"Lica El Shatta" - veća od povijesti

Malo je ljudi u Dalmaciji koji drže do sebe i svog znanja, a da ne znaju baš ništa o El Shattu. Ne morate čak biti ni povjesničar, pa ni povjesničarski entuzijast-amater. Dovoljno je, zapravo, biti Dalmatinac. Ima krajeva te regije u kojima je teško naći obitelj iz koje nitko te 1944. nije išao u zbjeg u egipatsku pustinju.

Kad su u siječnju i veljači 1944. prvi brodovi s dalmatinskim izbjeglicama iz priobalja i s otoka, preko Visa, stigli prvo do Italije, a onda do sinajske pustinje, bio je to početak jedne od najvećih dalmatinskih epopeja u novijoj povijesti, ne samo u Drugom svjetskom ratu.

Brojna su tumačenja, ponekad nalik teorijama o chemtrailsima, zašto se išlo tako daleko i u tako neprijateljsko okruženje, ali zapravo je razlog bio samo jedan: pokušavalo se spasiti što je moguće više ljudi pred nacističkim i ustaškim zločincima koji su rušili i ubijali sve pred sobom po cijeloj Dalmaciji nakon kapitulacije Italije. Rješenje je bio kompleks od nekoliko izbjegličkih logora kojima su se ranije služile britanske trupe za bitke kod El Alameina. Dobro je to svojedobno opisivao prof. Tvrtko Jakovina.

Kako bilo, i kako god se tumačilo ono što se u Egiptu događalo, u posljednjih 70 godina El Shatt je postao neodvojivi dio povijesti Dalmacije i Dalmatinaca. Zašto? Vrlo jednostavno, baš zbog toga što je El Shatt dotaknuo tako puno ljudi (u nekim trenucima u logorima je bilo i više od 30 tisuća ljudi) i tako puno obitelji. Zato je El Shatt nasljeđe svih njih.

Ove godine obilježava se sedamdeseta godišnjica početka zbjega, zapravo relativno tiho se obilježava. U Komiži će jubilej El Shatta biti dio proslave 70. godišnjice dolaska saveznika, te Tita i Vrhovnog štaba NOVJ na otok Vis, što se obično smatra početkom oslobađanja Dalmacije.

Potpisnik ovih redaka, pak, sudjelovao je u organizaciji izložbe Lica El Shatta u galeriji Fotokluba Split, na kojoj je predstavljeno sedamdesetak od ukupno 175 fotografija pohranjenih u arhivu Kongresne knjižnice u Washingtonu, većina njih prvi put je sada prikazana u Hrvatskoj. Riječ je o kolekciji iz fundusa nekadašnjeg američkog Ureda za ratno informiranje (Office of War Information - OWI, agencije koja je imala zadatak prizorima iz rata odgovoriti Amerikancima na vječno pitanje: "Zašto se borimo". Tehnički podaci govore da je fotografije snimio stanoviti Otto Gilmore, malo poznati američki filmski snimatelj i fotograf za kojeg su nam iz Kongresne knjižnice rekli da su jedini tragovi ostatka njegove karijere dvije fotografije iz Sahare koje je 1922. objavio u National Geographicu. On je u ime OWI-a u El Shatt došao u rujnu 1944., dakle prije točno 70 godina, i tamo zabilježio - život.

Gilmoreove fotografije upravo su zbog toga vrijedne. Snimljene u najboljoj life maniri, svojim su sadržajem lako nametnule jedini logični naziv izložbe u splitskom foto klubu - Lica El Shatta. Sjajno pokazuju kako se u egipatskom zbjegu rađalo (na svijet je došlo blizu 400 djece), živjelo, radilo, zabavljalo, učilo, ali i bolovalo i umiralo (oko 700 ljudi umrlo je tijekom zbjega). Gilmore je zabilježio sve ono što smo i dosad znali o El Shattu - sjajnu organizaciju zbjega, kulturne manifestacije, vjerski život pod okriljem komunističkog vodstva logora, škole, zanatske i umjetničke radionice, razonodu (pa i kupanje i sunčanje na Suezu)..., ali je kao malo tko drugi svemu tome dao lica, ljude koji su ponekad zapostavljeni u ovoj velikoj povijesnoj priči. Naravno, prizori koje nam nudi fotograf Ureda za ratno informiranje bez ikakve su sumnje obojani propagandom, način na koji je vođen logor dušu je dao da se civilima kod kuće pokaže kako je moguće živjeti u skoro neljudskim uvjetima.

No, istodobno se na tim fotografijama događa i jedna paralelna priča, ispričana licima dalmatinskih seljaka i ribara zatečenih u jednom dramatičnom povijesnom trenutku, licima koja nam donose svu patnju kroz koju su prolazili, ali i prkos kojim su se nosili sa svojim problemima. Zato ovu izložbu i fotografije na njoj treba promatrati ne kao povijesni zapis, nego kao intimno upoznavanje s tisućama hrabrih ljudi, pobjednicima nad sudbinom koju im je pokušalo nametnuti najveće zlo koje je ikad hodalo Zemljom.

Da bi ta lica dobila i svoja imena, Foto klub Split je na svojoj Facebook stranici postavio album za sve one koji bi mogli prepoznati sebe, ili svoju rodbinu, susjede, prijatelje... Podaci koje je moguće ostaviti tagiranjem ili u komentarima bit će još jedno dragocjeno svjedočanstvo o El Shattu.