Skoči na glavni sadržaj

Može Možemo kad hoće: Porez za pravo na stanovanje

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

tomasevic.jpg

Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba
Foto: HINA/ Tomislav PAVLEK

Možemo je stranka za takozvane strukturne promjene i strateške odluke s dugoročnim, pozitivnim posljedicama. Nisu oni za cijevi, travu, tramvajske pruge, nogometne stadione mijenjane za crkve i toplu vodu u Dugavama. Odnosno, sve i da jesu, fanatici su procedura a one su spore, daleko sporije od brzine kojom raste nezadovoljstvo Zagrepčana i Zagrepčanki. Jednostavnije kazano, građanina i građanku ne zanima zašto im obližnji park izgleda kao prašuma i koliko treba svega nečega da opet mogu u park bez mačete. Oni park, toplu vodu i prazne kontejnere žele odmah, najdalje za pet minuta. Kako? Iskreno: kuca im purac. 

„Politička platforma Zagreb je naš, iz koje dolazi i gradonačelnik Tomislav Tomašević, najavljuje podizanje paušalnog poreza za djelatnosti iznajmljivanja i smještaja u turizmu. Kako navode u objavi na Facebooku, odluka se trenutno nalazi u javnom savjetovanju, a cilj je podignuti porez sa sadašnjih 40 na maksimalnih 200 eura po krevetu godišnje“, piše Telegram.

A na tom Facebooku platforme Zagreb je naš, stoji: „U javnom savjetovanju je odluka o visini paušalnog poreza za djelatnosti iznajmljivanja i smještaja u turizmu kojom predlažemo da se paušalni porez poveća na maksimalnih 200 eura godišnje po krevetu. Trenutni iznos poreza za dnevni najam iznosi 40 eura po krevetu, dok porez na dugoročni najam iznosi oko 10 posto najamnine. Za dugoročni najam stana po cijeni od 400 eura najmodavac će platiti pet puta više poreza nego za dnevni najam stana s dva ležaja. Grad Zagreb ovom odlukom želi potaknuti vraćanje stanova u sustav dugoročnog najma čime se ostvaruje preduvjet da stanovanje građanima postane priuštivije”. 

„Eto, je l' to bija problem?“, omiljeno je pitanje koje dalmatinski vodoinstalateri postavljaju dalmatinskim kirurzima nakon što promjene sifon. Kirurzi koji uklanjaju tumore, režu upaljene crvuljke i spajaju kosti iz nekog, samo njima znanog razloga, ne pitaju „je li to bija problem“, jer jeste za onoga tko zna zamijeniti sifon ali ne i otvoriti abdomen. 

U prijevodu za ostale aktere ovdašnje političke baruštine: je li, majku mu, bio problem smisliti model koji će, prvo, zaustaviti pretvaranje stanova u apartmane, pa onda demotivirati potencijalne iznajmljivače apartmana i, ako se dobro prepiše, vratiti život u zagrebačke kvartove i dalmatinske gradove po kojima sviraju kotači kofera i u kojima rijetki, preostali, uporni stanari do prvog susjeda idu taxijem.

Zbilja, nije to bio problem smisliti onima što znaju misliti i ne treba im tumačiti kako detekcija problema ne podrazumijeva da će se problem sam od sebe riješiti, ali tako da sve ostane navlas isto i da se, slučajno, glasačko tijelo ne uznemiri jer je, očigledno, kapitalističkoj političkoj eliti manje važna zajednica od ponosnog vlasnika osamnaest apartmana s klimom, wi-fijem, mikrovalnom i masažnom glavom tuša. 

Ako je, dakle, porez jako visok na apartman, samo visok na najmove kraće od godinu dana, a minimalan na dugoročnu rentu, ne treba biti član Mense za shvatiti što se najviše isplati. Posljedično, apartmansko rentijerstvo postaje tek dodatni izvor prihoda kojim se ne puni, već djelomično popunjava kućni budžet, prekida se krasna praksa istjerivanja podstanara sredinom lipnja i traženja novih početkom listopada, veća ponuda stambenog prostora izazvat će privođenje cijena razumu i… 

I eto. Za prazne nekretnine čijom se kupnjom novac štiti od inflacije i, vjeruju vlasnici, sprema se na samooplodnju kada cijena četvornog metra bude kao ona manjeg električnog automobila, treba pričekati saborsku većinu čija će kičma biti Možemo, jer HDZ nikada, ali nikada neće porezom na nekretnine ugroziti svoje kvadratima bogato članstvo i iste takve donatore, dok za Socijaldemokratsku partiju prvo treba dokazati da nije umrla. 

Očekivati od lokalnih vlasti bilo gdje da zabrane daljnju apartmanizaciju, a od turističkih zajednica da investitorima objasne kako bi tu, negdje tu gdje su već iskopali temelje za višekatnicu, bilo bolje ostaviti borove, izgraditi igralište ili, u idealnom slučaju, zatrpati rupu, jednako je kao očekivati da se Ivan Penava deklarira kao trockist. 

Za razliku od onih što im je cool da u Martićevoj ulici u Zagrebu ima manje stanara nego članova rukometne ekipe ili onih što vjeruju da je super biti gradonačelnik destinacije – užarene, preskupe košnice ljeti i skladišta ugostiteljske opreme u pustoj, od društvenog života oslobođenoj zimi – Tomislav Tomašević, Teo Celakoski, Sandra Benčić, Danijela Dolenec i ostali ne glume da ne znaju kako je problem stanovanja veći i važniji od porasta broja noćenja i izvan pansionske potrošnje, da ne shvaćaju kako gradove čine njihovi ljudi a ne prolaznici i ne zanima ih, niti malo, to što je broj novih smještajnih kapaciteta porastao za trećinu od prošle godine. 

Za provesti prijedlog platforme Zagreb je naš ne treba puno: sačekati kraj tog javnog savjetovanja – inače potpuno nepotrebnog, jer će ga udruge rentijera u turizmu koristiti da smetaju – usvojiti odluku u Skupštini Grada Zagreba i… I onda počinje mogući i relativno lako rješiv problem: treba, naime, objasniti podstanarima da ne useljavaju prije nego potpišu ugovor, a nadležnim službama zapovjediti da za manje od četvrt stoljeća pronađu rentijere po čijim stanovima žive pravno nezaštićeni studenti, liječnice i vozači viljuškara. 

Ako, dakle, u Zagrebu zaustave pretvaranje stanova u apartmane, pa onda demotiviraju potencijalne iznajmljivače apartmana i vrate život u zagrebačke kvartove po kojima sviraju kotači kofera i u kojima rijetki, preostali, uporni stanari do prvog susjeda idu taxijem, a svi ostali - od Dubrovnika, preko Splita, Šibenika i Zadra, pa do Pule - precizno kopiraju glavni grad, jedino za što ne treba brinuti je budućnost hrvatskog turizma. More, naime, neće iscuriti, sunce se ne može ugasiti, a hotela, hostela, marina i kampova, hvala na pitanju, ima.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu