Lako ćemo s tajanijima, ali što ćemo s bujancima?

lako-cemo-s-tajanijima-ali-sto-cemo-s-bujancima-7049.png

Tajani je jedva uspio skupiti nešto pristojnosti za nekakvu nevoljnu ispriku. Nije napravio bogznašto novoga, to je prilično standardno ponašanje talijanskih političara s one strane spektra kojem pripada Tajani
Tajani je jedva uspio skupiti nešto pristojnosti za nekakvu nevoljnu ispriku. Nije napravio bogznašto novoga, to je prilično standardno ponašanje talijanskih političara s one strane spektra kojem pripada Tajani

Zamislite Velimira Bujanca ili njegovog novog splitskog junošu Martina Pauka koji na endehazijskim sentimentima gradi put od Gradskog vijeća prema Saboru: moraju braniti granice koje je svojom pobjedom iscrtao Tito

Navijači (i poneki igrači) rimskog Lazija ozloglašeni su po svom fašizmu, njihove dignute desnice odavno su postale dio koreografije na tribinama, protivnički igrači druge boje kože redovite su žrtve rasističkih ispada Lazijevih tifosa, na obilježavanju stradanja Anne Frank pjevali su, uz prikladni  pozdrav, stari fašistički napjev "Nije me briga", a njihova nekadašnja zvijezda Paolo di Canio je golove proslavljao jureći po terenu pozdravljajući tribine "romanamente", onako kako se to radilo u doba Mussolinija. Ime i titula tog istog Mussolinija još krase spomenički kompleks pred Olimpijskim stadionom u Rimu, na kojem svoje utakmice igraju Lazio i Roma.

Sasvim su, dakle, nalik Delijama, tvrdom krilu navijača Crvene zvezde sa svim njihovim frakcijama koji se u ogromnom broju otvoreno diče svojim četništvom, vole prizivati klanje nesrba, slave "heroje" Ovčare i Srebrenice, i pozivaju se na nasljeđe čiji su nositelji junaci u rasponu od Draže Mihailovića do Slobe Miloševića.

Povezuje ih još nešto: Lazio je 1927. bio simbol otpora onom istom Mussoliniju kojega današnji navijači tako obožavaju, kad su se odbili prikloniti Duceovom planu o "sverimskom" klubu iz kojega je nastala današnja Roma. Crvena zvezda, to je još očitije, u svome imenu i na dresu nosi simbol koji je za četnike i njihove partnere - političke uzore Delija - simbol svih zala, i izvor frustracije zbog nanesenog im ratnog poraza. Dvjema ideologijama je - idemo dalje - zajedničko i to što su po Hrvatskoj počinili strašne zločine, u dva rata.

Pa opet, valjda ne prizivamo vraga, nikad se još nije dogodilo da negdje u Hrvatskoj igrači ili navijači Lazija završe u moru ili pretučeni kao što se prošli vikend dogodilo u Splitu sa Zvezdinim vaterpolistima (dakle, akterima sporta samo rubno povezanog s Delijama). Nikad se nije dogodilo da netko nekom Talijanu zamjeri nošenje dresa Lazija kao što se među "stručnim" objašnjenjima napada na vaterpoliste iz Beograda moglo čuti da su izazivali vraga noseći majice ili trenerke ili što već s obilježjima Crvene zvezde.

Ne znamo jesu li tipovi koji su napali vaterpoliste navijači, ali većina blagonaklonih reakcija dolazi ili iz navijačkih krugova, ili se oni koji ih zastupaju prigodno kite klupskim perjem ne bi li dobili koji "lajk" više, a možda i pokoji "tvrdi" glas na nekim sljedećim izborima. Nevolja je što se klub zove Hajduk, i što je uz RNK Split po tradicijama vjerojatno najpartizanskiji u "regiji", a da istodobno ovakve relativizacije dolaze obično s pozicija mnogo bližih "neprijateljima" nego što to žele priznati.

Kunem se da ne prizivam bacanje u more ljudi u Lazijevim dresovima, no u ovom bizarnom twistu krije se svo ludilo političke pojave koja se dogodila samo dan-dva nakon obračuna na Rivi, i koja je zapravo tema ove priče: govora predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija i hrvatske reakcije na taj ispad.

O tome što je, kome i kako rekao ovaj talijanski političar manje-više je sve poznato. Na komemoraciji za žrtve među esulima nakon Drugog svjetskog rata govorio je o talijanskoj Istri i Dalmaciji, što je shvaćeno kao otvoreno priklanjanje iredentističkim i fašističkim aspiracijama na hrvatski i slovenski teritorij.

S pravom je shvaćeno, jer se Tajani ni jednom riječju nije osvrnuo na fašističko razdoblje, što je očekivano s obzirom na njegovu karijeru suosnivača pokreta Forza Italia, pritom rodbinski povezanog s Mussolinijevim generalom i kasnijim konvertitom na savezničku stranu (čak i prvim poslijeratnim premijerom) Pietrom Badogliom.

Kako znamo, Tajani je jedva uspio skupiti nešto pristojnosti za nekakvu nevoljnu ispriku. Nije napravio bogznašto novoga, to je prilično standardno ponašanje talijanskih političara s one strane spektra kojem pripada Tajani, a koji vješto koriste činjenicu da - valjda zato što su se na vrijeme predali - Italija nakon Drugog svjetskog rata nije prošla proces defašizacije kao što je Njemačka prošla denacifikaciju, pa čak nisu imali ni suđenja za ratne zločine, među ostalim i u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji.

Slovenija je reagirala žestoko, na svim mogućim razinama, a izjavama su se oglasili i hrvatski lideri, naši europarlamentarci i oporba, s nešto zakašnjenja krenule su i note prema Rimu i EU.

No, vlasti u Zagrebu našle su se u nebranom grožđu jer je Tajani jedan od lidera Europske pučke stranke, grupacije kojoj pripada i HDZ. Štoviše, Plenković ga je rado vodio - sic! - po Istri hvaleći se njegovom podrškom.

Još je zabavnija druga dimenzija: da bi punom snagom osudili Tajanijeve ispade svatko tko to radi morao se pozvati na Titove partizane.

Najednom, turbo domoljubi od HDZ-a do Hasanbegovića našli su se na bizarnoj kušnji. Mnogi od njih vole se riječju i djelom pozivati na integrativno hrvatstvo, čije oživotvorenje vide u NDH.

E sad, nacija je na udaru teritorijalnih pretenzija, ali to rade iste snage kojima je NDH poklonila Dalmaciju i Istru. Nije li divan takav džumbus u glavi? Zamislite Velimira Bujanca ili njegovog novog splitskog junošu Martina Pauka koji na endehazijskim sentimentima gradi put od Gradskog vijeća prema Saboru: moraju braniti granice koje je svojom pobjedom iscrtao Tito. Nalik je to onoj ludoj epizodi iz Zadra koju je svojedobno opisao Boris Dežulović. Tada su nekim idiotskim maršom tamošnji članovi udruge domobrana slavili hrvatstvo Zadra, ali prizivanjem režima koji je učinio sve što je mogao da Zadar ne bude hrvatski, a negirajući pokret bez kojega Zadar ni danas ne bi bio hrvatski.

Ili, da se vratimo na onu priču Lazio-Crvena zvezda. Ni riječi zamjerke ne upućuju se pobornicima otimanja svetog nacionalnog teritorija, a svom snagom udara se na zagovornike saveznika - ili sluga - onih prvih. I to s ideološke pozicije trećeg saveznika tih istih dvoje, uz negiranje bilo kakvih zasluga četvrtima, jedinima koji su se borili protiv prvih i drugih. Nema tog mača koji to može razmrsiti. Sreća su se Nijemci opametili, samo bi nam još oni falili u ovom multijednadžbi.

Naravno, Dalmacija i Istra jesu kulturno i talijanske, bez obzira koliko krilatih lavova po dalmatinskim gradovima u prošlosti bilo porazbijano.

Da se Tajani bolje koncentrirao na tu dimenziju, ne bi mu se imalo što prigovoriti.

No, zaobilaženjem fašizma krenuo je u drugom smjeru, pa kasnije "nisam tako mislio" djeluje smiješno poput pozivanja Josipa Šimunića na slobodu govora. Tim ispadom tako se samo nalijepio na već dugo popularan hrvatski narativ o vremenu NDH, i ne bi bio samo cinizam reći da je Tajani zapravo prepoznao da za ideju o talijanskoj Istri i Dalmaciji u Hrvatskoj opet ima onog istog saveznika. Ne na službenoj razini, naravno, ali grafitni, parolaški i batinaški glas naroda u tom smjeru je jači nego ikad.