LAKU NOĆ I PUNO SREĆE, HRVATSKA!

Nepobitno je da se provodi neka vrsta linča, kako unutar HTV-a, tako i javno – uz pomoć politike i Crkve, protiv novinarke koja je radila svoj posao, onako kako to i inače radi. Nitko joj nije predbacio iznošenje neistina, jer ih i nije bilo. Ali, prijenos nije valjda bio "dovoljno hrvatski", ma što takva nebuloza značila

 

 

Riječima "laku noć i puno sreće" završavao je svoje emisije legendarni urednik američke radiotelevizijske mreže CBS, Edward (Ed) Murrow. Premda je svoje zvjezdane trenutke već doživio kao ratni reporter javljajući se u vrijeme Drugog svjetskog rata iz britanske prijestolnice u emisiji pod nazivom "Ovdje London", Ed Murrow ostat će upamćen po onome što je uradio sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, suprotstavivši se – vođen isključivo zakonima novinarske profesije – senatoru Joeu MacCharthyju, koji je tada u ulozi "lovca na komunističke vještice" žario i palio Amerikom. Obojica su danas dio povijesti – MacCharthy one mračne, koje bi se Amerika trebala sramiti, a Murrow one najsvjetlije u koju bi se (pogotovo današnja) Amerika trebala ugledati. O slučaju čuvenog sraza (sve)moćnog senatora i (samo) novinara snimio je George Clooney, ima tome već dosta godina, odličan film, naslovljen upravo riječima kojima je Murrow odjavljivao svoje emisije "Laku noć i puno sreće" (Good night and good luck). 

A zašto o svemu tome govorimo baš danas i ovdje? Pa zato što smo svjedoci, htjeli mi to vidjeti ili ne, priznavali to mi ili ne, svojevrsne makartizacije Hrvatske, s time što ovdje u tzv. mainstream-medijima (a CBS je to u pedesetim godinama 20. stoljeća u SAD-u nedvojbeno bio) nema nikoga sličnoga Edu Murrowu, nema nikoga tko bi se na osnovi činjenica i argumenata, bez imalo strasti, mirno, ali zato i neporecivo, suprotstavio zatiranju slobode što se širi pod izgovorom obrane domoljublja i "svega hrvatskoga".

Najnoviji je primjer postupak što se vodi protiv urednice javne televizije zato što je navodno (tako su procijenile dvije uzdanice HDZ-a na HTV-u i još 69 njihovih istomišljenika) prenosila inauguraciju aktualne Predsjednice na (sebi svojstven) način koji "nije bio primjeren takvom događaju od nacionalnog značenja". Samo usput: zbog toga se uzbudila i Biskupska konferencija, kao da je na nekim izborima dobila mandat govoriti na javnoj, odnosno političkoj sceni u ime građana ove zemlje (svjesno kažemo: građana, jer u Hrvatskoj osim Hrvata ima i još ponekoga, a televizijske programe – koliko znamo – prate svi, bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor).

Koliko je obrazloženje otvaranja postupka protiv urednice glupo, ilustrirat ćemo samo s dvije činjenice (pazite: činjenice!). Ako je urednica prenosila inauguraciju na sebi svojstven način, to znači da su oni koji su joj taj zadatak povjerili znali kako će prenositi, pa nisu li onda primarno odgovorni oni, a ne ona? I, drugo, o čemu se uglavnom gromoglasno šuti: urednica se u svojem spornom uvodnom obraćanju gledateljima poslužila elementima iz biografije sadašnje Predsjednice što ih je ona sama višekratno (i s očitim ponosom) javno iznosila. Pa tko je onda odgovoran za to što su te stvari ponovljene i u prijenosu? Predsjednica ili novinarka koja je ponovila njezine formulacije?

No, ostavimo to po strani. Ono što mora navesti na zabrinutost jest činjenica da se otvara postupak protiv jednog novinara zbog toga što je (uglavnom) profesionalno obavio(la) svoj posao. Do kraja profesionalno obavljeni posao prijenosa inauguracije bilo bi navođenje, uz sliku koja ih je prikazivala, i "zanimljivih" pojedinosti iz biografija ne malog broja "živopisnih" uzvanika. Toga u prijenosu nije bilo, a nije teško zamisliti kako bi se urednica provela da se pokušala upustiti u tako nešto. Kako bilo da bilo, nepobitno je da se provodi neka vrsta linča, kako unutar HTV-a, tako i javno – uz pomoć politike i Crkve, protiv novinarke koja je radila svoj posao, onako kako to i inače radi. Nitko joj nije predbacio iznošenje lažnih podataka, odnosno neistina, jer toga i nije bilo. Ali, prijenos nije valjda bio "dovoljno hrvatski", ma što takva nebuloza značila, i to je uplašenom i očito neprofesionalnom, ali politički ovisnom vodstvu javne(!) radiotelevizijske kuće bilo dovoljno.

