MAĐARI, UZMITE CIJELU HRVATSKU VLADU, VRATITE NAM HÉDERVÁRYJA

Stihijska Vlada koja tavori bez ikakve analize, plana i programa, a koju iz oportunističko-ideoloških razloga drže na životu još samo diletantski politikanti, podobni mediji i brojne obilno financirane katoličke, braniteljske i slične „domoljubne“ udruge, ne bi bolje zamislio i izveo ni ponajveći tribun toga tzv. „hrvatsko-mađarskoga prijateljstva“ grof Károly Khuen-Héderváry de Hédervár – brkom i bradom 

Sve se dogodilo munjevito: oporba je u Saboru optužila silnika na vlasti za otimačinu. Ovaj je njih promptno optužio za nakaradne stavove i klevete pa se stvar zakuhala do te mjere da je nekolicina fizički nasrnula na poglavara koji je uplašen pokušao pobjeći. Sustigao ga je zastupnik Starčević i uhvatio za vrat, a zastupnik Gržanić doskočio je i snažno ga udario nogom – u stražnjicu. Iliti – v rit.

Ne, nisu to bili srčani SDP-ovi ili HNS-ovi ili ne daj Bože MOST-ovi zastupnici u akciji razotkrivanja «afere Konzultantica», uoči još jednoga dugog vikenda, a nakon tri petka bez kvoruma. Zbilo se to daleke 1885., a silnik koji je zaslužio i dobio povijesni hrvatski vritnjak zvao se Khuen-Héderváry i bio je već dvije godine omraženi hrvatski ban. Odonda do danas prošla je 131 godina i taj se saborski incident do danas uzima kao primjer da su Hrvati, usprkos dominaciji u omiljenim disciplinama šutnje, posluha i straha, tu i tamo ipak spremni za iskorak u ponešto zahtjevnije discipline hrabrosti, građanskog neposluha i bunta.

U aktualnoj vladi, u kojoj većina već pet mjeseci marljivo vježba zatiranje demokratskih zasada u upravljanju, pravednosti i solidarnosti, ponajviše se, uz notornoga Karamarka, ističu sam premijer Orešković i sveprisutni ministar kulture Hasanbegović, a nekidan im se u tome energično pridružio i ministar znanosti – kreacionist Šustar. Kao da želi svojom pojavom (ali i imenom) potvrditi onu Aristotelovu o šusterima i učiteljima koja glasi: ako atenski šusteri budu radili loše, Atenjani će hodati u lošim cipelama, a ako loše budu radili učitelji, propast će Atena!

Pa dok notorni Hasanbegović boravi u Mađarskoj koja je, uz Kinu i Kosovo valjda još jedina zemlja koja ga želi primiti u službeni posjet i dok ondje potpisuje sporazum o „razmjeni umjetnika na tragu tradicionalnog mađarsko-hrvatskog prijateljstva“, u domovini se, pod utjecajem Crkve i njezinih trabanata iz opskurnih udruga dokida rad na reformi školstva koja bi imala te iste umjetnike i proizvoditi. Ovu stihijsku Vladu koja tavori bez ikakve analize, plana i programa, a koju iz oportunističko-ideoloških razloga drže na životu još samo diletantski politikanti, podobni mediji i brojne obilno financirane katoličke, braniteljske i slične «domoljubne» udruge, ne bi bolje zamislio i izveo ni ponajveći tribun toga tzv. «hrvatsko-mađarskoga prijateljstva» grof Károly Khuen-Héderváry de Hédervár – brkom i bradom.

Taj silnik koji je u dugih dvadeset godina vladavine načinio od Hrvatske zabačenu mađarsku pokrajinu može se komotno prestati okretati u grobu jer je (opet) došlo na njegovo: danas jedan neartikulirani Hrvat iz daleke tuđine i njegova rijetko nesposobna Vlada Hrvatima čine i gora zla od onih zala koja im je on svakodnevno servirao koncem pretprošloga stoljeća.

Na brojnim primjerima (ne)kulturne revolucije najprimitivnijeg tipa koja već pet mjeseci trese Hrvatskom može se lako dokazati da je opet uspostavljena apsolutistička vlast, da se opet provodi političko nasilje nad oporbenom mišlju i da, sukladno tome, Sabor (opet) ne funkcionira.

Metode su Timova tima vrlo slične Khuenovima: dok je on npr. ograničavao autonomiju Sveučilišta, osnivao mađarske škole i uvodio mađarski jezik kao obvezan, ministar prosvjete gasi, pod pritiskom fanatičnih udruga, kurikularnu reformu; dok je ban uživao u otežavanju rada JAZU-a, ovi preuzimaju HRT gdje svakodnevno protjeruju nepoćudne – u kratko vrijeme «skinuto» je više od 70 novinara i urednika. Khuen je plijenio tisak, cenzurirao i zabranjivao sve što je mirisalo na opoziciju – ovi prestaju financirati nezavisne, oporbene i neposlušne manjinske medije, pritom dvostruko povećavaju financiranje opskurnoga proustaškog glasila. Zabranjivao je grof od Hédervára skupštine oporbenih stranaka, današnji sretnici to i ne moraju jer su opozicijske stranke oboljele od teško izlječivih oblika autizma – ne bi se šteli mešati, ne? Ograničio je zloglasni ban u svojih dvadeset godina vladavine u Hrvatskoj slobodu pisanja i govora, ovi danas imaju isti pristup: sva suprotna mišljenja proglašavaju ostatcima jugoslavenskog boljševizma i totalitarizma revidirajući povijest nakaradno.

Hrvati su se pod Khuenom masovno iseljavali u obećanu zemlju Ameriku, ovi današnji u tisućama dnevno odlaze u Irsku, Njemačku i Austriju. Khuen je osobito volio poticati sukobe među Srbima i Hrvatima, mi i bez njega svakodnevno svjedočimo o krajnje neukusnim antimanjinskim ekscesima koji se potpaljuju s vrha vlasti. Ubijena je sva nezavisna umjetnička scena koja nije poslušna i/ili u sprezi s vladajućima i njihovim partnerom u vlasti, svemoćnim zagrebačkim gradonačelnikom i njegovom klikom.

Pa zašto dakle prizivam duh Khuena čija je khuenovština do danas ostala simbolom  političke samovolje i nasilja, terora i porobljavanja?

Jednostavno zato jer je taj omraženi silnik bio neusporedivo bolji vladar od ovih danas.

Istina, da, kroz kulturu i prosvjetu promicao je teror, ali je unatoč tome kroz njih izlazio i bunt, stvarala se opozicija. U zemlji u kojoj su bile sputane sve slobode, jedino tlo na kojem su se mogli roditi kritični stavovi prema stvarnosti bile su upravo kultura i prosvjeta. Khuena su udarcem vrit i brojnim demonstracijama bunta zauvijek iz Hrvatske otjerali upravo mladi intelektualci, književnici i likovnjaci, ali i kazalištarci poput npr. Miletića koji je, za inat mađaronima u Zagreb iz Njemačke doveo veliku Milku Trninu, hrvatskog slavuja, kraljicu (tada još «samo») europskih scena, da im slavodobitno pjeva na sceni novoga kazališta (izgradnju kojeg je odobrio upravo Khuen) Aidu, Eleonoru, Elizabeth i Fidelija na hrvatskom jeziku što je otporu zloglasnoj khuenovštini snažno razmahalo krila.

Dobro bi zato bilo da nam Hasanbegovićeva „tradicionalno prijateljska Madžarska“ vrati na mjesto zločina Khuena jer je, unatoč protuhrvatskoj politici, za njegove vladavine (zahvaljujući u prvom redu ministru Izidoru Kršnjaviju i biskupu J. J. Strossmayeru) došlo do znatnoga gospodarskoga i prosvjetno-kulturnoga napretka. Prvi je gradio, drugi prosvjećivao i svako malo oponirao bečkom Caru. Gdje su danas svećenici koji će lašcima i lopovima i nesposobnjakovićima na vlasti i oko nje reći što ih ide?

Zato, prijatelji Mađari – vratite nam Khuena, sve mu je oprošteno. Ali to nije sve: za njega jednoga, uz oprost dobijete i gratis-paket – Vladu u kompletu!

Jer iza njega su ostale brojne građevine i respektabilno kulturno nasljeđe, iza Oreškovića (Khuen je usprkos brojnim teškoćama znao jezik zemlje koju je mađarizirao) ostat će ruševina od društva i upropašteni građani koje je na inaugurejšnu nakon pauerpointa s par smiješnih slajdova nazvao – građevinama.

Demonstrirajući svakodnevno na Facebooku i po terasama kafića, «građevine» će uskoro dostići ona Khuenova 2% stanovništva s pravom glasa jer će žene, djeca, stari i bolesni, svi osim političara i njihovih tajkuna, uskoro izgubiti sva prava. Kako je krenulo s Timom i ekipom, neće uskoro biti više nikoga da (u praznoj Sabornici) udari vritnjak i nikoga kome bi nakon toga Eugen Kumičić uputio usklik:

"Narode! Tat je van izbačen! Ti si dobio zadovoljštinu!"

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu