U Čegecovoj poeziji stih pokreće ritam ispisivosti u Barthesovom značenju, koji je često usmjeren unatrag, prema glasu u pjesmi, mjestu s kojeg se magma slika kao isječak izvanjskog svijeta reducira kako bi se u točnijem opisu izgradio vjerodostojan lirski dokument Foto: Osobna arhiva
HERBES DE PROVENCE
1.
Truo je Balkan
u pjesmi francuskog pjesnika:
Krv, duhan i paprika,
Svaki put tužna priča
I jato vrana na obzorju.
Kada se karte ispremiješaju
opet smo na početku:
Plamen. Krik. Eksplozija.
Trideset tijela na hladnom asfaltu:
To je samo krv!
To je samo osveta!
To je samo vjera!
On se opet napio:
Bio je Bog i pravda
i prašina na zaslonu.
Eksplozija u diskoteci,
Na središnjoj autocesti,
U garaži
multinacionalne kompanije:
To je samo krv!
To je samo cesta!
To je volja namjesnika!
Diktat bez vokala,
Štektanje glasova,
Prazna noć bez zvukova:
Klub se, eto, zatvara
sada i zauvijek.
2.
Ona. Krš. Ona. Krš. Ona.
Ona.
Eksplodira.
Fotografi i grmljavina.
Oluja pere ulice poslije atentata.
Nije u Marseillesu,
Nije u Sarajevu,
Nije atentat.
Olujno jugo razvaljuje
podsvijest i konstrukcije.
Praporci na mikrofonu: simulacrum i mir.
Tišina slijepe pjege,
Tragovi nasilja na pločniku.
Nasilje u trbuhu.
Konj u propnju
na idiličnoj fotografiji:
Život kao slika.
Oko nje tragedija:
Događanje,
Cvjetovi zla,
Nježna ruka ubojice.
Bataille na televiziji,
Prerezane žile, kosa
Razorena vjetrom:
teror na horizontu
koji se približava.
Grmljavina ne prestaje.
Kilometri pustoši i
Parapsihologije:
Plastični novac ne odzvanja i
ne šušti
Pljušti kiša u Aix en Provenceu
A mjesec se objesio na obronke
Sainte Victoire
Konj u propnju,
konjanik se rasprskava:
Aix.
Voštani strojevi u napuštenoj tvornici.
Bum! Bum! Bum!
Snijeg. La neige La Celle.
Grad i pustopoljina.
Brigitte i Maria.
Neige.
Ne želiš.
Ne žališ.
Ne žuriš.
Ne
Ž.
Barjols – La Celle – Tourves – Sarajevo.
svibanj-lipanj 2016.
BARLEKINO
Barski stolac zarotiran
u vrtu carske palače: na njemu te
jednoć bario kralj. Gledala si
zvijezde, trokut u kojem su iskrile
krijesnice: Mjesec, Mars i Jupiter. Muškarci i
žene raspoređeni u malim grupama, pješčane
skulpture među prstima, krajobraz
planeta na tabanima. Iskrzani
barjak otima se vjetru kao da je
opet proljeće među
granama zimzelenih biljaka; kao da će
jugo zaustaviti vrtlog dvorskih
plesačica, tupi zvuk potplata
među gradskim zidinama. Samo žene
i nekoliko muškaraca. Onda njih
dvoje, dječak i djevojčica,
nose buket stoljeća.
Vrisak, mladi poskok na
dovratku, mrtav gušter
na tirkiznoj klupici amfi-
teatra: harlekin zakrabuljen u barlekino,
barakuda zariven u barunicu – sve
zvuči i ne znači. Zvukovi se
odbijaju između arhitektonske dosade
katedrale i bombastične
hramske pozlate, kao stihovi
prosvijećena vladara među
bokovima pospane mornarice.
Prigovaraš, opet prigovaraš a zlatna
kugla topi se u moru. Tko si to
dok gnječiš pesnice u grotlu
biblijske masline? Kamo
i odakle? Koliko praznih
pitanja! Koliko znanja
izdvojenog za brisanje! Pustih kolona
otjeranih u prazno: blato, kaljuža,
potop, utopljenici na bonaci. Uzimaš
meku ruku u naručje i njenu
tišinu obuzdavaš vojskom i nad-
realistima. Barem se tako čini
dok golemim ekranom cijede se
teške slike prošlosti i budućnosti: barbari,
barabe, bartolomejski ljesak
baršuna i baruta, barkarioli
i barunice, opet barunice
kao da smo Krležin herbarij
bez klorofila, bez piljevine.
