Mate Rimac u raljama socijalizma

mate-rimac-u-raljama-socijalizma-5739.jpg

Iskreno se nadam da je Mate Rimac bio u prvim redovima prosvjeda za kurikularnu reformu, da je izašao na izbore, da nije odmahnuo rukom, proglasio sve političare uhljebima, sve ponuđene programe reliktima socijalizma i sve opcije istima
Iskreno se nadam da je Mate Rimac bio u prvim redovima prosvjeda za kurikularnu reformu, da je izašao na izbore, da nije odmahnuo rukom, proglasio sve političare uhljebima, sve ponuđene programe reliktima socijalizma i sve opcije istima
Foto: 
n1

Problem je nepostojanje kritičkog promišljanja, izostanak povezivanja posljedica s uzrocima i nemogućnost građana da percipiraju društvo izvan svojih neposrednih potreba. Ljudi se pokvareno ponašaju jer pravosuđe ne funkcionira, zavidni su jer uspjeh nema jasnih kriterija, ozlojeđeni jer nemaju sigurnost, osvetoljubivi jer ih okružuje nepravda, površni jer boljitak čekaju predugo, slabo obrazovani jer ih se uporno trudi ne obrazovati. Ne zbog „školskog primjera socijalizma“ i „komunjarskog mindseta“

Naš mladi poduzetnik Mate Rimac koji vodi dvije tvrtke za proizvodnju automobila i bicikala na električni pogon te pripadajuće visoke tehnologije, sa sjedištem u Svetoj Nedelji, požalio se na Aleksandra Stankovića i njegov intervju sa slovenskim poduzetnikom Igorom Akrapovičem u „Nedjeljom u 2“. Ocijenio je način vođenja emisije kao „školski primjer socijalizma“, voditeljev izbor pitanja kao plod „ograničenog mikro-lokalnog uma” te rezignirano zaključio: “…ne znam ove naše fore - tko je 'komunjara’, tko je ovo, tko je ono - ali vidim tko ima kakav mindset.”

Slažem se s njim da „Nedjeljom u 2“ nije osobito zanimljiva emisija. Ne mislim da Aleksandar Stanković nudi neka genijalna rješenja za goruća društvena a kamoli gospodarska pitanja, najčešće čak niti dobru zabavu. Mogao je Stanković Akrapoviča pitati bolje i više se pozabaviti predmetom njegova poslovanja, razvojem tvrtke i tehnologije ispušnih sustava za motocikle i automobile.

Ipak, teško mi se oteti dojmu da Rimac koristi društvene medije za jednu potpuno promašenu kritiku jer vrlo površno sagledava stvari te pojačava besmislene podjele u društvu, čak pogoršavajući ionako nezavidno stanje domaćeg poduzetništva.

Pitanja koja su zapjenila Rimca odnose se na izuzetno bitne aspekte poslovanja, od plaća do slobodnog vremena, pogotovo u osiromašenoj zemlji kao što je ova, i zanimaju svakog čovjeka, ne samo neke izmišljene socijaliste i „komunjare“. Pitanja su to koja si svi ljudi koji rade postavljaju u svim sustavima svijeta – od SAD-a do Sjeverne Koreje – i ma koliko nekome bila dosadna i naporna (a pogotovo vlasnicima i direktorima) ne proizlaze iz pojedinih političkih sustava i ideologija.

Nije socijalizam kriv što značajan broj ljudi ne vidi problem u korumpiranim političarima i tajkunima, potpunom izostanku sistemskog pristupa planiranju i razvoju zemlje, nabujalom uhljebljivanju i negativnoj selekciji na svim razinama vlasti, plagiranju u školama i znanosti, ili širenju ekstremnih pseudoreligijskih pokreta odveć ekstremnih čak i za većinu vjernika. Nije socijalizam kriv ni za nedostatak Stankovićevih pitanja o visokoj tehnologiji. U kasnijim fazama hrvatskog socijalizma postojalo je puno više visokotehnoloških tvrtki iz puno više industrijskih segmenata nego što ih imamo danas.

Stvaran je problem nepostojanje kritičkog promišljanja, izostanak povezivanja posljedica s uzrocima i općenito nemogućnost velikog broja stanovnika ove zemlje da percipiraju društvo izvan svojih neposrednih potreba. Ljudi se pokvareno ponašaju jer pravosuđe ne funkcionira, zavidni su jer uspjeh nema jasnih kriterija, ozlojeđeni jer nemaju sigurnost, osvetoljubivi jer ih okružuje nepravda, površni jer boljitak čekaju predugo, slabo obrazovani jer ih se uporno trudi ne obrazovati. Ne zbog „školskog primjera socijalizma“ i „komunjarskog mindseta“.

U takvom je okruženju naravno lako razumjeti bijes i frustraciju svih poduzetnih, pa tako i poduzetnika, posezanje za jednostavnim, kratkoročnim i na koncu neučinkovitim rješenjima te prozivanje prošlog sustava kao krivca za svo zlo i naopako. Rimčeva reakcija na tragu je sličnih stavova koje već neko vrijeme iskazuju predvodnici tzv. STEM revolucije (stavljanje naglaska na znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku u obrazovanju).

Inicijativa Nenada Bakića, prijatelja a čini se po korespondenciji na Facebooku i svojevrsnog mentora Rimcu, za doniranje micro:bit računalnog sustava školama upravo je jedan takav potez. Micro:bit je razvio BBC kao osnovu za učenje programiranja i svakako je izuzetno koristan alat za razvoj kompjutorske pismenosti djece. Takvi sustavi našim učenicima, koji su polupismeni a matematički gotovo nepismeni (rezultati PISA testiranja, najvećeg svjetskog istraživanja primjene stečenih znanja i vještina), koji ne znaju sastaviti dopis niti napisati životopis (redovito se žale poslodavci), neće značiti ama baš ništa bez potpune promjene pristupa njihovom obrazovanju. 

Podržavam svaki iskorak prema boljem društvu, svaku želju za pozitivnim promjenama, svaku kritiku loših društvenih navika, pa i kritiku dosadnih televizijskih voditelja. Nadam se samo da nije sve stalo na „komunjarama“.  Iskreno se nadam da je Mate Rimac bio u prvim redovima prosvjeda za kurikularnu reformu, da je izašao i na nacionalne, i na lokalne izbore pa odabrao kandidate koji su ponudili suštinska i cjelovita rješenja za ovu zemlju. Nadam se da nije odmahnuo rukom, proglasio sve političare uhljebima, sve ponuđene programe reliktima socijalizma i sve opcije istima.

No, bojim se da su moje nade uzaludne.