Moja Hrvatska su Krleža, Nazor, Kovačić, Novi kvadrat, Polet i Feral Tribune

Ivica Buljan, redatelj, pedagog i ravnatelj Drame HNK, pobudio je u zadnja dva, tri mjeseca veliko zanimanje javnosti zbog toga što režira nagrađenu dramu Tene Štivičić "Tri zime", koja je potkraj pretprošle godine praizvedena u National Theatreu u Lonodnu i postala veliki kazališni hit, ali i zato što se debelo angažirao u inicijativi Kulturnjaci 2016., otvoreno i hrabro istupajući pred kamerama u obranu slobode govora i umjetničkog iskaza.   

Premijera tog fantastičnog teksta, kako ga ocjenjuje Buljan, bit će u subotu na velikoj sceni HNK-a, a u predstavi sudjeluje odlična glumačka ekipa, od Alme Price, Ksenije Marinković i Jadranke Đokić do novih snaga poput Mislava Čavajde i Made Peršić. U toj drami Tena Štivičić polazi od detalja iz povijesti vlastite obitelji, a zatim gradi sagu o četiri generacije žena, od Drugog svjetskog rata preko NDH do 2011. godine. Priča počinje u trenutku kad se jedan par po partijskom ključu useljava u vilu endehaškog emigranta, a potom, govoreći o prijelomnim trenucima naše povijesti, plete priču o tome kako su razni politički sistemi i razne ideologije utjecali na živote ljudi.  

Koliko je predstava "3 Zime" Tene Štivičić o četiri generacije snažnih žena, čije sudbine pratimo od Drugog svjetskog rata i NDH preko tranzicijskog razdoblja do ulaska Hrvatske u EU, danas aktualna?

Tekst je fantastičan i da, aktualan. Kad sam ga pročitao, proželo me intelektualno uzbuđenje. Drama govori o nama ovdje, a pritom ne kalkulira, ne nudi naknadne pametne zaključke. Tena Štivičić se koncentrirala na 1945. godinu, zatim 1990. godinu, vrijeme tik uoči rata, godine koje karakteriziraju lomovi i potresi u društvu, te na 2011., koja je u kazališnom smislu današnjica. U drami se panoramski promatra povijest ovoga grada i zemlje, ali ne iz perspektive historičara, nego je naglasak, kako je to nazvala Željka Matijašević na tzv. sablastologiji. Podmetnute su nam sablasti, od javnih kreatura koje bi se trebale baviti politikom, do putujućih leševa, kao da je svaka generacija ovdje iznova prisiljena probavljati prošlost, bez poučka. Tekst je napisan prije dvije godine, u groznici loše slutnje koja vrhunac doživljava danas. Tena Štivičić predosjetila je fantome koji su nas napali nakon zadnjih izbora.

Što zagrebački HNK dobiva s tim tekstom, kojeg su inozemni kritičari usporedili s Budenbrookovima i koji anticipira današnju situaciju?

Možda djeluje pretenciozno, ali smo pred događajem koji se može usporediti s praizvedbama značajnih Krležinih, Vojnovićevih ili Begovićevih drama u našem kazalištu. To je prije svega zasluga autorice, ali i jedne promišljene autokritičke kulture koju sadašnja politika ne prihvaća. Fami koja prati “Tri zime” pridonijela je praizvedba u londonskom National theatreu i ugledna nagrada “Susan Smith Blackburn Prize“, koja se dodjeljuje za ženski tekst pisan na engleskom jeziku. Ne čude usporedbe sa sagom o Budenbrookovima ili Glembajevima; priča prati četiri generacije žena u jednoj obitelji. Ima uzbudljive narativne rukavce, koji publiku mogu zaokupiti do opsesivnosti. U literarnom laboratoriju zajedno žive originalni likovi poput partizanke Ruže Winter, informbiroovca generala Ibrajtera, emigranta Teodora Amruša, nacionalista Karla Dolinara Švabe i beogradskog voditelja Minje Subote. Glavni junak je gospodska zagrebačka vila u koju se 1945. useljavaju tri partizanske obitelji. Njihovi se potomci u predtranzicijskom razdoblju pitaju hoće li eventualni nasljednici iz Argentine zatražiti povrat imovine. Zatim 2011., u tajkunsko vrijeme, nova elita pokradenim novcem, i uspješnim ženidbenim dogovorom zaposjeda taj prostor. Ova kuća je ona nevoljna Hrvatska iz pjesme Borisa Marune, pregrađivana, iznakažena, adaptirana, hičkokovska kuća sablasti kao dokaz da nismo u stanju povijest interpretirati i klasificirati je u neki sređen sistem. Ako pogledamo što se dogodilo u zadnja tri mjeseca nakon izbora, vidimo da ništa nije bilo pospremljeno u ladice. Neupitnim etičkim vrijednostima je izokrenuta utroba. To je zapravo jedna sirova politička drama, snažno i zrelo umjetničko djelo, koje u našoj sredini djeluje ljekovito.