Toplo je, ljeto je, oko nas vječni
listopad: na horizontu gubi
se obris trajekta Bar-Bari-Bar-
celona. Svršetak igre:
strogi sudac
asketskoga lica
vadi zlatnu loptu
i odsvira kraj utakmice
koja nikada nije
ni počela.
ZABECEDA
2.
Abeceda je opet počela od z. Zagrijalo je i zvukovi zelenih zrikavaca rasprskavali su se ispod kože. Čak su i smiješni zamorci drvenih nogu pocupkivali zumbu i čačača. Zurili smo u svoje dubine kao u najdublji zuj i zum. Zulum afrodizijaka na putu u Zanzibar, četiri desetljeća zamorske dubine i onda je moralo eksplodirati: rafali su zaštektali tijelom i zemljopisom, tusta se tanad zarivala u nemir iz kojega se moglo u svako "more duboko, sva moja radosti", pa samo lebdiš i recitiraš, naizust recitiraš već treću abecedu koja počinje i svršava bez glasa, u posvemašnjoj grafici.
3.
Toliko abecede ne stane ni u memoriju tableta za spavanje, ne stane na stadion, u sunovrat nad kojim si isprala gladno mlijeko i ine gladne tekućine. Lagano zalepećeš krilima u kojima se oduvijek taložio strah od letenja, pa zaplivaš leptir mašnama u meko, u svilu, u snježnobijeli sladoled od kojega se zamutilo u očima, pa opet abeceda, redoslijed koji započinje i svršava u istom zaveslaju.
Branko Čegec (Kraljev Vrh, 1957), pjesnik, esejist i urednik, diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednički praksu započeo je u "Poletu" i "Pitanjima" da bi 1985. pokrenuo "Quorum", časopis za književnost i kulturu bez presedana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća s kojim je uspostavljena nova koncepcija književne publikacije, definirani su trendovi i strujanja u književnosti i u osnovi reformatiran način na koji čitamo i shvaćamo književni tekst.
Nakon toga bio je urednik novina za kulturu "Oko", radio je u izdavačkoj kući "Mladost", a zatim osniva nakladničku kuću "Meandar" i pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu "Tema"; 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007.
Objavio je dvadesetak knjiga poezije i esejistike i s Miroslavom Mićanovićem uredio panoramu hrvatske poezije 1980-ih i 1990-ih, Strast razlike, tamni zvuk praznine (1995) koja je, riječima jednog kritičara, "stvorila sliku kontinuiteta kako bi se zaustavilo tapkanje na mjestu". Dobitnik je više nagrada i priznanja za poeziju i esejistiku (Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a, Kočićevo pero, Nagrada Julije Benešić, Plaketa sv. Kvirina, Goranov vijenac), sudjelovao je na brojnim međunarodnim festivalima poezije (Struga, Vilenica, Translokal: Graz, Marche de la poesie: Pariz, Bordeaux, Marseille, Poesie nuit: Lyon, SiDaJa: Trst), a pjesme su mu uvrštene u antologijama, izborima i pregledima u zemlji i inozemstvu. Prevodi sa slovenskog jezika.
U Čegecovoj poeziji stih pokreće ritam ispisivosti u Barthesovom značenju, koji je često usmjeren unatrag, prema glasu u pjesmi, mjestu s kojeg se magma slika kao isječak izvanjskog svijeta reducira kako bi se u točnijem opisu izgradio vjerodostojan lirski dokument o određenom događaju i senzaciji, i postavila podloga za nova i načelno neiscrpna iščitavanja odnosno ispisivanja poetskog teksta. Ne radi se samo o "udruživanju slobodnih znakova" kako bi se oslobodila "semantička slobodna ljubav i svaki znak upotrijebio na nepredvidljiv broj načina" već, kako je Čegec rekao u jednom intervjuu, o "pisanju koje se otkriva kao duboka nužda... povezivanju suprotnosti" i književnosti kao "proizvodu slabog subjekta koji svijet promatra letimično, fragmentarno, subjekta bez postojanog oslonca, subjekta u neprestanom hodu koji zahvaća tek izmrvljenu sliku svijeta, vremena, povijesti". Ovdje objavljujemo njegove nove pjesme. (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje i Voje Šindolića ovdje