Baš kao što je i vodstvu Hrvatskog sabora taj iracionalni strah od siledžija i nasilnika koji se kunu u Hrvatsku i hrvatstvo, a nanijeli su Hrvatskoj štetu od koje će se oporavljati desetljećima, bio dovoljan da otrpi ulazak u zgradu tog najvišeg zakonodavnog tijela u državi čovjeka osuđenoga za ratne zločine koji najprije na internetu javno (i jasno) smrću prijeti svakome tko bi se usudio iskazati protiv njega, a onda saborskog zastupnika iz redova "nehrvatskog etniciteta" proziva kao "njušku" koja oličuje sve što mrzi Hrvatsku. Baš kao što se iz pogrešno shvaćene demokratičnosti (koja je sve češće maska za prikrivanje oportunizma izraslog iz pitanja "a tko zna što će biti sutra") i u samome Saboru pojedinim zastupnicima omogućava da jasnim govorom mržnje šire netrpeljivost prema svakome tko ne dijeli njihovo mišljenje. I baš kao što se u što uplašenom, što neprofesionalnom, a što indoktriniranom hrvatskom sudstvu može dogoditi da sud odbaci prijavu zbog jasnih prijetnji ("vi ste trulež na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje"), povezanim s uvredama i nanošenjem povreda časti i ugleda ("karakter koji se hrani i živi na lažima", "antihrvatska klika"), pozivajući se na "subjektivno tumačenje" podnositelja(ce) prijave i "znanstvene rasprave" nekolicine poznatih zastupnika sve prisutnije struje povijesnog revizionizma.

Isto tako, bez odgovarajućeg odjeka prolazi najava uvođenja "nacionalne kulturne politike" (predsjednik HDZ-a) ili pak pozivanje na "potrebu usklađenog djelovanja svih sastavnica državne vlasti" (Predsjednica RH). A i jedno i drugo miriše na – zna se što.

I, napokon, ali nikako ne i na posljednjem mjestu, bez ikakva odjeka na političkoj sceni (izuzmemo li bivšeg, onoga drugog po redu, Predsjednika) ostala je odluka o uklanjanju biste Josipa Broza Tita iz Ureda Predsjednice. Jer, nije riječ o uklanjanju jedne biste, riječ je – nemojmo se zavaravati – o otklonu od antifašizma kao jednoga od temelja današnje hrvatske države i otvaranju puta za uspostavljanje kontinuiteta između kvislinške tvorevine iz vremena Drugoga svjetskog rata (koja je na žalost nosila hrvatsko ime i koja je bila notorno zločinački projekt, ma koliko da se to pokušava negirati) i Republike Hrvatske. A to bi bilo sve prije nego bezazleno. To bi bilo pogubno.

A sve se to događa uz već ritualno dijeljenje na "nas" i "njih", jer na jednoj su strani Hrvati i oni koji "vole Hrvatsku", a na drugoj – treba li uopće spomenuti – četnici (da se ne bi reklo: Srbi), komunisti, Jugoslaveni  (odnosno oni kojima se već "po izrazu lica vidi da ne vole Hrvatsku i branitelje", kao što smo svojedobno na ovome mjestu ponovili riječi jednoga od "šatorskih lidera").

U osnovi na isto takvoj matrici dijelio je svojedobno senator MacCharthy: na jednoj su strani bili domoljubi, "pravi" Amerikanci, a na drugoj – komunisti, izdajice i prodane duše. Dok mu se nije stalo na kraj, zahvaljujući i medijskim ljudima poput Eda Murrowa (ali i vlasnika CBS-a, koji je, usprkos povlačenju oglašivača, stao iza njega), uništene su bezbrojne karijere, ne mali broj ljudi počinio je samoubojstvo, mnogi su još desetljećima morali raditi pod tuđim imenima (npr. filmski scenaristi). O svemu tome mladi u Hrvatskoj (čast izuzecima) pojma nemaju, o tome ih nitko ne uči, a za razliku od njemačke javne televizije (ARD), koja ga je proteklog tjedna prikazala dva puta, Clooneyjev film o Edu Murrowu teško se probija do malih ekrana u Hrvatskoj.

A trebalo bi ga (ponovo) vidjeti. I uvijek iznova gledati i učiti od čovjeka koji je još 1958. godine upozorio da "smo na putu da uništimo i radio i televiziju" bježeći od istina, ignorirajući činjenice, forsirajući jeftine sadržaje i zabavu. U međuvremenu, taj je posao, zahvaljujući amerikanizaciji većine ključnih medija, "uspješno" obavljen.

Od priče o lustraciji do odbora koji će ispitivati "protuhrvatsko djelovanje" mali je korak. Od priče o slobodi javne riječi i iznošenja mišljenja do društvene izolacije (u najmanju ruku) neistomišljenika nismo daleko. Nastavi li se, dakle, u Hrvatskoj ovako kako je počelo, ostaje nam samo da čekamo nekoga tko će reći: "Laku noć i puno sreće, Hrvatska".