Marko Vučetić: Šansa postoji, ali mi priliku uvijek prokockamo, tako da će kad ovo završi sve biti gore nego što je sada

Profesor filozofije i saborski zastupnik Marko Vučetić prilično je čudna biljka našeg podneblja: otvoreno tumači našu političku stvarnost i ne dopušta da mu strah od odmazde jednog zarobljenog društva oduzme glas angažiranog intelektualca koji ne želi biti sputan konformizmom. Takvi su u Hrvatskoj još uvijek rijetkost pa smo stoga odlučili popričati s Vučetićem pitajući ga kako vidi borbu jedne poludržave protiv poluživog bića. Za one oduševljene novovjekim herojima koji izgledaju kao poluproizvod dobro osmišljene marketinške akcije nemamo dobre vijesti, ali im svejedno toplo preporučamo da pročitaju intervju.

Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije obratio nam se s novinske konferencije kriznog stožera za suzbijanje epidemije. Nije li to sasvim očekivano i uobičajeno u Hrvatskoj, odnosno, nije li realnije bilo pitati zašto nam članovi stožera do sada nisu doveli nekoga iz Crkve, budući da je sekularnost ove države već odavno „rahitična“, kako ste već naveli? Što je, uostalom, uzrok takve rahitičnosti?

Hrvatsku sam u jednoj saborskoj raspravi nazvao poludržavom, ona ne može biti država u punom smislu riječi jer nije dovršena u institucijama, nego se njezin početak i uvjet da uopće bude i opstane – plutajući i nedovršeno – veže uz i za Franju Tuđmana. Franjo Tuđman je biće koje bježi od osobne prošlosti, a to je prošlost nesustavnog obrazovanja, raznih ideoloških fascinacija i nametanja autoriteta. U njegovom osobnom životu vojska je bila proširenje života i ulazak u novi svijet. Poznato je da u vojsci stvarnost nastaje na temelju zapovjednog lanca posluha podređenih i nepropitivanja nadređenih. Tu nema kritičke svijesti, nego nametanja na način oduzimanja bitnosti. Tu uistinu nitko nije bitan, samo se bori da bude na višem stupnju nebitnosti, da ga neki nebitni tzv. časnički čin učini prividno bitnim. Tuđmanova svijest je, dakle, formirana da bude zapovjedna, a samim time i nebitna. Institucije suvremene i demokratske države, naprotiv, ne djeluju na način slušanja volje nekog nebitnošću fasciniranog autoriteta i nebitnošću fasciniranim autoritetima, nego modalitetom zaštite građana, svih građana. Ovo je jedan element naše rahitične demokracije.

Drugi element, koji sam nazvao rahitičnom sekularnošću ove države, proizlazi iz jednog drugog antidemokratskog zapovjednog lanca, a on se naziva crkvena hijerarhija. Crkva nije demokratska institucija, ona komunicira dekretima, a govori o slobodi. To je pompozna sloboda. Crkva govori o skromnosti iz velebnih crkvenih dvora i palača. To je pompozna skromnost.

Zbog povijesnih okolnosti, u hrvatskom društvu je, za vrijeme Jugoslavije, Katolička crkva igrala i ulogu alternativne politike. Ona se suprotstavljala jugoslavenskom socijalizmu. Povijesna ironija je da se sadašnja Republika Hrvatska predstavlja demokratskom državom pozivajući se na antidemokratsku volju Franje Tuđmana i antidemokratsko, hijerarhijsko ustrojstvo Katoličke crkve. Tuđmanova antidemokratska volja i crkveno antidemokratsko ustrojstvo su nas, naime, spasile od jedne druge antidemokracije, one jugoslavenskog tipa?! Iz antidemokracije u antidemokraciju antidemokracijom! Ironija! Samo tu ironiju malo tko razumije, jer da je razumijemo, shvatili bismo da nam država još nije nastala, ona je zarobljena mitom o Tuđmanovoj veličini, baš kao što bismo i shvatili da nemamo Crkvu, nego alternativne političare u „Crkvi“, i da našu crkvenu hijerarhiju treba kristijanizirati. Zato je sasvim razumljivo zašto je Stožer pozvao predstavnika Hrvatske biskupske konferencije da uputi koju duhovnu poruku - zato što su Stožer i Hrvatska biskupska konferencija poluproizvodi koji žele da RH nastavi postojati kao poludržava.

Hrvatska policija na hrvatskim građanima trenira strogoću, dok nedavni primjer daleko mekšeg pristupa prema svećeniku koji je usred pandemije pozivao ljude da svrate na misu, otkriva da nismo u društvu svi jednaki. Vidimo da se i Katolička crkva u Hrvatskoj, baš kao i Država, zatvara unutar nacionalnih granica. Jesu li stoga Država i Crkva, koje bi pojednostavljeno rečeno, trebale biti suprotstavljene,  kod nas već u poodmakloj fazi uvođenja mentaliteta stada među građanima, zajednički nam određujući granice djelovanja i kretanja?

Mi nismo društvo jednakih pred zakonom i ravnopravnih u različitosti, mi smo plemensko društvo zakonitosti morala stada. A svako pleme i svako stado voli granice unutar kojih se  baš to pleme i baš to stado osjeća živo i sito, što je sasvim dovoljno da bude, na razini plemenskog osjećaja, i povijesno bitno. Zatvarati se unutar nacionalnih granica može samo netko tko prezire samu ideju nacije. Oni koji žele hermetizirati hrvatstvo, tom hrvatstvu izrekli su smrtnu presudu. Nacija, a samim time i nacionalna država, danas opstoji samo ukoliko je u stanju komunicirati s ostalim nacijama ili, kada je riječ o državi, s ostalim državama. Religija danas opstoji samo ukoliko je u stanju komunicirati vlastiti religijski sadržaj, vodeći računa o tome da taj sadržaj može postati kulturna i društvena datost među ostalim kulturnim i društvenim datostima, ali nikada ne može i ne smije postati politička datost. Kod nas su se tzv. demokršćanski i desni političari zatvorili u nacionalne granice, a u te granice se, zbog razloga nedovoljne i nedovršene kristijanizacije unutar same Crkve u Hrvata, zatvorila i Crkva. Sad umjesto društva jednakosti i ravnopravnosti, imamo divljanje i demonstraciju nemoći države pred plemenskim mentalitetom.

Zato će se plemenska država obrušiti na žene u Splitu ili žene u Osijeku, privest će ih i sankcionirati bez milosti, a u slučaju plemenskog vrača, koji ljude poziva da ugroze zdravlje kako bi on mogao prakticirati nekršćanske rituale koje predstavlja kao kršćanske, plemenska država će biti blagonaklona. Kaznit će ga samo zbog toga što ih je prokleo i naredio bogu da ih kazni, odmah i sada. No, kako ih taj plemenski bog nije kaznio, nije poslušao naredbu vrača, izdan mu je prekršajni nalog za remećenje javnog reda i mira. Siguran sam da je kažnjen samo zbog toga što je pokazao trenutnu nemoć jednog vrača. Time je on, zapravo, remetio javni red i mir. Proklinjanje nije bilo uspješno, on je neuspješnom magijom uništio svoju reputaciju, a samim time i javni red i mir, jer javnost očekuje uspješnu magiju.

Ovaj slučaj, ali i mnogi drugi slučajevi, pokazali su nam kakva je to društvena i politička stvarnost u kojoj živimo – plemenska, okultna, nepravedna, stvarnost izostanka države i Crkve, stvarnost međuprostora gdje država jest država zato što je identificirana s Crkvom, a Crkva je Crkva zato što je identificirana s državom. Sveti spis te stvarnosti, alkemijska uputa po kojoj je ta stvarnost nastala, dobro je poznat. Taj spis ima četiri plemenska evanđelja ili četiri ugovora. Naravno, riječ je o tzv. Vatikanskim ugovorima. Sve dok su na snazi ova plemenska evanđelja na snazi će i biti rahitična sekularnost, ali i rahitična sakralnost. Pleme to ne vidi, pleme to, iz svoje metafizičke osnove, upravo i želi.

