Kubanska kvadratura kruga

Obnovom diplomatskih odnosa s Kubom Washington je priznao svu jalovost politike blokiranja te države i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je za Sjedinjene Države jednako porazu

Ono što je trebala biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali i ne baš previše. Jer, kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u "svojem dvorištu" i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?

Pa u prvome redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je - riječju - priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman ni medijske, a pogotovo ne političke senzacije. Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Obama u Washingtonu i Raoul Castro u Havani).

A poslušnika se najlakše prepozna onda, kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi. Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj Veliki (a Veliki zna što radi i on je uvijek u pravu, zar ne?), a za logično objašnjavanje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba, nitko se nije pripremio.

Stoga je i vijest o naglom zatopljavanju na relaciji Washington - Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najava da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače da se odmah organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca, ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).

Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija - doduše - bila obrađivana i analizirana u nekoliko "okruglih stolova" na državnoj televiziji (i u svim novinama), ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.

Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako "embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro", moglo biti sasvim dovoljno. Jer, ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raoula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.

Ipak, Washingon je objavio da će rado primiti Raoula Castra, a državni tajnik, John Kerry, već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovome je trenutku nemoguće reći.

Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod "američki kišobran", jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima. Ako ih nešto uzdrma, to će - dugoročno gledano - biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).

No, postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom što je lansirana u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem sve novih i novih sankcija Putina natjerati na promjenu politike. I sada, ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi, ide na normaliziranje s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se ipak i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?

Pri tome, zaoštravanje s Moskvom daleko je opasnije za cijeli svijet, nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu. U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti i mali djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.

Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani "stručnjaci" kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina. Ta računala, "nahranjena" zapadnim standardima ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više, no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wehrmachta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu naci-fašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.

Nakon maratonske press konferencije na kojoj je Putin ponovo posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: "I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet", popularnost ruskog predsjednika porasla je - padu rublja usprkos - a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije. Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da će Putina, bude li ga netko rušio, rušiti ne demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz "tvrdog" krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).

I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi, dakle, biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo: mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti