji i relevantniji nego 80-ih. To je grad Olje Savićević, Tanje Mravak, Ante Tomića, Alema Ćurina, Veljka Popovića, TBF-a, dizajnera s UMAS-a, grad Pričigina, Festivala mediteranskog filma, a u posljednje vrijeme čak i grad u kojem se snimaju najbolji hrvatski kratki, studentski filmovi. Naravno - da stvari ne budu jednostavne - on je i faktička prijestolnica hrvatskog klerofašizma. Taj spoj je lud, ali jako splitski.

Jedan od junaka „Crvene vode“, objašnjavajući zašto investicijskom fondu neće prodati zemlju koju, praktički, ne koristi, kaže: „Da svi ne bi imali, da ne bi trošili što nismo zaradili. Zato, jer smo najsmrdljivija generacija. Jer mislimo živit bez rada, jer mislimo trošit šta nismo stekli, jer mislimo da nas spada živit dobro. A ne spada! Ni po čemu!“. Misliš li i ti kao on: da je bolje čuvati u vlasništvu krš i draču, nego od njih sada i odmah napraviti novac koji život čini ugodnijim ili ti je, kada je o rasprodaji Dalmacije riječ, bliži stav bivšeg policijskog inspektora Gorkog Šaina, kasnijeg preprodavača nekretnina i budućeg građevinskog zemljišta, u čijem unutarnjem monologu postoji rečenica: „U tom ratu nema pobjede, u njemu postoje samo odloženi porazi“? 

Kad bih mislio da u tom ratu nema pobjede, ne bih se angažirao oko Marjana, pisao tekstove o Muzilu, Srđu, Sućurju, Obonjanu. Neki put je i odgođeni poraz pobjeda, bar za jednu generaciju. Mislim li da smo - kad je Dalmacija posrijedi - najsmrdljivija generacija? Ukratko: da. Izdali smo ono što je u dalmatinskoj tradiciji bilo najbolje, komunalni kolektivizam, kulturu života u ugovornoj zajednici, duh gradskih statuta, na koncu i ono što se obično najčešće spominje - naše pretke partizane. Što se prodaje djedovine tiče, to je lažno pitanje. „Ne prodati djedovinu strancu“ je konzervativni ideologem, ksenofobna floskula. Poanta je da se „prodaja“ shvati kao klasni odnos. Ključno pitanje je tko će crpiti zaradu iz krajobraza i prostora; lokalci, ili krupni građevinski, pseudo-turistički biznis. To je pravo ideološko pitanje, a nisu ideološka pitanja partizani i ustaše. Ako postoji nešto dobro u Dalmaciji, onda je to famozna „antiinvesticijska klima“: spontano osjećanje malih mištana da je prostor nešto što im dubinski pripada i da oni trebaju biti oni koji će iz njega izvlačiti korist. To osjećanje su im usadili komunalni statuti i titoizam, i to je nešto što obožavam.

Prilično sam siguran da Šain i ti imate isto mišljenje o turističkom biznisu koji „kao i nacisti – ljude dijeli na kvalitetne i nekvalitetne“. Griješim li?

Kad sam prvi put - još davno u socijalizmu - pročitao formulaciju „kvalitetniji gost“, pao sam sa stolice. To je čisti fašizam.

Nakon čitanja „Crvene vode“ teško se oteti dojmu da je Hrvatska, kako je skoro kazao Igor Mandić, jednostavno propali projekt. Vjeruješ li da je šteta učinjena nacionalnoj ekonomiji, industriji i posljedično svemu što je od toga ovisilo, nepopravljiva?

Mislim da je popravljiva. Ali, da bi se propisala terapija, potrebno se složiti oko dijagnoze. A cijeli razvoj društva od šatora naovamo pokazuje da je bolesnik u ozbiljnom „denialu“. Ono što je sigurno propali projekt, to je ideologija hrvatskog nacionalizma. Ona nikako da shvati da je kao nužni nusefekt same sebe proizvela kapitalizam, i da se sad s njim treba nositi.

Da li je uopće moglo drukčije, točnije da li bi i bez rata, pa čak i bez raspada Jugoslavije, ali uz njen neizbježni prelazak u kapitalizam prošli jednako – jednako loše, da budem precizniji?

Rekao bih - u velikoj mjeri da. To je jedan od razloga zašto mislim da je jugonostalgija bespredmetna. Da Jugoslavija danas postoji, i na nju bi djelovale globalne socioekonomske silnice: tvornice bi propale jer su propale i u Belgiji i Engleskoj, bila bi okupirana šoping centrima i kineskom robom, samo što bi Hrvati tvrdili da su za sve krivi Srbi, a Srbi da su za sve krivi Slovenci. Ono što bi u toj paralelnoj povijesti bilo dobro je što bi toliki ljudi ipak bili živi i živjeli u zavičaju, umjesto raseljeni.

Na jednom od mjesta u romanu, kroz opise onoga što Mate vidi putujući iz Beograda za Split, prikazuješ život Srba izbjeglih iz Hrvatske u Srbiju i njihovu istrgnutost iz zavičaja kojeg čuvaju na zjogovima u neprirodnom okruženju. Misliš li da je upravo to odbacivanje zavičajne u ime nacionalne pripadnosti trajno promijenilo srpsko-hrvatske i sve druge međusobne odnose na Balkanu ili su, ipak, devedesete samo omogućile nacionalizmima da se iskažu?

To je nešto što je meni najneshvatljiviji aspekt naših nacionalizama: to da vam nešto apstraktno poput nacije može biti bliže od nečeg tako opipljivog kao regija i zavičaj. Evo, čitam nekidan kako se Dodik žali jer ga u Srbiji pitaju što ima u Bosni, a on ne bi htio imati veze s nečim što se zove Bosna. Svakom tko je stvarno - etimološki shvaćeno - „domoljub“ morao bi na srcu ponajprije biti njegov zavičaj. Morao bi najprije biti Dalmatinac, Bosanac, Hercegovac, Crnogorac, Vojvođanin. Da su ljudi tako razmišljali, ne bi se u svojim regijama bratoubilački raskolili oko apstraktnih ideoloških konstrukata koji se zovu Hrvat, Srbin i Bošnjak.

Je li „Crvena voda“ i roman o dalmatinskom matrijarhatu: o nevjerojatnoj vezi majki i sinova, daleko čvršćoj od veze očeva i njihove djece, ali i vezi u kojoj majke, jednostavno, ne puštaju sinovima da im se, uvjetno kazano, otmu?

Zanimljivo mi je da me baš jučer to pitala i novinarka HTV3 Koraljka Kirinčić, koja je rekla da joj po tome „Crvena voda“ sliči na „Ženu s drugog kata“. Iskreno, nije mi to palo napamet, ali ima smisla.

Pišeš na standardnom jeziku, ali ne izbjegavaš lokalizme i regionalizme, a knjiga nema prijevod za neke, na kontinentu, mislim, nerazumljive riječi. Je li to tvoja ili odluka uredništva? Nešto kao poruka da je pristojno živjeti u Dalmaciji i znati što je čavao, a što šarafciger, kao što je pristojno biti iz, recimo, Ivanić Grada i znati što je brokva, a što karota?

To je odluka koju sam donio u jednom trenutku književne karijere, sad mi se čini - možda prekasno. Onog časa kad sam počeo pisati tako, shvatio sam da mi se stil najednom popravio, da pišem lakše i sočnije - što je razumljivo, jer sam prvi put pisao na svom materinjem jeziku. Danas bih bio najsretniji da rane romane mogu „prevesti“ na moj sadašnji jezik. Pri tom stalno mislim na tvog zamišljenog „čitatelja iz Ivanić Grada“ i nekako vjerujem da će on puno više dobiti kroz autentičnost podneblja, sociokulture i antropologije, nego što gubi u mogućem šumu u razumijevanju. Pri tom mi – naravno - ide na ruku to što je zbog splitske estrade srednjedalmatinski postao usporedni književni jezik koji se široko razumije izvan Dalmacije, o čemu pronicljivo piše Ivo Žanić u "Jezičnoj republici". Pravo je pitanje bih li, recimo, na takvom jeziku mogao napisati – primjerice - SF roman? Pretpostavljam, ne. Inače, čežnja za trodijalektalnim prožimanjem jedna je od fantazija hrvatskog jezičnog nacionalizma, koji bi se rado otarasio štokavice koju dijeli sa Srbima. A kad netko - recimo ja - počne u praksi provoditi tu ideološku žudnju, onda to nije svima drago, doživljava se kao sektaštvo.

jurica-pavicic-ideologija-hrvatskog-nacionalizma-propali-je-projekt-6239-7984.jpg

„Da Jugoslavija danas postoji, i na nju bi djelovale globalne socioekonomske silnice: tvornice bi propale jer su propale i u Belgiji i Engleskoj, bila bi okupirana šoping centrima i kineskom robom, samo što bi Hrvati tvrdili da su za sve krivi Srbi, a Srbi da su za sve krivi Slovenci“, kaže književnik i novinar Jurica Pavičić
„Da Jugoslavija danas postoji, i na nju bi djelovale globalne socioekonomske silnice: tvornice bi propale jer su propale i u Belgiji i Engleskoj, bila bi okupirana šoping centrima i kineskom robom, samo što bi Hrvati tvrdili da su za sve krivi Srbi, a Srbi da su za sve krivi Slovenci“, kaže književnik i novinar Jurica Pavičić
Foto: 
Hrvoslav Pavić/Tris.com.hr

jurica-pavicic-ideologija-hrvatskog-nacionalizma-propali-je-projekt-6239-7985.jpg

 „Ako postoji nešto dobro u Dalmaciji, onda je to famozna 'antiinvesticijska klima': spontano osjećanje malih mištana da je prostor nešto što im dubinski pripada i da oni trebaju biti oni koji će iz njega izvlačiti korist. To osjećanje su im usadili komunalni statuti i titoizam, i to je nešto što obožavam“
„Ako postoji nešto dobro u Dalmaciji, onda je to famozna 'antiinvesticijska klima': spontano osjećanje malih mištana da je prostor nešto što im dubinski pripada i da oni trebaju biti oni koji će iz njega izvlačiti korist. To osjećanje su im usadili komunalni statuti i titoizam, i to je nešto što obožavam“
Foto: 
Hrt.hr