Postavljate li tekst u tzv. buljanovskom kodu, koji karakterizira performersko-glazbeni diskurs?

Kritičarski background navodi me da svoj kazališni rad mogu staviti na dvije pruge. Na jednoj su tekstovi rane modernističke ili postmodernističke literature, s kanonskim piscima kao Marina Cvetajeva, Robert Walser, Heiner Muller, Bernard-Marie Koltes ili Elfriede Jelinek koji traže od redatelja da od predloška uradi autonomno autorsko djelo. Na drugim tračnicama su predstave u kojima sam predan interpretaciji teksta, i on mi je važniji od autorskog iskaza. Primjer prve iz prve grupe je “Macbeth after Shakespeare” koji igra već sedam godina u Mini teatru u Ljubljani, ili iz ove sezone Pasolinijev "Pilad", koji sam režirao u La Mammi u New Yorku, a primjer druge su recimo Krležini “Glembajevi” u SNG Ljubljana ili sad "Tri Zime" Tene Štivičić. Tena je raskošni pisac Zagreba, kao što su to Krleža i Zagorka, Dubravka Ugrešić i Zoran Ferić, ili Mlinarec i Rundek u glazbi. Ovo je zagrebački komad,  govori se različitim urbanim idiomima, on je kocka u mozaiku neke buduće mitologije grada koju stvaraju umjetnici. Zamislimo kakav bi Dublin bio bez Joycea, ili Ljubljana bez Tomaža Šalamuna. Tena poetizira stvarnost koja je prečesto banalna. U njezinom Zagrebu je život sa svojim efemernostima podnošljiviji. Trudili smo se i jezično odvojiti 1945. od 1990. i 2011. godine. Jezik poslije Drugog svjetskog rata nije ironičan nego proziran i čist u prezentu, ali i u gradnji budućnosti. U ranim devedesetima se već javlja pukotina između jezika generacije koja je školovana u Jugoslaviji gdje su joj usađene moralne vrijednosti. Profesor Vlado Kos odgaja djecu s idejom da škola formira intelektualne i radne navike za život, elokventan je zastupnik meritokracije. Jezik nacionalista Švabe, koji dolazi iz emigrantskih krugova u Njemačkoj, a sada radi u MVP, evoluira od raspada Jugoslavije do razbuktavanja divljega kapitalizma. Tekst uprizorujem u integralnoj verziji, ali to ne podrazumijeva tradicionalistički pristup. Suočavam ga s nekim drugim umjetničkim materijalima. U ovom slučaju, to je bio posljednji film Alfreda Hitchocka “Obiteljska zavjera”.        

Što nam predstava poručuje?

Postavlja pitanje kamo ide Hrvatska. Formulira ga Alisa, povratnica iz Londona, koja kao objektivni promatrač situacije na svojoj koži doživljava komentar sestre Lucije da se "U ovoj zemlji ni zanoktica se ne može sanirati bez da nekog potplatiš!". Nakon što vidi da se njena časna obitelj, koja je nastradala zbog nepokolebljivih stavova u devedesetima, danas predala, Alisa, baš kao u Malcolm iz Mullerovog Macbetha, koji nakon što je dobio prijestolje okrvavljene Škotske, užasnuta bježi natrag u Englesku. Alisa ne dozvoljava relativizaciju moralnih vrijednosti, prokazuje da su humanističke ideje žrtvovane iz utilitarnih razloga zagrnutih u ideologiju. Predstava počinje useljenjem u novi dom partizanke koja spašava muža nakon što se kao domobran vratio sa Križnog puta. Taj tipični poratni par Kralj uspio se denacificirati i postati moderna, europska obitelj, čisteći za sobom zlo fašizma. U današnjoj Hrvatskoj predstavnici treće i četvrte generacije pozivaju se na pripadnost svojih predaka ustaškom pokretu, kao da genetika određuje čovjekovu egzistenciju. Komad njeguje pasolinijevsku misao da je pojedinac odgovoran za formiranje svoje ličnosti. Alisa je nasljednik antičkog Oresta koji odbija plemensku ideju krvne osvete, već se samouspostavlja kao humanist i otvorena osoba bez tereta patrijarhalnog naslijeđa.

