Matiji Babiću se može suditi, ali tek onda kad dođe na red

matiji-babicu-se-moze-suditi-ali-tek-onda-kad-dode-na-red-1473.png

Kapitalizam se od totalitarizma ponajviše razlikuje po broju cenzora i njihovoj eleganciji
Kapitalizam se od totalitarizma ponajviše razlikuje po broju cenzora i njihovoj eleganciji
Foto: 
Jutarnji.hr

Oni što tvrde da preživljavaju na tržištu i ne odstupaju od visokih etičkih standarda, ili su povjerovali u vlastitu laž ili čvrsto vjeruju da je publika zbir idiota koji sve manje vjeruju medijima zato što nisu popili lijekove

"U novinama neki frajer glasno trubi, zaboga recite narodu da se javnost buni", pjevao je – ako se to u njegovu slučaju uopće može tako reći – Branimir Johny Štulić prije, oko milijardu godina. Ovih su dana, zaista, novine javile narodu da je javnost konsternirana zbog oko pola milijuna kuna što ih je Milan Bandić uplatio pokretaču portala Index Matiji Babiću zarad, naravno, afirmativnog praćenja života, rada i psa čovjeka koji će otići s mjesta zagrebačkoga gradonačelnika samo ako, eventualno, nekad umre. Novine što javljaju narodu da se javnost buni su, inače, Jutarnji list i već se s tim podatkom priča može završiti.

Naravno, u korist Matije Babića.

Činjenica da je Grad Zagreb portalu Index uplatio točno 489.000 kuna u više rata bila bi zastrašujuća, skandalozna, srceparajuća, kardiovaskularna, samo da nije riječ o pravilu na hrvatskoj medijskoj sceni. Nije, dakle, skandalozan Babić, ma ni Bandić, nego je takva medijska industrija u kojoj se uređivačka politika kroji prema interesima onoga što je izvršio zadnju transakciju na račun izdavača ili vlasnika televizije, radija, portala...

Drugačije rečeno, oni što tvrde da preživljavaju na tržištu i pri tome ne odstupaju od visokih etičkih standarda u novinarstvu, ili su povjerovali u vlastitu laž ili čvrsto vjeruju da je publika zbir idiota koji sve manje vjeruju medijima zato što nisu popili lijekove. Naravno, ne govorimo ovdje o novinama za proizvodnju celebrityja, tipskim magazinima za predstavljanje određene vrste proizvoda potencijalnim kupcima i programskim sadržajima proizvedenim samo zato da reklame ne idu jedna za drugom. To s novinarstvom naprosto nema nikakve veze. Tvrdnju da su mediji tek sredstvo u ostvarivanju različitih interesa svojih i(li) vlasnika kapitala te da je kapital efikasniji cenzor od svih komiteta svih komunističkih partija ovoga i prošlih svjetova, lako je, zastrašujuće lako dokazati. Treba samo usporediti broj reklama najvećih hrvatskih oglašivača s brojem kritičkih, istraživačkih tekstova o istima.

Može i obrnuto: treba prebrojati sve oglase za akcije u Konzumu i sve lijepe priče o poslovnim, normalno ingenioznim, potezima Ivice Todorića, njegovoj sretno poženjenoj djeci, helikopteru i nasmiješenim kravama koje daju najbolje mlijeko u poznatom dijelu svemira, dok u istom tom Konzumu žene skapavaju iza kasa čekajući kraj radnog vremena da odu u WC. Ako se nekome gadi, može isto napraviti s T-comom, Vipom i da ne nabrajamo za džabe.

Sadržaj optužnice za novinarsku prostituciju koja se ispostavlja Babiću treba čitati i kao priznanje kolektivne krivnje većine, radikalne većine hrvatskih medija, čiji se vlasnici ne ponašaju kao pokretač Indexa, nego – gore. Daleko gore, ako ćemo pravo. Ujedno, to je i precizan opis uzroka smrti nekih od danas nepostojećih hrvatskih ili regionalnih medija, u kojima se naivno pokušalo podići Kineski zid između službe marketinga i redakcije. Taj zid i dan-danas stoji, samo što u redakciji više nema nikoga, dok su prostorije službe za prodaju oglasnog prostora u najboljem slučaju iznajmljene kakvoj PR-agenciji.

Možda negdje, ne znam samo točno gdje, za kapital postoji još neka sloboda osim one što je trenutno trenira Ćiro Blažević. Ovdje je, međutim, svaki ugovor s vlasnikom nekog novca, dostatnog za preživljavanje dulje od dva, tri dana, bio on, taj novac, javni ili privatni, pakt s vragom. Tako je, još jednom kazano štulićevski, prokleta mogućnost izbora svedena na onaj između manjeg i većeg zla, no i to pod uvjetom da dugovi bankama, državi, zaposlenima, svima, izbor dodatno ne sužavaju svojom veličinom.

Matiji Babiću se, dakle, može javno suditi zbog onog zagrebačkog novca, samo tek kada dođe na red. A načekat će se: puno su deblje optužnice vlasnicima najutjecajnijih medija, baš kao što su i na njihove ovdašnje ili tajne švicarske račune stizali ili stižu iznosi s puno, puno više nula.

Ne treba, također, zaboraviti ili prešutjeti kako Matija Babić za tih pola Mikijevih milijuna i nije napravio neku političku štetu: Milan Bandić bi i bez Indexa pobijedio na izborima za gradonačelnika Zagreba. Rajko Ostojić je na njima tek statirao u vlastitom političkom odstrelu. Nije kakva olakotna okolnost, ali je, ipak, amortizirajući faktor: usporedimo li, uostalom, s kakvim su fašistima interese saplitali – "Nije problem sukob interesa, već njihov splet", kako to već reče jedan dalmatinski anđeo tranzicije s prijelaza stoljeća – vodeći hrvatski izdavači i takozvani opinion makeri (u prijevodu: zaduženi za to da jave narodu o pobuni javnosti), s "operacijom Index", ona dođe kao bombonjera za doktora spram afere Farmal. Index, sve da ništa drugo nije radio, nikad nije glumio objektivnost tamo gdje ima mjesta jedino jasnom i glasnom antifašizmu.

Kapitalizam se, da još jednom ponovimo, samo malo jasnije, od totalitarizma ponajviše razlikuje po broju cenzora i njihovoj eleganciji. Ono što je nekad radila narodna milicija, danas obavljaju agencije za marketing i PR, dok je pendrek zamijenilo elektroničko bankarstvo.

U takvoj su situaciji najbliže visokim, čuj visokim, bilo kakvim, etičkim standardima mediji financirani isključivo iz (državnog) proračuna, čije bi gašenje ili kontroliranje prije donijelo kakvu političku neugodnost ili naštetilo imidžu, nego što to čini njihov sadržaj koji konzumira svakako malobrojna publika. Matija Babić, što ne treba objašnjavati, ne spada u tu grupu: Index je komercijalni portal u upornom pokušavanju preživljavanja na onome što se ovdje naziva otvorenim ili nekim već tržištem. A na njemu, vidjeli smo, vrijede čudna pravila. Babić ih je poštovao koliko je morao. Da je htio, i on bi bio u milosti HBOR-a, pored ostalih.

Oni što danas, jučer, a i sutra će, razapinju Matiju Babića, ne čine to, dakle, u ime digniteta profesije, nego zbog njegova stalnog smetanja igračima s većim ulozima. Od takvih su, pak, licemjerniji samo oni što mu predbacuju da se obogatio, pa nakon što završe broj napunjen sadržajem koji su proizveli potplaćeni radnici u neposrednoj proizvodnji tekstova što skrivaju bjelinu između oglasa i prikrivenih oglasa, na umorna pleća priviju dvije, tri prosječne plaće – samo da mogu zaspati bez bolova.

Na kraju, Matiju Babića ne treba braniti zbog onih zagrebačkih pola milijuna kuna, nego zbog pola, ma milijardu drugih razloga u kunskoj protuvrijednosti nestalih u procesu stvaranja nove medijske, političke i svake druge elite, čija borba protiv korupcije u novinarstvu sliči na onu HDZ-ovu protiv Sanaderove hobotnice: nije, naime, cilj da je nema, nego da se nesmetano odvija i dalje, među poznatim akterima i u iznosima u kojima je 489.000 – kusur.