Jeste li vi vjernik? Je li kritika dozvoljena unutar dogmatskog sustava organizirane religije i je li kritičko raspoloženi vjernik opasniji po crkveni establišment od ateista?

Pitanje je li netko vjernik ili nije, nije legitimno pitanje. Naime, vjera pripada osobnom području, osoba koja vjeruje, identificira se s vjerom iznutra. Kada netko kaže da je vjernik, ili da nije vjernik, ne postoji metoda kojom ćemo taj iskaz verificirati. Kako ćemo verificirati da je netko vjernik? Kako ćemo utvrditi da je netko u odnosu s nekim bogom ili božanstvom? To jednostavno nije moguće. Dakle, pitanje je o tome je li netko vjernik, nije legitimno pitanje. Iskaz kojim netko tvrdi da je vjernik, nelegitiman je iskaz.

Ali sama vjera nije nelegitimna, ona je legitimna i to samo kada je primarno nastanjena u nekoj osobi. Takva legitimna vjera ima pravo biti transformirana u neko društvo, ali samo kao segment toga društva, nikada kao cjelina društva; takva legitimna vjera ima pravo biti transformirana u neku kulturu, ali samo kao segment neke kulture, nikada kao cjelina te kulture. Vjera jest komunikacija čovjeka i nekog boga, pa onda i vjerom motivirana kultura treba biti komunikacija te kulture s ostalim kulturama. Isto vrijedi i kada je riječ o društvu.

Nelegitimna vjera želi ovladati kulturom, društvom, politikom i državom. Tu nema komunikacije, nego sukoba, obračunavanja, razračunavanja, uništavanja i pokoravanja. Takvi aktivno rade protiv društva, kulture, države, čovjeka, ali i same vjere. Naime, prijeti opasnost da netko pomisli da ono što takvi rade uistinu jest vjera, a ne negacija vjere, pa da se, želeći se obraniti od njihovih mahnitanja, počinju boriti protiv vjere.

Uporno i ustrajno se zalažem za slobodno i nenasilno društvo, jer nasilje i jest uvijek oduzimanje slobode, a u takvom društvu mora biti zajamčena sloboda vjeroispovijesti i sloboda da se vjera transformira u kulturu i društvo, kao dio kulture i društva. Ovo ne razumije tzv. crkveni establišment, zato što ni on ne razumije što vjera jest. Njemu je, kao establišmentu, vjera oružje za ostvarivanje nasilja nad nekim društvom, nad nekom kulturom i nad nekom državom. Takvi ne podnose slobodu i razum, a bez snage razuma i bazične slobode, nema kritičnosti, ali ni čovjeka. Kada se religija organizira primarno kao dogmatski sustav u funkciji podržavanja ekspanzionističkih težnji establišmenta, svi su u opasnosti. Vjernika koji ima kritički stav, ovakav ekspanzionistički, pompozni establišment smatra ateistom. Tim bolje.

Postoji, s druge strane, i dogmatski pristup prema Domovini koji nije dozvoljeno preispitivati. Iz takvog stava proizlazi poziv na zajedništvo, koji ne dozvoljava nikakvu različitost. Kako vi shvaćate zajedništvo?

Zajedništvo bez ravnopravnosti različitih nije zajedništvo, nego nasilje. Svaki dogmatski pristup počiva na metafizici. Nama je dogmatizam odredio da ne živimo u državi i domovini, nego da živimo u Državi i Domovini. Time nam je uskraćena mogućnost da živimo u prostorno-vremenskoj dimenziji javnog života kojeg jamči država. Budući da nam je oduzeta mogućnost stvaranja istinskog, realnog sjećanja na javni život u prostornosti i vremenitosti države i domovine, prisiljeni smo živjeti o otporu prema metafizičko-nadvremenitoj fantaziji Države i Domovine. Zajedništvo se ne ostvaruje dokidanjem pojedinaca, zajedništvo je sekundarna, izvedena stvarnost, pojedinac je primaran. Kada se negira pojedinac, kada se netko okuplja protiv prava nekih pojedinaca ili manjinskih grupa, onda nije riječ o zajedništvu, nego o hordi. Zajedništvo je zapravo ukupnost naših nastojanja da opstane zajednica koja se sastoji od različitih pojedinaca. Ja nemam problema s vlastitim životom, ostvarujem se kao pojedinac, ali imam problem sa zajedništvom i javnim životom, jer ne postoji zajednica koja skrbi o ravnopravnosti različitih.

Ponovno smo u ratu, kažu, ovaj put protiv virusa. Hrvatska je u stalnom ratu protiv nekoga ili nečega, i svaki novi rat slavi se više od prethodnog. Hoćemo li ikada izaći iz ratnog stanja?

Nećemo, jer bi tada vidjeli da smo u svim ratovima bili gubitnici. Pobjednik i pobjednici u ratu su oni koji više ne ratuju. Samo gubitnici stalno ratuju. Kada i ako jednom razvijemo svijest pobjednika, a ona se prepoznaje u mirotvorstvu i razvoju, a ne sjećanju na rat kako bi se održavalo stalno ratno stanje, nužno bi nam uslijedio susret sa samima sobom. Tada ćemo susresti kreaturu koja je podržavala heroiziranje ratnih zločinaca, kreaturu koja je dopustila društvenu nepravdu i razaranje socijalne države, kreaturu koja je vlastitu slobodu i državni suverenitet žrtvovala kako bi opstali pljačkaški mitovi i pljačkaši  kojima su mitovi omogućili pljačku. Samo najhrabriji mogu podnijeti istinu koju susreću u miru. Kukavice ratuju, tako stvaraju lažna sjećanja na hrabre sebe.

Nakon izbijanja pandemije, malo tko na izbjeglice i migrante gleda kao najveću opasnost po „naš način života“. Jučer su nam neprijatelji bili živa bića, danas biće koji se nalazi između živog i neživog. Hrvatska se, ipak, najviše boji mrtvih ljudi i država. Čini se da se fizički i mentalni prostor naše izolacije sve više sužava sa svakim novim neprijateljem na vidiku. Je li strah najbolji prijatelj Države i je li život u stalnom strahu od Drugoga zapravo naš način života?

Eh, da. Ova pandemija razgolitila je metafizičku strukturu naših strahova. Mi se ponajprije bojimo duhova mrtvih ljudi i prošlih država, a onda i živih ljudi, kao što su migranti i nacionalne manjine, koji nam, znamo to mi, zavide zbog geostrateške pozicije, a naša geografija je takva i tolika da iziskuje dobro povećalo za svakoga tko nas na geografskoj karti želi pronaći. No, mi smo, mitska vijest nam to kaže, izabrani narod, najbolji vojnici, Napoleon je to rekao, mi smo predziđe kršćanstva i sve ono što je Domazetu-Loši palo na pamet od kada se oslobodio zubobolje. Migranti, koji se nisu ni htjeli zadržati u Hrvatskoj, postali su nam, samo čudnim putovima mrtvog uma znanoj logici, istinski neprijatelji. Umalo nismo izgradili fortifikacijski sustav na granici i proglasili opću mobilizaciju. Branimo Državu, opet. 

No, onda nas je zahvatila pandemija i to od bića koje nam je najsličnije, od bića koje se nalazi na granici živog i neživog. Baš kao i svaki pravi, mitski Hrvat, u zajedništvu s ostalim Hrvaticama i Hrvatima i ljubavi prema Domovini. Eto, pandemija nam je, temeljem sličnosti, pokazala koja je naša istinska granica – granica bića koje je živo i neživo, jedva. Mi smo, zapravo jedan nesretan narod, potonuo u strahovima i nemogućnosti da živi u suvremenosti. Suvremenost je samo život i procesualnost života, a kako ćemo mi i kamo ćemo mi bez neživog? Država strahova nije stil života, to je grobna raka propuštenog ili neostvarenog života. 

Mnogi smatraju da bi iz ove krize trebalo izvući pouke i da ćemo kao društvo i pojedinci postati daleko bolji nego što smo bili. Možemo li računati na to, nakon što je razoren sustav socijalne, zdravstvene i radničke zaštite? Smatrate li da će pojedinci i društvo zaista postati bolji nakon pandemije?

Neće, postat ćemo gori. Sada smo najbolji. Otupio je nacionalizam, oslobađa se solidarnost, ne fantaziramo o Udbi, ne proganjamo migrante. Čak je i Stožer, za naše prilike prilično dugo, uspio djelovati kao stručno i operativno tijelo. Sada sve više postaje tijelo u funkciji Države, Crkve i jedne specifične politike nastanjene u jednoj posebnoj stranci – HDZ-u. Ako uzmemo u obzir da nas ovaj Stožer, potpuno ideološki i politički jednoobrazan, brani od smrti i da nam on kreira budući život, mogu samo reći: sve će biti gore. Šansa postoji, ali mi tu šansu ili prokockamo ili naknadno, što se vidi po tzv. trećim opcijama u političkom životu, shvatimo da smo u prevarantima i neslobodnim bićima vidjeli nadu i slobodu.

marko-vucetic-sansa-postoji-ali-mi-priliku-uvijek-prokockamo-tako-da-ce-kad-ovo-zavrsi-sve-biti-gore.jpg

„Sasvim je razumljivo zašto je Stožer pozvao predstavnika Hrvatske biskupske konferencije da uputi koju duhovnu poruku - zato što su Stožer i HBK poluproizvodi koji žele da Hrvatska nastavi postojati kao poludržava“, kaže profesor filozofije i zastupnik Marko Vučetić
„Sasvim je razumljivo zašto je Stožer pozvao predstavnika Hrvatske biskupske konferencije da uputi koju duhovnu poruku - zato što su Stožer i HBK poluproizvodi koji žele da Hrvatska nastavi postojati kao poludržava“, kaže profesor filozofije i zastupnik Marko Vučetić
Foto: 
FaH

marko-vucetic-sansa-postoji-ali-mi-priliku-uvijek-prokockamo-tako-da-ce-kad-ovo-zavrsi-sve-biti-gore.png

„Država još nije nastala, ona je zarobljena mitom o Tuđmanovoj veličini, baš kao što nemamo Crkvu, nego alternativne političare u 'Crkvi' čiju hijerarhiju tek treba kristijanizirati“
„Država još nije nastala, ona je zarobljena mitom o Tuđmanovoj veličini, baš kao što nemamo Crkvu, nego alternativne političare u 'Crkvi' čiju hijerarhiju tek treba kristijanizirati“
Foto: 
N1

marko-vucetic-sansa-postoji-ali-mi-priliku-uvijek-prokockamo-tako-da-ce-kad-ovo-zavrsi-sve-biti-gore.jpg

„Kada se negira pojedinac, kada se netko okuplja protiv prava nekih pojedinaca ili manjinskih grupa, onda nije riječ o zajedništvu, nego o hordi“
„Kada se negira pojedinac, kada se netko okuplja protiv prava nekih pojedinaca ili manjinskih grupa, onda nije riječ o zajedništvu, nego o hordi“
Foto: 
FaH