Zašto ste se angažirali u inicijativi Kulturnjaci 2016.? Što je bila ta prijelomna točka koja vas je kao ravnatelja Drame HNK potaknula na aktivizam?  

Kao umjetnik i ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta, ali prije svega kao građanin, reagirao sam kad su temeljne vrijednosti Republike Hrvatske dovedene u pitanje. Reagiram na ono što je neprilično, sram koji obuzme čovjeka u ovakvim slučajevima, nije apstraktan i treba ga pretočiti u akciju. Odjednom se HNK počelo nazivati državnim kazalištem, kao što se to “državno” pokušava prilijepiti Saboru. Pridjevom državno kao da se sugerira visina s koje se naređuje podanicima. Ne pristajem da mi ijedan političar postavlja ljestvicu hrvatstva, niti da mi objašnjava kako je moja intelektualna prošlost rezultat anulirana. Moja Hrvatska su Krleža, Nazor, Kovačić, Novi kvadrat, Polet i Feral Tribune.

Moram se vratiti na rezultate izbora: hrvatski glasači nisu se masovno, kao što je bio slučaj u Mađarskoj ili Poljskoj, odlučili za desnu, a tek nikako krajnje desnu politiku. Glasovi su se rasporedili na dvije koalicije. Glasače Mosta privukle su mantre reformi, a ne politički revizionizam. To znači da su građani prevareni. Udar na antifašističko naslijeđe Hrvatske koja se  nije priklonila totalitarizmu, udar na neprofitne, pa na javne medije, na kulturu kojoj je dodatno smanjen budžet, relativiziranje manjinskih prava, zastrašivanje neistomišljenika, stvorilo je atmosferu straha. Hrvatska je imala solidnu civilnu platformu, prvenstveno kulturnu. Od Kongresa kulturnih radnika u Topuskom, Krležinog govora, avangardnih umjetničkih tendencija, Praxisa, nezavisnih novinara, generacije časnih ljudi mukotrpno su izborile razne vidove sloboda. Sada se to pokušava osporiti. Marginalne, a krajnje opasne totalitarističke stranke, pokreti i pojedinci koji nisu imali ozbiljan utjecaj, uspjele su u samo nekoliko mjeseci preuzeti važne i odgovorne funkcije s kojih atakiraju na temelje moderne europske političke države. To je u meni izazvalo žestoki gnjev i pridružio sam se inicijativi Kulturnjaci 2016. godine.

Što ignoriranje sadašnje vlasti prema inicijativi Kulturnjaci 2016. govori o odnosu službene Hrvatske prema kulturi? 

To govori o njihovom strahu od kulture i kreativnosti uopće. Ako pet tisuća potpisnika peticije, među kojima samo nasumce izvlačim umjetnike poput Sanje Iveković, Zorana Ferića, Dunje Vejzović, Alme Price, Igora Kordeja, Drage Mlinarca, Mirka Ilića, Dalibora Martinisa, Paola Magellija, Daše Drndić, Slavena Tolja, Mate Matišića, Ivane Sajko, Ivana Vidića, Ede Popovića nisu zaslužili niti pet minuta premijerovog vremena, niti zanimanje u javnim medijima, onda se to može nazvati društvenom sramotom.

Što najviše zamjerate novom ministru kulture, koji je neprimjerenim nazivima okarakterizirao članove inicijative Kulturnjaci 2016. i koji je u prvim danima mandata pokazao da će svoju 'politiku' temeljiti na novoj nacionalnoj paradigmi?

Današnja Hrvatska postoji zahvaljujući aktima AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Ako netko to niječe i tvrdi da je Hrvatska 1945. doživjela poraz, zašto onda pristaje biti ministar zemlje u njezinim pobjedničkim granicama? Prvi potez ministarstva je ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije. Sjetimo se kakvom se energijom iskazao Jack Lang koji je okupio najširu frontu umjetnika oko svojeg projekta, izborio kulturi važan financijski i javni status, radio na decentralizaciji umjetničkih institucija i promociji nezavisne scene. Lang je uostalom potpisnik peticije Kulturnjaci 2016. Strategija ovog Ministarstva je uništavanje civilne scene, nezavisne kulture i neprofitnih medija. Funkcija ministra kulture je itekako simbolička. Svojim primjerom ta bi osoba morala biti promotor tolerancije, zaštitnik manjinskih identiteta. Ovo Ministarstvo se nije oglasio oko napada na Mirjanu Rakić, Olivera Frljića, Nine Violić i Ante Tomića. Dapače, zlurado je sudjelovalo u stvaranju histerije i atmosfere straha. Ako s najviše instance ne osudite fašističke ispade na nogometnoj utakmici trenutno je napustivši, znači da odobravate takvo ponašanje. A tanka linija od verbalne prijetnje do fizičkog napada se brzo prekorači. Nakon napada na Antu Tomića upućena je besramna prijeteća poruka ne samo svim intelektulacima, piscima i satiričarima "da paze što pišu" nego i svim građanima Hrvatske "da paze što govore".

Zamjenica ministra kulture već je napala HNK s labavom argumentacijom da je to kazalište pod vašim vodstvom i vodstvom intendantice izgubilo publiku. Kamo to vodi?

Vrijeme je da političari, makar na ubrzanom kursu, nauče da su kulturne i obrazovne institucije autonomne. To je stečeno europsko naslijeđe od Prosvjetiteljstva. Uprave kazališta izabrane su na natječaju kako bi na temelju svog programa i dosadašnjeg rada, kreativno vodile kuće. S ovakvim potezima želi se poručiti "Vi imate slijediti državnu politiku!". No mi nismo državno nego narodno kazalište. Dubravka Vrgoč izabrana je za intendanticu HNK zato što je njen rad u proteklih 20 godina prepoznat na hrvatskoj, europskoj i svjetskoj sceni kao vrijedan. I ja sam ravnatelj Drame na temelju umjetničkog rada i društvenog djelovanja, kao i maestro Nikša Bareza, Leonard Jakovina, i Srećko Horvat.

Ministarstvo kulture ove je godine ekspresno skinulo s programa Dubrovačkih ljetnih igara predstavu "Elementarne čestice". Je li to cenzura?

Ministar kulture je u intervjuu koji je dao prije nego što je potvrđen u Saboru, izjavio da su "Elementarne čestice" samo napuhani slučaj. Takva izjava o nečijem umjetničkom radu, kojeg uostalom nije ni vidio, nezamisliva je. Od toga trenutka "Elementarne čestice" više se ne spominju. Predstava je skinuta s repertoara. Što je to nego cenzura? Prošle godine je dubrovački župan izmislio “slučaja Houellebecq” i zbog toga odbio financirati Igre. Time su političari poručili: "Pazite kakvom se umjetnošću bavite jer nećete dobiti javna sredstva za koja mi odlučujemo kako ćemo ih distribuirati!". Takav presedan, bez sankcija, sada može slijediti svaki lokalni političar, sve do ministara. Umjetnicima se poručuje da će biti podržani samo propisani sadržaji koji odgovaraju skučenim glavama. Moj je zadatak da ohrabrim mlade umjetnike da se beskompromisno bore se za svoja djela.

Kako atmosfera straha djeluje na kulturnu scenu? I što taj zaokret prema reustašizaciji znači za kulturu Hrvatske?

Svaki totalitarni režim ima slične metode, uvijek sve počinje sa zastrašivanjem. Tko se usudi izraziti drukčije mišljenje, može očekivati da će biti napadnut prijetećim komentarima na društvenim mrežama i na medijskim portalima. Anonimni napadači brzo se pretvaraju u stvarne, poput onih koji su nasrnuli na vrtić u kojem borave romska djeca. Lov na vještice iz devedesetih ukazuje nam do koje granice to može eskalirati. Svaki nesankcionirani slučaj ove vrste samo izaziva sve dublje i dublje posljedice. Zbog toga su akcije poput ove Kulturnjaci 2016. i javna osuda svakoga od nas nužni. Ne smijemo dopustiti da se ponovi ono što je Europa doživljavala u '30-ima i kao Heidegger u pismima Marcuseu prati ruke da nismo znali što se događa.

