Lana Barić: Prvi put u životu policiji sam prijavila prijetnje, govor mržnje, diskriminaciju i uznemiravanje

Lana Barić nije samo glumica. Dopredsjednica je Hrvatskog društva filmskih djelatnika i predsjednica Ogranka glumci, ali je aktivna i šire. Em glumi na sve strane, em je po njezinu scenariju upravo snimljen film, em je – nju i kolegice Tihanu Lazović, Natašu Janjić i Jelenu Veljaču – upravo napadaju zbog društvenog angažmana. Razloga i više nego dovoljno za razgovor.

Draga Lana, u kakvoj mi to državi živimo?

Mogu reći ono što svi očekuju. Ali mogu reći i da živimo u državi u kojoj četiri žene mogu poremetiti zadanu viziju domoljublja, u kojoj jedna žena neće ustuknuti pred uvredama gradonačelnika glavnoga grada, u svijetu gdje jedna studentica može zaustaviti deportaciju migranta. Bit će i previše onih koji će nastojati umanjiti ovakve stvari, ali one itekako znače.

Kažu da je nogomet nastavak politike drugim sredstvima. Ono što ste zajedno s još nekoliko kolegica glumica doživjeli prethodnih dana nadilazi čak i uobičajene političke gadosti na koje smo ovdje navikli. Bilo je dovoljno samo nekoliko benignih statusa na društvenim mrežama o dočeku reprezentativaca da se na vas obruši rijetko viđena paljba?

Ne mogu reći da me to nešto posebno iznenadilo, ni da me pretjerano uznemirilo samo po sebi. Uznemirava golema snaga te mržnje koju usmjere prema tebi i nađeš se u bazičnom ljudskom nerazumijevanju stvari s emotivnog aspekta. S racionalnog je jasno, mi smo dovele u pitanje ono što se dovesti u pitanje ne smije, netko tko je jako pametan je to zavrtio i dogodilo se ovo što se dogodilo, a to je da prvi put u životu policiji prijavljujem prijetnje, govor mržnje, diskriminaciju i uznemiravanje.

Izvrijeđali su vas propisno: da niste Hrvatice, da niste katolkinje, da niste glumice, da ste antifašistkinje, da niste od neke pameti, da do posla dolazite preko kreveta… Nema zaista smisla dalje nizati. Evo pitanje koje u ovom trenutku zvuči baš suvišno, ali me zanima: kako ste se osjećali dok ste čitali sve te najniže uvrede?

Ako smo tako grozne u svemu i apsolutno bezvrijedne, onda smo valjda bezvrijedne i u pogledu bavljenja nama te ne zaslužujemo ništa više od ignoriranja. To je, dakako, neistina, pa su se bavili nama punih sedam dana, sustavno i kontinuirano. Kažem vam, nije mi bilo svejedno, ali ne mogu reći da me to nešto posebno dotaklo i nije mi prvi put, ali je strašna ta količina mržnje koja je sručena na nas u sekundi i zapravo mi je najbolnije bilo suočavanje s mjerom frustriranosti i količinom kompleksa tih ljudi. Ne da mi je novost, ali onako, baš sam stala i udahnula dva puta. Jer je zapravo riječ o iskrivljenim postavkama ove države od početka, mi te 1991. godine nismo dobro startali pa i dalje vozimo krivo. A ta negativna energija, ta mržnja i agresija, to je kancerogeno i ne obećava ništa što vrijedi. Tako se ne ide naprijed.

Dojam je da je uvijek spremnu desničarsku regimentu barem jednako uvrijedila činjenica da o nogometu i svemu onome povezanom s njim, eto, pišu žene, kao što im je srce vatreno probio vaš manjak razumijevanja za teške nacionalno-glazbene note Marka Perkovića Thompsona?

Kako li smo se samo usudile!? Kao što je već više puta utvrđeno tijekom te hajke na nas, provodi se svojevrstan monopol nad domoljubljem. Okviri tog domoljublja vrlo su precizno definirani i boja je mahom crna. Također, definirali su ga muškarci. Dovesti u pitanje osovinu tog domoljublja je hereza, pogotovo ako si žena. Mi smo, dakle, vještice i nas treba spaliti. Može. Možemo li se onda zvati Vatrene? Ili žene ne smiju biti Vatrene?

Kako ste doživjeli taj nastup MP-a na zagrebačkom Trgu?

Loše. Realno, to je bio loš nastup. Mislim da su se svi iznenadili nevezano uz sklonosti, to je naprosto bilo nekvalitetno izvedeno. Nedostojno dočeka i na estetskoj razini. Ali nije to bilo sporno, sporno je bilo što je on uopće bio tamo, pritom još kao počasni gost. Da se razumijemo, nitko nije imao iluzije o tome kakvu glazbu slušaju reprezentativci. Ali nije to bila nečija svadba ili večera u „Okrugljaku“. To je bio službeni doček u povodu jednog od naših najvećih uspjeha i jako puno ljudi je bilo s pravom razočarano. Ti ljudi jako dobro znaju tko je Marko Perković i zašto nipošto nije smio biti tamo. To je, na kraju, loše odjeknulo i u domaćim i u stranim medijima i zasjenilo sve ono što je reprezentacija postigla. Ja sam dobila značajno više poruka podrške u odnosu na prijetnje i svaka ta poruka mi je značila.

