Licitacija svetim

Kad bi postojao lokalni paradoks u prirodnoj veličini, tada bi zasigurno jedna od njegovih najboljih inačica bili šibenski Dani biskupa Srećka Badurine (17.-19. rujna) čiju okosnicu čine Ante Ivas, John Vice Batarelo, Stjepo Bartulica i Tihomir Dujmović (otkazao dolazak) u organizaciji Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih radnika Biskup Srećko Badurina. Naime, ova gotovo fascinantna disharmonija naslova i sadržaja spomenutog događaja (mada u kritiku ovog nesklada svakako ulazi i napomenuto katoličko društvo) nedvosmisleno potvrđuje ono čemu već godinama u principu svakodnevno svjedočimo, duhovnoj šizofreniji Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj jednostavno se ne nazire se kraj.

Radi se o činjenici da spomenuti gosti Šibenika te autori ovog predstojećeg zbivanja svojim likom i djelom svjedoče nešto posve oprečno od onoga za što se pokojni biskup zalagao, jer ljudi koji su primjerice odobravali, surađivali i na određene načine još uvijek sudjeluju u inicijativi U ime obitelji, samo da spomenem javnosti najopipljiviji primjer, jednostavno niti mogu niti smiju koristiti parametre istinskog kršćanskog nasljeđa, a razlog je jednostavan. Jezik kršćanstva utemeljen u poruci Isusa koji je Krist nije jezik osuda i podjela, već dijaloga i prihvaćanja, svega onog što je dotičnima iz određenih razloga gotovo pa posve promaklo, s obzirom da su vjerske okvire ukrojili u one političke, mjesto kako Križ i poziva, obratno. "Ljudi kleče pred ljudima, ljudi služe stvarima i tako poništavaju sami sebe, tako preziru Boga. Tako se zatvara krug u koji je zakovana mogućnost da čovjek postane ono što jest. Isusu ruši tu tamnicu koju ljudi sami sebi grade. On se suvereno kreće kroz sve slojeve i oblike društvenog života. Priznaje ljude i njihove uloge, ali u isti mah nadilazi njihova stanja te poziva sve da otkriju i ostvare istinitiju čovječnost. Obraća se ljudima svih slojeva i društvenih položaja da svima omogući slobodan čin opredjeljenja za dobrotu. Isus pokazuje da je to moguće." (Srećko Badurina, Prema novoj zrelosti, Zagreb: Kršćanska Sadašnjost i Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, 1989., str. 114.)

Stoga ovo otužno skrivanje osobnih frustracija iza skuta jednog od najčestitijih ljudi koji su nosili svećeničku opravu u novijoj hrvatskoj povijesti, jednostavno je dokaz koji jasno naznačava kako ideološkom balonu domaće crkvene institucije i njima bliskih ljudi nije preostalo ništa drugo nego da svoju duhovnu prazninu pokušaju prividno popuniti pozivanjem na one koji su neupitan zajednički nazivnik našeg društvenog dobra, kao što je to slučaj sa, u svakom pogledu prerano preminulim, Srećkom Badurinom. On je, naime, u ovoj priči samo kolateralna žrtva čiste politizacije religije koja za svoj zadatak nema razumjeti već stvoriti razlike, te je uzet kao puka reklama, simbol zdrava života iza koje se toči napitak gorčine i društvenih podjela.

Ne bi, naime, bio toliki problem da je navedeni skup namijenjen jasnom iskazu vlastitih stavova na bazi kojih su i ujedinjeni gore navedeni sudionici predstojećih Dana, ma što o njima netko mislio, međutim, pokušati te iste stavove nagurati u naramak jednog Badurine da one dobiju na značenju, svakako je jedan od najsablasnijih trenutaka suvremenog domaćeg religijoslovlja. Kršćanin se, naime, ne može biti po sili dužnosti, jer ono nije funkcija koja se obnaša, već se kršćanin može biti isključivo po suštini vjeroispovijedanja, koja se nužno zrcali kroz solidarnost i razumijevanje u čovjekovim svakodnevnim postupcima. Naravno, to vrijedi kako za laike, tako i za svećenike. Da slikovitije predočim problematiku reći ću kako ja posjedujem dres Michaela Jordana, ali niti sam Amerikanac niti košarkaš niti crnac, što znači da me oprava ne čini onim na što ona iz određenih razloga upućuje. Ukratko, Srećko Badurina bi bio ono što jest i da je nosio odoru vojnog kurira, dok pojedinci ne mogu biti sveti ni kada se ogrću religijskim haljama, jer razliku između veličine i nebitnosti, poštovanja i zazora, srećom, ne čini odijelo, već životna uloga, a životna uloga biskupa Srećka Badurine je sigurno barem tolika da ga se ne koristi kao puki pridjev kao što su to dotični učinili primjenom njegova imena.

