Glavnog tajnika NATO-a Andersa Fogha Rasmussena ugostila je kao veleposlanica Hrvatske u SAD-u Foto: NATO
ROĐENJE I OBRAZOVANJE Rođena je u Rijeci 1968. godine. Maturirala je u Sjedinjenim Američkim Državama, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1993. godine diplomirala je engleski i španjolski jezik. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2000. godine magistrirala je na temu američko-sovjetskih odnosa u mandatu predsjednika Ronalda Reagana i završetku hladnog rata. Priprema doktorsku dizertaciju na temu Europske unije. Uz engleski i španjolski, aktivno govori još portugalski jezik te pasivno francuski, talijanski i njemački.
KARIJERA Od početka karijere radi u državnim institucijama, a za njezin ulazak u te krugove zaslužan je Ivo Sanader, koji ju je doveo prepoznavši u njoj obrazovan, sposoban i perspektivan kadar. Tako je startala u Ministarstvu znanosti i tehnologije da bi je već 1993. Sanader kao zamjenik ministra vanjskih poslova povukao u svoj ured na savjetničku poziciju, nakon čega postaje načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. Od 1997. godine u amabasadi RH u Kanadi najprije radi kao diplomatski savjetnik, a potom kao ministar savjetnik. Na parlamentarnim izborima 2003. godine ulazi u Sabor, no odmah postaje ministrica europskih integracija u prvoj Sanaderovoj vladi. Šefica pregovaračkog tima o pristupanju EU postaje u siječnju 2005. godine, a nakon ostavke Miomira Žužula zbog afere te reforme Vlade i spajanja ministarstava postaje ministrica vanjskih i europskih poslova, u čijem su mandatu otvoreni pregovori RH i EU. Na čelnom mjestu na Zrinjevcu zadržala se do siječnja 2008. godine. Iduće tri godine na dužnosti je ambasadorice u Americi, da bi u srpnju 2011. stupila na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, gdje joj mandat istječe za pola godine. Sama objašnjava da joj je posao približiti NATO običnim ljudima. Prema medijskim napisima, bila je zainteresirana za vođenje predstavništva Europske komisije u Zagrebu, koje je s radom počelo 1. srpnja 2013. godine, ali se navodno šef EK Jose Manuel Barroso suprotstavio tom rješenju.
POLITIČKO ZALEĐE Svoj ulazak u politiku ima zahvaliti Sanaderu koji ju je protežirao od početka, procijenivši da ga ničime ne može ugroziti, da je bezopasna, a da mu može koristiti kao marljiv apartčik i lojalna izvršiteljica njegovih naloga jer se o stvarima vanjskih poslova ipak pitalo njega, a ona je bila netko za pokazivanje koga se ne treba sramiti. Osim Sanaderovoj - dok između njih dvoje nije "puklo" - utekla se i zaštiti bivšeg predsjednika Stjepana Mesića te trenutačnog Ive Josipovića, i svi su je oni redom spašavali od odgovornosti u afericama u kojima se na ovaj ili onaj način zatekla, poput narkoskandala službenice u konzulatu u Los Angelesu dok je bila šefica diplomacije ili suprugova korištenja službenog auta u privatne svrhe za ambasadorskog mandata u Washingtonu. Izvan diplomatskih krugova marginalne političke težine, po dolasku Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a znala se javno pojadati na oskudnu komunikaciju sa strankom, no otkako je medijski nominirana za predsjedničku kandidatkinju i/ili nositeljicu HDZ-ove liste za europske izbore, a Karamarko joj rekao kako HDZ računa na nju, politička frustracija joj je splasnula. Premda ju je HTV, vrlo neprofesionalno, vjerojatno za potrebe kampanje aktualnog predsjednika, već gurnuo u predsjedničku utrku, Karamarko i HDZ odluku o tome tek trebaju donijeti. Pritom će joj, padne li izbor na nju, preko mnogih stvari morati prijeći, primjerice preko izjave od prije dvije godine da je "Račana silno poštivala" i da joj je "on bio jedan od najpozitivnijih likova hrvatske politike uopće". Za njezinu eventualnu kandidaturu dobro, za Karamarka još jedna žaba za gutanje.
CHICK FIGHT Kolindi Grabar Kitarović daleko su više život zagorčavale žene u politici. Sanaderova desna ruka, neupitna Bianca Matković, koja je brižno njegovala imidž misteriozne, samozatajne i nedodirljive žene iz sjene, šefici Zrinjevca itekako se petljala u diplomatsko kadroviranje, a, tvrde neki, čak i samostalno odlučivala o nekim imenovanjima. Upućeni tvrde da ipak nije uspjela u svom glavnom naumu – smijeniti Grabar Kitarović i u ministarsku fotelju dovesti Mariju Pejčinović Burić.
Na zub ju je bila uzela i premijerka Jadranka Kosor tražeći njezinu odgovornost zbog natučenih 48 tisuća kilometara službenim autom za privatne potrebe i 30 tisuća kuna neopravdanog troška. Njezino je ponašanje premijerka ocijenila neprihvatljivim i povukla je u Zagreb na raport, ali se isti taj premijerkin aršin negdje zagubio kada je potom otkriveno i da HDZ-ovi saborski zastupnici koriste službene saborske automobile za prijevoz od kuće do Sabora i natrag, iako na to nemaju pravo jer su imali besplatan javni prijevoz. Premijerka o tome nije ni zucnula jer se nije drznula koriti svoje zastupnike koji su joj držali krhku parlamentarnu većinu, ali je vjerodostojnost i strogoću spremno trenirala na Grabar Kitarović o kojoj joj ostanak na vlasti ni na koji način nije ovisio. Kosor je navodno i pobjesnila kada je saznala za odlazak Grabar Kitarović u NATO, a da je prethodno o tome nije osobno obavijestila.
LICENCE TO KILL Unatoč tome što je značajan dio privatnog i profesionalnog života provela na značajnim svjetskim destinacijama i radila na vodećim međunarodnim adresama i premda je iz prve ruke vidjela kako stvari funkcioniraju u centrima moći, poput većine domaćeg političkog i diplomatskog establishmenta Grabar Kitarović nije se uspjela riješiti provincijalnih, balkanskih kompleksa i podaničkog mentaliteta. Upravo suprotno, što im je bliža, to je njima ushićenija. Pa će tako jednom prilikom, nakon što mu je predala vjerodajnice, za Georga W. Busha izjaviti da je "nasuprot uvriježenom mišljenju, visoke socijalne inteligencije".
Oduvijek je funkcionirala kao "velika svećenica" Europske unije i NATO-a, ali svoju poziciju brani promašenim i kontradiktornim argumentima. Pa u istom medijskom istupu, kada govori o EU kaže: "Sanjala sam da postanemo dio slobodnog svijeta, jer smo se mi uvijek skrivali iza nekog kolektivizma", da bi samo nekoliko rečenica kasnije ustvrdila: "Sve se nekako okrupnjuje, Kina, SAD i ostali, a Hrvatska izvan tih procesa ne bi profitirala."
Svog trenutačnog poslodavca, NATO, odbija vidjeti drugačije nego kroz ružičaste naočale. Naravno, po njoj, u Afganistanu i drugdje isključivo su radi mira i uvođenja demokracije u tim trusnim zemljama. Nipošto ne prihvaća da je riječ o velikim ekonomskim interesima nekoliko vodećih zemalja NATO-a. Njezin su poseban fokus prava afganistanskih žena i djece. Upravo oni koji često i u velikom broju slučajno i kolateralno stradavaju od NATO-va oružja. Visoka dužnosnica Sjevernoatlantskog pakta puna je razumijevanja i opravdanja za ubojstva civila pod zastavom njezine institucije. Pravda se da NATO ubije puno manje civila nego talibani. A kad već NATO-ovci pokokaju nevine žene i djecu, onda "izlaze na teren, ispričaju se, kompenziraju se obitelji, ulažu se novci u izgradnju škola i ambulanti". Nije jedino navela tarifu NATO-a za koliko mrtvih se uopće ide na teren, koliko je ubijenih članova jedne obitelji vrijedno isprike, a koliko nevinih leševa gradi školu ili ambulantu u Afganistanu. U svakom slučaju, ona se "kao žena sa stradanjima civila nosi beskrajno teško".
RUN FOR OFFICE Bude li na kraju Grabar Kitarović ipak HDZ-ova predsjednička kandidatkinja, realno je pretpostaviti da će biti glavni izazivač trenutačnom šefu države. U tom slučaju svjedočit ćemo srazu dvoje birokratski bezličnih, politički beskrvnih kandidata čija je dosadašnja uloga u životu Hrvatske, funkcijama unatoč, tek epizodnoga karaktera. Neće to biti utrka rasnih političara i velikih, karizmatičnih lidera za kojima se pokreću mase, nego dviju zapravo vrlo sličnih osoba, ozbiljno lišenih državničkih svojstava, s izraženim sluganskim karakterom prema jačima od sebe. Dođe li uopće do njega, ishod dvoboja dvoje nezanimljivih, osim o vrećama novca ispod stola kojih ima na obje strane, ovisit će isključivo o tome gadi li se biračima više HDZ ili SDP. Izbor će biti težak.