Pokrenuli ste svojevrsnu kampanju preko društvenih mreža pod naslovom „Šutnja je srebro“, koju su mnogi, odnosno mnoge, prihvatile solidarizirajući se s vama. Ironijski pomak je očit, jer vama ne pada na pamet šutjeti?

Naravno da ne. Mi smo sad nešto napravile i idemo dalje. Stvari se moraju pomaknuti. Ako ne želimo otići iz ovog tamnog vilajeta, a ne želimo i nećemo, moramo raditi na tome da se stvari promijene i realno. Muškarci bi se mogli malo opustiti i prepustiti stvar nama. Kad sam bila u žiriju Zagreb film festivala, kolega iz žirija, njemački redatelj Peter Rommel, rekao mi je: „Vi dolazite, vi žene, vi sad nastupate. Sad ste vi na redu.“ I to je istina, nekako i ja osjećam da je to vrijeme došlo.

Kako se boriti protiv ovakvog, ako ne sve dominantnijeg, onda barem sve glasnijeg stava prema ženama? Čeka nas odluka o referendumu o primjeni u Saboru ratificirane Istanbulske konvencije o pravima žena, a prema svemu sudeći, i vruća jesen s početkom kampanje za zabranu abortusa.

Nitko ne kaže da će biti lako niti ja to očekujem. Nećemo odustati zato što nije lako. Sretna sam da je Istanbulska konvencija ratificirana, stupa na snagu u listopadu, idemo dalje s borbom protiv zabrane abortusa. Postoje načini, evo vidjeli ste, broji se svaki pa i najmanji korak naprijed. Gledala sam nedavno taj dokumentarac „Agenda Europe“, voljela bih da je dostupan većoj količini ljudi, to je zaista zastrašujuće nehumano, ali nema odustajanja. Ja sam potpuno uvjerena da stvari mogu biti normalne, iako to nekad djeluje miljama daleko. Sretna sam i kako se stvari odvijaju u Zagrebačkoj gradskoj skupštini, pritom ne mislim na napad na Tomislava Tomaševića ili vrijeđanje Katarine Peović Vuković, to je strašno, nego na samu činjenicu da se gradonačelnik zajedno sa svojom ekipom počeo osjećati pritisnutim i da gube kontrolu. Mali su to, ali vidljivi pomaci, jer na površinu isplivava golema količina mržnje i agresije koja u tim i takvim ljudima leži, frustracija o kojoj sam govorila, pa popuštaju pod pritiskom zdravog razuma. Drago mi je da tome svjedočimo, iako nama koji smo s druge strane to nije ugodno, ali to vraća vjeru u činjenicu da stvari mogu biti po mjeri čovjeka i da humanizam nije znanstvena fantastika.

Napisali ste scenarij za film „Tereza 33“, koji je počeo snimati Danilo Šerbedžija. U njemu se također bavite sudbinom jedne žene.

Da, gotovi smo. Vjerojatno bi me sve ovo više pogodilo da upravo nisam završila taj film i da nisam ispunjena tom nekom nevjerojatnom srećom. Vidite, ja sam uvijek puno očekivala i od sebe i od ljudi, dovodila sam često stvari u pitanje, ali sam znala da postoje ti ljudi koje čekam i na ovom projektu se to pokazalo. Divni glumci, divna ekipa iz svih sektora, nevjerojatni studenti Umjetničke akademije u Splitu, nije bilo važno tko ima koliko iskustva, mi smo se spustili iz Zagreba u Split, dočekala nas je ekipa nevjerojatne energije i zajedno smo u mjesec i pol funkcionirali kao jedna profesionalna familija. Bolje ne bih mogla ni zamisliti ni poželjeti. Mislim da je to bilo bitno reći, o filmu ćemo mi već pričati, ali ove se stvari mogu uzeti zdravo za gotovo, a ja to ne bih htjela, jer sam se nakon 20 godina u Splitu opet osjećala kao doma.

Zatekli smo vas u Beogradu. Stalno ste u pogonu. Što se još priprema od novih projekata?

Jesam, to je sada tako i meni je drago. Snimam albansko-srpsku seriju „Besa“, bili smo u svibnju u Crnoj Gori, sad smo u Beogradu. Prvi projekt tog tipa od raspada bivše države, i prvi put da će se u javnom televizijskom prostoru u fikcionalnom programu govoriti albanski i srpski. Potkraj godine me čeka predstava „Ja sam Europa“ Falka Richtera, idem u Njemačku i Francusku, premijera je u siječnju u Strasbourgu. Falk se bavi političkim teatrom i jedan je od najznačajnijih njemačkih autora u kazalištu, tako da ću se, nadam se, baviti upravo svim ovim što mi se dogodilo.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu

lana-baric-prvi-put-u-zivotu-policiji-sam-prijavila-prijetnje-govor-mrznje-diskriminaciju-i.jpg

Okvire domoljublja u kojima se provodi hajka na nas vrlo su precizno definirali muškarci. Dovesti u pitanje osovinu tog domoljublja je hereza, pogotovo ako si žena, kaže u intervjuu za Forum Lana Barić
Okvire domoljublja u kojima se provodi hajka na nas vrlo su precizno definirali muškarci. Dovesti u pitanje osovinu tog domoljublja je hereza, pogotovo ako si žena, kaže u intervjuu za Forum Lana Barić
Foto: 
Hrt.hr