Da li je to učinjeno s predumišljajem ili podsvjesno, uistinu ne znam, no obje ove stavke su iznimno opasnog karaktera jer obje streme ka relativizaciji duhovnog fundusa utemeljenog u ljudima poput našeg pokojnog biskupa koji su oličenje snage koju crkva u svojoj srži i posjeduje kao mogućnost općih kvalitetnih socijalnih promjena. Ukratko, crkva kao duhovno nasljeđe Isusa koji je Krist, ovakvim zbivanjima kakvi su predstojeći Dani je uzurpirana, uzurpirana od strane teoloških analfabeta i uskogrudnih sljedbenika institucionalnih crkvenih naputaka koji s istinskom vjerom uistinu nemaju odviše dodirnih točaka jer, ponavljam, nitko tko sudi i proziva nema prava koristiti se kršćanskim duhovnim dobrima.

Da me se ne bi krivo razumjelo, kao što bi to eventualno mogla pokušati patvorena domoljubna i religijanska patetika, ja ovim nipošto ne negiram važnost teme koja će se neupitno propitivati u sklopu spomenutog događaja na Maloj loži, o povijesnoj zapremnini Crkve iz perioda komunističkog nasljeđa. Tema o kojoj se svakako ima što reći i treba se reći, međutim tu ne čuči ova problematika, već u načinu kako se o njoj raspravlja, a po svoj prilici, kao i toliko puta do sad, to će biti puki obračun s avetima minulih razdoblja bez imalo volje da se iz istih iziđe, jer je domaća crkvena institucija, kroz rad mnogih svojih članova uvelike pokazala kako je prošlost njena jedina sigurna kuća u kojoj se mirne duše može uvježbavati etnoreligijanska iluzija. Ona koja bi trebala očuvati ulogu žrtve i onda kada žrtva prerasta u nasilnika, što je potreba koju još patološki gledano donekle mogu i razumjeti, ali inicijativa da se nekoga poput biskupa Badurine pretvara u barjaktara tih stremljenja, jednostavno je nedopustiva.

To me, uostalom, i tjera da stanem u kakvu takvu obranu jednog uistinu velikog i značajnog čovjeka, stanovnika našeg grada, čije nasljeđe svi zajedno kao društvo definitivno još nismo dorasli koristiti, a kamoli se na njega bespogovorno pozivati. Stoga, uistinu treba imati obraza uzeti takvo ime i pod njim kovati politikantsku strukturu društvenih podjela, nastojeći tim niskim pobudama dati nebeska obličja.

To naprosto ne ide, jer je neprirodno i jer ne uključuje jedan od najbitnijih čimbenika vjere, samokritiku i samopromišljanje. „Prioritet bi trebalo izraziti kao ponovna evangelizacija. U shvaćanju i ponašanju hrvatskih katolika osjećaju se praznine. Uviđamo koliko smo tanki. Sve ono što smo proživjeli kroz desetljeća nekako nas je stjeralo u plićak… Isus je jednom rekao apostolu Petru: 'Duc in altum – Izvezi na dubinu' (Lk 5,4). Čini mi se da se ta poruka nas osobno tiče. Proročka služba znači svjetlom Božje riječi pomagati ljudima da uvide površnost i nedostatnost u koje upadamo, kada se radi o vjeri i moralu.“ (Srećko Badurina, Stopama pastira, Šibenik-Zagreb: Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša i Šibenska biskupija, 2012., str. 347-348.)

Treba dakle čitati Srećka Badurinu, a ne o Srećku Badurini, treba dakle čitati Evanđelje, a ne o Evanđelju, treba dakle biti aktivni dio crkve, a ne samo njen puki posjetitelj, jer jedino tako možemo doći do uvida i svjesnosti da podvučemo crtu između nas i onih koji iz osobnih interesa pumpaju razlike te se pri tom koriste Isusom i njegovim najboljim đacima kao fusnotom u okviru svojih imperativa. To je naprosto opasna uzurpacija sakralnog i lažno svjedočenje o jednoj svetosti, koja kad-tad u konačnici završava kako sam kraj programa na Maloj loži 19. rujna u 21h simbolično i najavljuje, u bunaru. Onom civilizacijskom, naravno.