Kako je u Kini nogomet postao najskuplja sporedna stvar na svijetu

Nogomet više nije sport rezerviran za Europu i Južnu Ameriku te nešto manje Afriku i Australiju. Tome u prilog išao je i bljesak kojeg je na Svjetskom prvenstvu ostvarila reprezentacija SAD-a. Američka nogometna liga nastala je 1993. kao dio, na kraju veoma uspješne, kandidature za Svjetsko nogometno prvenstvo koje je održano godinu kasnije. Prva prava sezona, koja je uključivala deset klubova startala je 1996., a američka liga svoju je mogućnosti dokazala koju godinu kasnije. Dugoročno gledajući 2004. je bila godina kada je dokazana njezina profitabilnost promjenama u vlasničkoj strukturi, financiranju te nadogradnji infrastrukture. Medijsku i marketinšku ulogu preuzela je organizacija Soccer United Marketing što je osiguralo financijsku sigurnost. U naredne dvije godine potpisani su i veliki ugovori s Adidasom te ESPN-om, a od prava na prikazivanje osigurani su milijuni američkih dolara godišnje.

Dodatnu popularnost nogometa ostvarili su i brojni dolasci najpoznatijih svjetskih igrača. Jedan od zapamćenijih svakako je bio onaj Davida Beckhama u L.A. Galaxy čime je nogomet u SAD-u osim sportskih rubrika postao dio i medijskog žutila. Mundijal 2014. je po gledanosti u SAD-u doslovno pomeo baseball i košarku, a izračuni govore da su Amerikanci bili ti koji su pokupovali najviše ulaznica za SP-u Brazilu čime je ta reprezentacija imala, osim domaćina, najveći potporu navijača iz svoje zemlje.

Unatoč velikom ‘boomu’ SAD je u osmini finala zaustavila Belgija, no sve ovo što se događalo u Brazilu dokaz je kako je generacija koja je 90-ih godina počela odrastati u nogomet, naravno uz sve veći priliv financijskih sredstava i mudrih marketinških poteza počela živjeti taj sport za koji se predviđa da će po primatu u idućih desetak godina ozbiljno konkurirati europskim i južnoameričkim ligama te reprezentacijama. No, ovo nije priča o SAD-u, ovo je samo uvod u sličnu ‘štoriju’ vezanu uz njihova ljutog gospodarskog konkurenta - Kinu.

Kineski korner

Nogometna priča u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta započela je desetak godina prije one u SAD-u. Pojava televizora donijela je krajem 80-ih u kineska kućanstva nogometne utakmice koje su se pratile uz vječno najpopularnije sportove poput badmintona i stolnog tenisa.

Kina je prve kvalifikacije za SP odradila 1980. godine, no na prvi Mundijal otišla je tek 2002. pod vodstvom srpskog trenera Bore Milutinovića. Izlet među svjetsku nogometnu elitu završio je velikim neuspjehom - sve tri izgubljene utakmice u grupnoj fazi i to bez ijednog postignutog pogotka. Sve to nije spriječilo fanatične Kineze da krenu sa sve masovnijim ulaganjima u najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Od prve kineske Jia-A lige, koja je osnovana u slično vrijeme kad i ona američka, 2004. stvorena je Superliga koji je startala s ukupno 12 ekipa. Njezino prvo izdanje, a bogme ni ono drugo, nije se moglo baš pohvaliti čistim poslovima. Problemi s klađenjem i namještanjem utakmica stalno su se povlačili tako da je domaća publika izgubila zanimanje za ovaj sport što je rezultiralo slabom posjećenošću stadionima i velikim financijskim gubicima. No, ulaganje u kineski nogomet tu nikako nije prestalo, dapače cifre su postajale sve veće. Ako danas pitate nekoga tko je bolje upoznat s ovom tematikom da vam komentira kinesku Superligu, sigurno će vam reći da je poznata po lošoj igri, ali i novčanim svotama koje su u nju uložene.

Nova sezona počela je u ožujku ove godine, a vodeći kineski mediji odmah su se raspisali o njezinim novim posebnostima koje naravno uključuju dolazak velikih sponzora te činjenicu da je jedna od ne baš kvalitetnih nogometnih liga postala jedna od - najskupljih na svijetu.

‘Golo prvenstvo’

Na svom početku Superliga se susretala s brojnim problemima. 2005. tzv. ‘golo prvenstvo’ nije financirao nitko, a godinu kasnije pojavio se britanski Iphox koji je odlučio sklopiti sponzorski ugovor vrijedan 60 milijuna yuana (1 yuan jednak je iznosu 0,16 dolara) od kojih je Kineski nogometni savez na kraju dobio samo nekoliko. Godine 2010. ista kompanija uložila je samo 20 milijuna što je kumovalo tome da iduća sezona opet bude ‘golo prvenstvo’ sve dok se nije pojavila kineska grupacija Dalian Wanda koja je ligu počela financirati kada je prvenstvo bilo dobrano u svom tijeku.

Prošla godina obilježena je velikom borbom financijskih divova oko sponzorstva, a s početkom nove sezone početna cijena za novog sponzora dosegla je 100 milijuna yuana. U nadmetanju su sudjelovali Volkswagen, Ford, Samsung i druge velike tvrtke. Najniža prijavljena cijena iznosila je 120 milijuna, a najviša 170 milijuna yuana. U oštroj utrci ''pobjedu'' je na kraju odnio gigant Ping'an koji je dobio ugovor na četiri godine s ukupnom investicijom od 600 milijuna yuana. Ping’an je tako postigao i nekoliko rekorda. Za početak oni su prvi glavni sponzor Superlige koji se bavi financijama. Drugo, četverogodišnji ugovor koji su dobili najduži je u njezinoj povijesti, a kao treće - godišnje financiranje od 150 milijuna najveće je dosad.

Ovoga puta za mjesto glavnog sponzora bili su zainteresirane tvrtke i brendovi s područja financija, automobilske industrije te proizvođači digitalne tehnologije. To sve dokazuje kako kineska liga postaje sve privlačnija investicijska meka te da se od nje očigledno može imati novčane koristi. No, Superliga je ove zime postala poznata i po najskupljim transferima.

Sindrom ‘pijanog bogataša’

Nakon završetka zimskog transfera za 2014., njemačka webstranica transfermarket.de objavila je veliku brojku - 68,12 milijuna eura! Prema ovim rezultatima, kineska Superliga preskočila je španjolsku Primeru, talijansku Serie A, francusku i prve lige mnogih europskih zemalja. U ovom trenutku ona je druga najskuplja liga na svijetu, iza Premier League vrijedne 155 milijuna eura.

Prema procjeni Transfermarketa, ukupno ulaganje u kinesku Superligu za ovu godinu iznosi 4 milijarde yuana. Po toj računici ispada da je svaki od 16 klubova prosječno uložio 250 milijuna. Kineski mediji to gledaju kao veliko ‘natjecanje’ u trošenju u kojem su ponajviše sudjelovali najpoznatiji i najbogatiji klubovi poput Shandong Lunenga, Beijing Guoana, Guangzhou R&F-a, Jiangsu Sainty itd.

U azijskom svijetu nogometa kineska liga je odavno sinonim za visoke iznose. Godine 2011. kineska Superliga prvi je put postala ‘prvak’ zimskog transfera u Aziji. Investicija u prijelazni rok Guangzhou Evergranda tada je iznosila gotovo polovicu njegova ukupna ulaganja, a krajnji cilj sindroma ‘pijanog bogataša’ svakako je dovlačenje sve većeg broja stranih i što zvučnijih imena.

Prema službenim podacima, ove sezone u kineskoj ligi ukupno igra 78 stranaca. Superliga je odavno poznata kao raj za strance jer tempo treninga i utakmica nije težak, plaće su vrtoglave, a stil život za njih i više je nego luksuzan. Mediji su se o strancima u Superligi najviše raspisali dok su u redovima šangajske Senhue bili Didier Drogba te Nicolas Anelka. Prvi je navodno tjedno zarađivao više od 300 tisuća eura, a ništa manje ‘bogati’ nisu bili ni njegovi kolege poput Lucasa Barriosa koji je na Daleki Istok došao iz dortmundske Borussije.

Nogometni raj pred mirovinu

Ono što je bila posebnost američke lige postalo je mnogo karakterističnije za kinesku, koju, unatoč svom tom novcu, šira publika dovoljno ne poznaje niti za nju pokazuje veliki interes. Kinesko mišljenje da se skupim transferima može kupiti i kvaliteta i međunarodni status otkrio je jedan od prvih europskih nogometaša koji su došli na Daleki istok, Jorg Albertz koji je 2003. zaigrao za klub koji je doveo i Drogbu.

Osim igrača, počela su se dovoditi i zvučna trenerska imena. Marcelo Lippi vodi Evergranda iz Guanzhoua te je ove godine bio u igri za trenera kineske reprezentacije. Navodno je imao i hrpu posebnih zahtjeva. Osim toga da nastavi u isto vrijeme trenirati Evergrand te da zajedno s njim reprezentaciju trenira i njegov klupski tim, bilo je i onih financijskih koji su uvelike premašivali originalno zamišljeni proračun. To je možda odbilo Kineski nogometni savez, ali vlasnici klubova, većinom privatni poduzetnici koji se ne boje i mogu posegnuti sve dublje i dublje u džep, još dublje uvjereni kako će im stranci, u rekordno kratkom roku, promijeniti stanje u ligi.

Kina načelo ‘investiraj pa se rugaj’ nije samo baštinila od SAD-a, tome je nešto ranije i malo uspješnije, pribjegao i još ljući rival - Japan kojemu se na kraju nije dogodilo, barem ne u tolikoj mjeri, da postane nogometni raj za igrače pred umirovljenjem koji su odlučili doći na Daleki istok i ostvariti posljednju, ne baš sitnu zaradu.

Južnoamerički nogometni stručnjaci sve popularniji

No, vratimo se malo trenutnom stanju sa strancima u Superligi. Njih dvadeset vrijedi više od milijun, a deset preskače iznos od dva milijuna eura. Lippi i njegov stožer nedavno su produžili ugovor s Evergrandom, a njegova godišnja plaća od 100 milijuna yuana dovoljna je za financiranje jednog čitavog kluba. Brazilac Alexi Stival Cuca i njegov stožer zarađuju u Shandongu 5,6 milijuna eura. Kineski mediji komentiraju kako su ovi iznosi, u odnosu na njihove sposobnosti i rezultate, poprilično šokantni i nerealni. Prije nekoliko sezona, budžet od sto milijuna već je bio dovoljan za osvajanje naslova prvaka Kine, a on je sada postao početna cijena za ‘sezonsko preživljavanje’ jednog kluba.

Cucov stožer u Jinanu, glavnom gradu pokrajine Shandong, brazilska je meka u kojoj osim dva igrača, skoro čitav stručni stožer dolazi iz te zemlje. Posljednjih nekoliko godina treneri i igrači iz zemalja Latinske Amerike, posebice ovogodišnjeg domaćina Mundijala, postali su IN i tražena roba na kineskom tržištu.

U svojim počecima Superliga bila je usmjerena na istok Europe, Rusiju, Bugarsku te Srbiju i Hrvatsku iz kojih su dolazila većina trenerskih imena. Kako se mijenjaju trendovi, a Kinezi se pale na zvučna imena, lov je počeo na španjolske, francuske, britanske i njemačke trenere, da bi se kasnije proširio i na Južnu Ameriku.

Bogatim vlasnicima klubova objasnilo se i kako se u ovaj sport treba ulagati od samih početaka tako da su se počele otvarati i nogometne akademije za mlađe uzraste koje su poprilično popularne. To se osobito vidi u ljetnim mjesecima kada nema škole, ako uzmemo u obzir da roditelji u Kini ne vole da im se djeca bave izvannastavnim aktivnostima, posebice sportom jer bi ih to moglo odvući od učenja.

Nogometne akademije počinju polagano rasti uz svaki veći klub, a trenutno je jedna od najrazvikanijih ona u kojoj svoje udio navodno ima i bivši portuglaski reprezentativac Luis Figo. Njegova škola nogometa nalazi se u četiri kineska grada i naravno, mogu je priuštiti samo oni dubljeg džepa.

Mundijal 2014. = Made in China

Iako je Kina na prvo i jedino Svjetsko prvenstvo otišla prije 12 godina ona je u Brazilu zapravo bila najprisutnija zemlja ikada. Kina možda nije u igračkom dijelu ovog SP-a, ali Made in China sigurno jest. Poznata etiketa okupirala je Brazil u svakom smislu, odnosno nalazi se na svim važnijim proizvodima vezanima uz brand najveće nogometne smotre svijeta te krovne organizacije - FIFA-e.

Iz Kine dolazi i pasanac Fuleco, ovogodišnja maskota. Plišane igračke, lutke, privjeske te 3D dodatke s likom ove životinjice proizvodi, uz FIFA-ino dopuštenje, kineska kompanija Xiecheng iz Hangzhoua. Ovoj tvrtki nije prvi put da je vezana uz svjetski poznate brandove i proizvode vezane uz sport i industriju zabave. China Southern Railways i Changchun CNR odgovorni su za autobuse na električni pogon i vlakove podzemne željeznice koji su posljednjih nekoliko tjedana prevozili navijače i igrače u gradovima u kojima su se igrale utakmice. Kinezi se zezaju da je Kina time postala zemlja koja doslovno pokreće SP.

Osim što ga pokreće, Kina je preuzela odgovornost i za njegovu sigurnost. Pri ulasku u sve brazilske stadione na kojima su se igrale utakmice SP-a navijači su bili pregledani sigurnosnom opremom koja je proizvedena u Kini. Oko 600 jedinica opreme za sigurnosnu kontrolu omogućila je kineska tvrtka Nuctech koja djeluje u sklopu Sveučilišta Tsinghua. Ovo joj nije prvi ‘izlet’ u Brazil jer oni već osiguravaju zračne luke, sudove, zatvore te poštanski sustav u toj zemlji. Aoto Electronics s druge strane tvorac je većine semafora i ekrana koji krase brazilske stadione. Svi oni izrađeni su u Changshi koja se nalazi u kineskoj pokrajini Hunan.

Naravno i lopta Brazuca napravljena je u Kini i to u Shenzhenu je proizvela tvrtka Longway koja je Adidasov distributer za Kinu. Podsjećamo vas kako je loptu imena Jabulani, kojom se igralo prošlo prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, također proizvela ista kompanija. Lopte koje se koriste na treninzima reprezentacija koje sudjeluju na SP-u proizvedene su u kineskoj pokrajini Jiangxi.

FIFA-ina kineska štednja

U kineskim medijima su se tjednima zezali na račun svega što je za FIFA-u i Brazil proizvedeno u Kini povodom SP-a. Fotografije Zlatne boginje, glavne nagrade, na kojoj stoji etiketa Made in China izašla je u svim medijima, na internetskim portalima te društvenim mrežama.

Njezine replike, u različitim veličinama, od 2,5 do 150 cm, proizvode se u postrojenjima kineske tvrtke Wagon iz Dongguana, koji se nalazi u pokrajini Guangdong. Ova tvrtka je napokon, nakon što je šest godina zaredom izrađivala spomenička izdanja te se sličnim poslom bavila i za Olimpijske igre, dobila FIFA-inu autorizaciju za ovaj posao.

No, to naravno nije sve. Primijetili ste sve one zastavice kojima mašu navijači, perike i ostale ukrase koje nose prilikom utakmica, a prodaju se uokolo brazilskih stadiona? One se masovno i vrlo jeftino proizvode u tvornicama u blizini Yinwua. Navodno njihovi vlasnici, pa tako ni radnici nisu noćima spavali čekajući rezultate utakmica kako bi vidjeli tko ide dalje i s kojim će logom ekspresno slati pakete tih proizvoda prema brazilskim gradovima.

Zaboravite južnoafričke vuvuzele, jer nas je ove godine malo manje iritirala caxirola ili tzv. - ‘brazilska šuškalica’. Njih 90% inače se proizvodi u kineskim pokrajinama Zhejiang i Guangdong. Iako je cijena pojedine manja od 10 kuna proizvođači su svoje usluge ‘poklonili’ reprezentacijama Brazila, Španjolske, Nizozemske te drugima besplatno tiskavši njihov logo.

Očigledno kako je FIFA još jednom, kao i obično, prošla vrlo jeftino.

Fanatični navijači

Prema podacima kineskih tur-operatera, oko desetak tisuća Kineza zaputilo se prema Brazilu kako bi uživo pratili SP. Ta brojka, koja nije toliko velika u odnosu na ukupan broj stanovništva nije bila ono što je na kraju privuklo pažnju. Navodno se veliki broj Kineza odlučio pratiti utakmice s Japanom, s kojim najmnogoljudnija zemlja svijeta ima nekoliko otvorenih sporova. Neki od mladih navijača snimljeni su tako na ulazu u brazilske stadione s nacrtanom porukom na licima - ‘Otočje Diaoyu pripada Kini’. S obzirom da se Kina nije plasirala u igrački dio natjecanja, a mnogo je popularniji nacionalni sukob na relaciji Brazil-Argentina, ovom dalekoistočnom, ništa manje važnom, nije se pridalo mnogo pažnje.

Oni Kinezi koji su ostali kod kuće pratiti SP doslovno su zamijenili dan za noć s obzirom na 11 sati vremenske razlike. Barovi, restorani i kafići sve su podredili SP-u nebitno jesu li njihove stalne mušterije stranci koji žive u Kini ili domicilno stanovništvo. Internetom kruže fotografije supruga i djevojaka koje prosvjeduju protiv SP-a i vlastitih muževa i momaka tvrdeći da im je ovih mjesec dana bilo najgore u životu. Dogodilo se i mnogo prekida veza koje su objavljene javno na društvenim mrežama praćene tisućama podrugljivih komentara.

Zaluđenost nogometom, koji niti je nacionalni sport niti u toj državi ima neku dugu tradiciju išao je toliko daleko da je u jednoj od bolnica u pokrajini Sichuan otvoren Odjel za sindrom Svjetskog prvenstva s obzirom da je ‘noćni’ stil života mnoge koštao zdravlja, a neke čak i posla.

Kineska priča o nogometu i više je nego zanimljiva, bez obzira na kvalitetu njezine lige te nacionalne vrste, jer odlično korespondira sa gospodarskim položajem kojeg ona danas ima te društvenim promjenama koje se iz dana u dan događaju u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.