Što reći o ideji o ideji spajanju Filozofskog fakulteta i Katoličko-bogoslovnog fakulteta i općenito klerikalizaciji društva?

To je skandalozno. Crkva i država moraju biti odvojene. Čak kad bi se u Hrvatskoj baš svi građani izjasnili kao sljedbenici jedne religije, država bi i tada morala ostati sekularna. Nevjerojatno je da javni medijski servis kao HTV u regularnom terminu prenosi ritualne obrede, u zanosu koji nadmašuje i religijske stanice.

S obzirom da režirate i u Europi, imate li saznanja o tome kako se iz europske pa i svjetske perspektive gleda na proustaške ideje hrvatskog ministra kulture i njegove poteze?

Peticiju su odmah potpisali i neka od najvećih imena svjetske drame i kazališta, kao što su Stefan Braunschweig i Robert Wilson. Ta se lista stalno povećava. Šira europska javnost iz dana u dan sve je podrobnije informirana o situaciji u Hrvatskoj, a i domaća publika je na francusko-njemačkom kanalu Arte mogla vidjeti dokumentarac kako se Hrvatska od zemlje s krhkom ali ipak neupitnom demokracijom, u svega tri mjeseca progurala na vrh najcrnjeg društva, postavši predvodnik nazadnjaštva ispred Poljske i Mađarske. Zadnjih dana ipak nešto mijenja što pokazuje da u Hrvatskoj nema promjene bez strogog nadzora. Tek s američkom intervencijom u slučaju Jasenovac, koji je kulminacija svih revizionističkih akcija današnje politike, stidljivo se pomolila drukčija retorika. Bez sankcioniranja svakog oblika nacionalne, vjerske, spolne netrpeljivosti, ta retorika je samo prigodan korekcijski potez. S ovakvom politikom Hrvatska će iz dana u dan biti sve izoliranija.

Jesu li u pravu neki kulturnjaci koji smatraju da ova Vlada u prvi plan gura ideološke i svjetonazorske kontroverze samo zato da bi u pozadini mogla lakše provoditi reforme u zdravstvu i školstvu te prodavati ono malo što je preostalo?

Paralelno se izvode obje akcije. S jednakom strašću se najavljuje ukidanje socijalnih i zdravstvenih prava, blokiranje obrazovne reforme, i smanjuju sredstava kulturnoj sceni. To je agresivan bager kojem ne treba paravan i koji uništava sve pred sobom. Smanjen je i budžet za kulturu premda se najavljivalo njegovo povećanje na jedan posto.

Možete li prognozirati drugi čin ove hrvatske drame?

Sjetimo se pregovaračkog procesa prije ulaska Hrvatske EU, i traženja da se poštuju europske tekovine. Samo intervencije iz Europe i Amerike mogu utjecati na promjene u Hrvatskoj. Ako u ovom mraku postoji neka pozitivna tendencija, to je onda zbližavanje kulturne zajednice koja je pokazala što želi od Hrvatske. Tako se solidarizira kulturna, obrazovna, i znanstvena scena. 

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu 

moja-hrvatska-su-krleza-nazor-kovacic-novi-kvadrat-polet-i-feral-tribune-4443-5203.jpg

Udar na antifašističko naslijeđe Hrvatske koja se nije priklonila totalitarizmu, udar na neprofitne, pa na javne medije, na kulturu kojoj je dodatno smanjen budžet, relativiziranje manjinskih prava, zastrašivanje neistomišljenika, stvorilo je atmosferu straha. S ovakvom politikom Hrvatska će iz dana u dan biti sve izoliranija
Udar na antifašističko naslijeđe Hrvatske koja se nije priklonila totalitarizmu, udar na neprofitne, pa na javne medije, na kulturu kojoj je dodatno smanjen budžet, relativiziranje manjinskih prava, zastrašivanje neistomišljenika, stvorilo je atmosferu straha. S ovakvom politikom Hrvatska će iz dana u dan biti sve izoliranija
Foto: 
Novosti