Miloš Đurđević odabrao za vas: danas donosimo pjesme Anke Žagar

ZVAT ĆU SE MARIJA

jer došla sam kao vuna nasmiješena

takav je mrtav dan, sav po tijelu zvoni

zvat ću se marija, kako da ne, suha igla neba

ti mene već crtaš, na livadu, na snužden pladanj san

zvat ću se marija, šupljina od prozora, da me ne razgrneš

zvat ću se obična, plivajuća neka, za radni dan marija i

ne za pamćenje, jer prevrnuti vrč on plače u mojim rukama

što sam mu ja kriva, što sam mu ja. polumrak, brašno, kvas

i pregaču, sve sve bacila u oči u bijelo u prolaznost

zvat ću se marija, nazvat će me poslije, da sam marija

ali marija, više te ne poznam

(i onda su sve ribe uvenule. pogledala sam: bilo je vrijeme

srpnja. sat dvadeset do dva. umorno položene ruke. sve mirne

sve izgubljene. tako treba položiti ruke i prestati)

 

 

I TIHA NARANČA, NEKA ME NE

neka ti zatvorim sve kriške u srce, tiha narančo

neka ne kalaš žutoga, ne sunca, za mene neka ga ne

 

neka joj zarastu usta, tihoj naranči

umre neka, svene na moje oči

zatvori oči, usta zašije i neka

me više ne ljubi, tiha naranča

 

ali zašto još gori

što se ne ugasi

zašto me još čuje

srce njezino zar od tišine je

 

od prozora je hladno

zatvorit ću prozor

da ne uđe

ali zašto u mene dišu svi narančini ljudi

od daha njihova sada sam bolesna

i to je samo blaga bolest

koja me još čeka od mene

 

i strah me je onoga što sam napisala

strah me je, raste s onim što

 

nisam ne mogu napisati

kapljica mraka klizi niz leđa

i ugrušak je tebe, tiha narančo

 

 

MOSTARSKA AMNEZIJA

                        (a kad je voda bila mlada?)

 

nek bude brdovito nebo, neka ga

sad ispod mosta kao ispod jezika

tko komu govori, koga li tko teče

skamenjena glazbo, bijela sfero, vodo

nagim prsima začešljao pramenove

rijeci, tko je

 

uspavao je

 

da voda je ustala

most i dalje teče

 

sad smo svaki polovica njega

i koja je čija živa sredica

skamenjena vodo

most i dalje teče

 

njegov je luk iznad tebe

njegov je propanj bijel

a bijelo još nije boja

prenatalno stanje je

stih prije tebe, šapat

to, smrznuta glazbo

 

sjećaš li se zaborava:

Guar, samo greška u koraku

i opet je životinja

i tko komu govori, koga li tko teče

sad ispod mosta kao ispod jezika

ni taknuti ga ne možeš

a ljubav je

i hoće

da ovaj stih izgovaraš polako

kao da nikad nećeš otići iz njega

tečeš, rijeko, između ovih prstiju

rekoh vam da sam rođen kraj mosta

                                   najljepšega

ova pjesma je dokumentarac

da se ne pomakne

 

 

NERAVNINE

tamo gdje su maločas zvijezde

tvoje lice diram, neravnine su, nježnodišuće

toplo je, sve čisto, svjetlost je svjetlost bez početka

 

lovac u snu, negdje je šmugnulo nešto

tamo gdje su još maločas noćivale zvijezde

tvoje lice diram, neravnine su, nježnodišuće

bilo, a trzaj puške, šumnulo je, srna je bila

mekano nešto, isto, sad utihnulo sve je

još ništa se ne zna, srna je bila, sve čisto

svjetlost je lovac i za sve spavače svjetlost je

bez početka, poklanja ti pjesmu koju još nije

napisao: udaljene su oči zvijezda i cijelo je

nebo ispisano tom požutjelom abecedom

takneš li nebo spavača, pomaknuo si svoj život

u ništa, pucanj u žuto meso, svjetlosti, jesam li te

puno nas je, ali samo jedno zrno spava

tamo gdje su maločas noćivale zvijezde

tvoje lice diram, neravnine su, nježnodišuće bilo

još toplo je, sve čisto, svjetlost je svjetlost bez početka

 

 

Anka Žagar (Zamost, 1954) diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je Goranova vijenca za poeziju 1994. godine. Radi kao knjižničarka u Zagrebu.

