KANTA GOVANA KAO SPOMENIK HRVATSKOM NOVINARSTVU

kanta-govana-kao-spomenik-hrvatskom-novinarstvu-1566.jpg

 Svi su novinari u govnima, samo što ih po zvijezdama posipaju, dok ih ostali jedu
Svi su novinari u govnima, samo što ih po zvijezdama posipaju, dok ih ostali jedu

 Ante Tomić mogao bi ostati upamćen kao jedan od posljednjih napadnutih novinara

"Svi mi živimo u blatu, samo što neki gledaju u zvijezde", rekao je Oscar Wilde. Svi smo mi u govnima, samo što ih po rijetkima posipaju, dok ih ostali jedu, mogli bismo dodati. Među tim rijetkima je i Ante Tomić, splitski pisac i novinar, po kojem je neki dan neka budala usred Splita i bijela dana prolila kantu fekalija.

O tom užasnom, odvratnom ataku na Tomića oglasili su se i Hrvatsko novinarsko društvo i P.E.N. "U demokratskoj zemlji novinari moraju biti maksimalno zaštićeni, prije svega, od bilo kakvih fizičkih nasrtaja zbog njihovih novinarskih priloga ili nekih drugih osobnih animoziteta koji su u vezi s novinarskim poslom. Svaki napad na novinara ima posebnu težinu i o njoj organi progona, ali i cijelo društvo moraju posebno voditi računa", rekli su prvi. Drugi su dodali: "Izražavamo oštru osudu ovog čina kao i zabrinutost zbog činjenice da nasilje postaje uobičajen model reagiranja na bilo kakvu kritičku misao u našem društvu." 

Za divno čudo, još se nije našao briljantni um da kaže kako je napad na Antu Tomića ujedno i napad na novinarsku profesiju kao takvu i da se, koliko sutra, na njegovu, TomićevU mjestu, može naći netko drugi. Da to, dakle, razjasnimo dok je vrijeme: napad na Antu Tomića je napad na Antu Tomića, ne na novinarstvo i kritičku misao kod nas i manje su šanse da se ponovi nego da policija pronađe majmuna kojem je ugodno hodati okolo s kantom govana. Nije, međutim, ta kanta sa svojim sadržajem bez simbolike i nije da od nje nema nikakve koristi za ovdašnje novinarstvo, odnosno za ono što je od njega ostalo u otvorenoj tržišnoj utakmici u broju oglasa razdvojenih ponekim tekstom.

Kada su nekom prilikom pokojnog jugoslavenskog i srpskog novinara Bogdana Tirnanića upitali što treba znati dobar novinar, on je odgovorio: trideset slova. Sve ostalo se može naučiti – čitanjem. Vremena su se, znamo, nešto promijenila, pa onih trideset slova nije obavezno. Zamijenila ih je copy/paste-tehnika, dok je čitanje tek malo potrebnije od krajnje nepotrebnog, vlastitog mišljenja.

U ovom našem, vrlom novom svijetu, Ante Tomić je ostao među rijetkima koje se još uvijek plaća i pazi zato što mogu svašta dobroga učiniti s onih trideset slova. On, naime, spada u radikalnu manjinu autora koji u najutjecajnijim hrvatskim medijima podsjećaju na to da je jednako važno i što i kako se piše, a ne je li tekst dovoljno kratak da ne smeta najavi akcijskih cijena sapuna u Konzumu ili dovoljno dug da čitajući zaboravimo najavu akcijskih cijena sapuna u Konzumu, prije nego otkrijemo supercijene sapuna u Kauflandu. Sve to, naravno, u boljoj varijanti: u goroj, češćoj, trideset slova je složeno u skladu s potrebama onih koje izdavači podržavaju zbog ideološke bliskosti i principa čiji je rok trajanja do prvog sljedećeg interesa.

Da je napad na Antu Tomića nešto drugo osim, da ponovimo, napad na Antu Tomića, ispalo bi kako onaj kreten iz Splita, opremljen kantom i govnima, o hrvatskom novinarstvu misli bolje nego što ono zaslužuje. Ovako je tek zatiranje tragova postojanja autora kao takvih: talentiranih pisaca koji i ne mogu funkcionirati drugačije osim da uporno i slobodno iznose vlastito mišljenje, makar bilo i krivo.

Ako, dakle, o još nečemu možemo govoriti dok govorimo o napadu na Tomića, onda možemo kazati kako bi on, ni kriv ni dužan, umjesto po daru i nekim od antologijskih tekstova, mogao ostati upamćen kao jedan od posljednjih napadnutih hrvatskih novinara - vrste u brzom izumiranju na otvorenom tržištu ili kako se to već točno zove. Do mnogih drugih budale nisu imale vremena doći: pojele su ih - ne budale, već novinare – racionalizacije troškova, nezajažljivost vlasnika, promjene koncepata i ostala sranja u kojima su poznavanje trideset slova i nepristajanje na cijenu mozga od dvije marke za kilogram bili otežavajući faktori.

Davno su svršila vremena u kojima se dignitet novinara mjerio nivoom rizika pri izlasku u vanjski svijet. O tome da su uopće postojala, svjedoče stare fotografije paljenja, recimo, Ferala u istom onom Splitu, groblje novina i masovne grobnice živih autora koji se smatraju sretnim ako uopće negdje objavljuju i ako ih se za to plaća. Ante Tomić još nije među takvima, ali ne zbog toga što je ovladao copy/paste-tehnikom - da jest, popio bi onu svoju kavu u miru i kući se vratio jednako čist kakav je iz nje izašao. Honorarni izvođači radova PR-agencija i megafoni interesnih skupina kojima novinarstvo nije zanat, nego je sredstvo, nisu vrijedni čak ni kante govana.

Na kraju je, eto, ta kanta ispala sjajno idejno rješenje za spomenik hrvatskom novinarstvu novog doba i novinarima od kojih su svi u govnima, samo što ih po zvijezdama posipaju, dok ih ostali jedu. Ante Tomić će se, ustvari već jest, oprati. Pogrebnici hrvatskog novinarstva neće ni pokušati. Nemaju potrebe, da budemo precizni: oni uživaju u smradu septičke jame u kojoj u novinarski posao ne spada bilo kakva kritička misao, posebno ako je još i napisana tako da ne vrijeđa intelekt.