Po općem sudu riječ je o jednoj od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Prije svega i gotovo isključivo pjesnikinja, objavila je desetak knjiga poezije i zastupljena u svim referentnim antologijama i pregledima hrvatske poezije. Njezin zaseban i kako se čini, neponovljiv osjećaj za materinji jezik, vrlo je brzo kod kritike i čitatelja bio raspoznat i valoriziran. Od prve zbirke, "Išla i … sve zaboravila" objavljene 1983. godine, Anka Žagar razvija specifičan pjesnički izričaj u kojem je, s puno pažnje i strpljenja, središnje mjesto njezine poetike praktički u cijelosti prepušteno radu samog jezika. Malo je pjesnikinja i pjesnika u hrvatskoj književnosti kod kojih je jezik dosegao takav lirski status kao kod Anke Žagar. Kod nje jezik zaista vibrira i bruji nekom drugačijom rezonancom, pri čemu se istovremeno spontano i vrlo začudno, na više razina poštuju intuitivna pa i preskriptivna pravila upotrebe jezičnog standarda.

Drugim riječima, ova je pjesnikinja, slijedeći intuiciju i onaj magloviti, a svima iz osobnog iskustva dobro poznat 'jezični osjećaj', u jezičnom standardu uspjela prepoznati i izvući brojne zvučne i značenjske slojeve koji su mnogima trajno nedostupni. Još je zanimljivije da se u svojoj poeziji ona tek neizravno zanima za mogućnosti koje pružaju stilske figure i druga retorička sredstava koja, pogotovo u iskustvu modernog pjesništva, u pravilu nisu samo elementi poetike koje treba upoznati kako bi se svladale osnove pjesničkog umijeća.

U njezinoj poeziji također je prepoznatljiva određena dijalogičnost. Bilo da je riječ o višeslojnoj lirskoj introspekciji, gdje ulaze drugi, tuđi glasovi nošeni implicitnim odnosno razgovorno otvorenim strujanjem jezika, ili o nizu slika kao slojeva opisa koji se uvijek naknadno sklapa, jer se želi očuvati neuhvatljiva, tautologijska impresija trenutka koji je u svakom vremenskom odsječku drugačiji i nepovratan, okvir pjesme Anke Žagar neprestano se razmiče i širi. Iznad i oko njezinih stihova neprestano lebdi posve specifičan i prepoznatljiv zvuk.

Nazvati atmosferu u njezinim pjesmama nekakvom melankolijom ili sjetom bilo bi ravno uključivanju mobitela na koncertu ozbiljne glazbe. Kod nje šume i snjegovi ne poriču mimetičnost i prihvaćaju svojevrsnu, vrlo suvremenu mistiku rodnog Gorskog Kotara. A zvuk i muzikalnost njezinih stihova, njezina jezika, podižu ih negdje iznad ili iza okvira kroz koji ulazimo u ovu poeziju. Glazba u podlozi stihova funkcionira i kao intuitivno sredstvo za razmicanje granica slobodnog stiha, a ovaj neulovljiv, načelno aracionalan osjećaj uvijek je bio prepoznat i visoko vrednovan kod njezinih čitatelja. (Miloš Đurđević)

 

Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, a Branka Čegeca ovdje

milos-durdevic-odabrao-za-vas-danas-donosimo-pjesme-anke-zagar-6492-8419.jpg

Nazvati atmosferu u pjesmama Anke Žagar nekakvom melankolijom ili sjetom bilo bi ravno uključivanju mobitela na koncertu ozbiljne glazbe
Nazvati atmosferu u pjesmama Anke Žagar nekakvom melankolijom ili sjetom bilo bi ravno uključivanju mobitela na koncertu ozbiljne glazbe
Foto: 
Osobna arhiva