Možemo li (pre)živjeti kupujući isključivo hrvatsko?

Jack se pitao kako li se samo ovo dogodilo. Evo, tek je drugi put u posjetu Hrvatskoj, a već deset minuta mahnito traži oznaku države proizvodnje na sredstvima za čišćenje u lokalnom supermarketu.

Jack razmišljao hoće li večeras uopće moći spremiti curry - kolika je vjerojatnost da Hrvati proizvode kokosovo ulje?

Jack je sigurno jedini Britanac koji je odmah nakon učenja neizbježnih “burek”, “kava”, “pivo” i  “cigarete”, naučio i to da se “Made in Croatia” prevodi kao “zemlja” ili “mjesto” podrijetla. Jack je vjerojatno jedini Britanac koji sjajno poznaje situaciju na hrvatskom tržištu proizvoda za čišćenje. Jack je sigurno jedini Britanac koji je bio uzbuđen kada je pronašao sredstvo za čišćenje namještaja proizvedeno u Hrvatskoj.

Silom prilika, jer je, naime, riječ o prijatelju koji se u Hrvatskoj našao ljetos, kada sam, u sklopu projekta za Forum.tm na temu hrvatskih proizvoda pokušala doći do odgovora na pitanje: kako bi izgledalo mjesec dana živjeti konzumirajući isključivo hrvatske proizvode? Kolege novinari u Francuskoj, Njemačkoj ili SAD-u provodili su slične “eksperimente” - neki konzumirajući isključivo lokalne ili nacionalne proizvode, neki odričući se proizvoda multinacionalki, neki potpuno izbjegavajući stvaranje bilo kakvog otpada.

Pravila igre koja sam si postavila bila su jednostavna: izabrati hrvatski proizvod uvijek kada je to moguće; ne konzumirati strane proizvode ako nije riječ o proizvodima bez kojih zaista ne mogu, a hrvatske alternative nema; napraviti “inventuru” hrvatskih proizvoda na policama kvartovskih dućana i supermarketa, na štandovima tržnica i trgovinama trgovačkih centara.

Uzmite u obzir i da se “živjeti hrvatski” može na nebrojeno mnogo načina, pa se mojih mjesec ljetnih dana u Zagrebu sigurno razlikuje od onoga što se može doživjeti u manjoj sredini i/ili zimi. Jack, koji je tijekom svoga boravka u Zagrebu marljivo sudjelovao u mojem prevrtanju ambalaže, prisustvovao ispitivanjima prodavača na tržnicama o podrijetlu proizvoda i učio se pripremanju 100 % hrvatskih jela, ovako je sažeo svoje viđenje eksperimenta: "Nećeš ostati gladna, ali dobro da ne traje dulje od mjesec dana."

U kuhinji: ljetno izobilje s manjkom začina

“Gospodine, gospođo, radim jedan eksperiment, jedem samo hrvatske proizvode.”

“Naravno, naravno, mlada damo, kod nas je sve domaće!”

Pretpostavljam da je statistički nemoguće tvrditi da mi nijedan prodavač u mjesec dana nije podvalio strane nektarine pod domaće, no činjenica je da se voćem i povrćem možete dobro hrvatski hraniti, barem u ljetnjoj sezoni. Što se mesa i mesnih prerađevina, ribe, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda tiče, tu ćete morati budnije paziti na etikete, no hrvatski proizvodi često su istaknuti dodatnim oznakama.

Prilozi, začini i smrznuti proizvodi druga su priča: probajte pronaći hrvatsku rižu, hrvatsku heljdu, tražite hrvatsku tjesteninu u bilo kojem manjem dućanu... Začini hrvatskih brendova, s iznimkom mediteranskih i dalmatinskih mikseva, soli i ulja, uglavnom su tek prepakirani u nas. Svojega konja za utrku imamo i među onime što se često označava zbunjujućim nazivima alternativne ili zdrave prehrane, pa se tako nađe tofua i sejtana te hrvatskih organski uzgojenih proizvoda.

Hranjenje isključivo hrvatskim proizvodima zahtijeva fleksibilnost, snalaženje, kao i blizinu većeg supermarketa. Izazov je jedenje vani: iako će mnogi restorani spremno istaknuti da su im namirnice “svježe” i “domaće”, nitko neće tvrditi da su im jela potpuno hrvatskog podrijetla. “Bitnije nam je da je jelo dobro nego znati odakle dolazi svaki sastojak”, lijepo je uobličio jedan zagrebački restoran.

U kupaonici: (skoro) svega osim britvice

U roku od pola sata, prije nego li sam prodavačici postala sumnjiva šetajući od police do police mahnito popisujući proizvode s blokom u ruci, u dobro opremljenoj drogeriji pronašla sam dobar izbor proizvoda za hrvatsko hidratiranje kože (15 raznih proizvođača krema, losiona i maslaca, što za lice, što za tijelo), njegu dječje kože (tri proizvođača dječje masti) i pranje ruku (četiri proizvočađa). Lako je pronaći i hrvatsku pastu za zube; imamo i svoje deodorane i kreme za brijanje; nađe se i vosak i krema za depilaciju. Što se tiče britvica, da se sutra zabrani njihov uvoz, hrvatska bi brojala više brada nego sve hipsterske meke zajedno.

Kada je riječ o šamponima, gelovima za intimnu njegu, vati ili onime što se stidljivim eufemizmom neodređeno zove “ženskim proizvodima”, potraga traje dulje. Za nekima od njih teško da biste posegnuli (osim slučajno, u nuždi, naletu nostalgije ili želji da ponovite ovaj eksperiment) jer ih je strana konkurencija - bogatstvom izbora, marketingom, kvalitetom ili šarenim pakiranjima - pregazila.

U ormaru: hrvatski car je gol

“Često sam dobivao pozitivne komentare i komplimente vezane uz moj odjevni stil. Odijevao sam se kao što nitko drugi nije!”, komentirao je jedan francuski novinar svoje iskustvo nakon što je proveo godinu dana odijevajući se isključivo u francuske modne marke.

Da sutra bacite svu svoju odjeću jer ste poželjeli hodati okolo odjeveni isključivo u hrvatske proizvode, vjerojatno biste zaradili ili titulu modne ikone ili prijavu zbog kršenja javnog reda i mira, ovisno o tome koliki vam je odjevni budžet.

Hrvatskoj ne manjka dizajnerskih komada robe, unikatnih komada nakita, pokrivala za glavu ili cipela. Ipak, što se tiče industrijske proizvodnje odjeće i obuće za šire mase, izbor se svede na par modela. Od odjeće, najlakše je doći do donjeg rublja.

U ostavi: hrvatski proizvodi za čišćenje i kućne potrepštine

U mjesec dana projekta ograničila sam se i samo na one predmete kojima se (gotovo) svakodnevno služimo u kućanstu. Pa je tako Jack s početka priče brojao hrvatske praškove za robu, deterdžente za posuđe, sredstva za čišćenje WC-a i ona za poliranje namještaja, a nešto mu je teže bilo pronaći omekšivače, ovježivače zraka i razna sredstva za laštenje.

Moguće je kupiti hrvatske vrećice za usisavač, kao i hrvatske žarulje. Ipak, iako brojni proizvodi koje koristite svakodnevno u kućanstvu imaju svoju hrvatsku varijantu, ona je često rjeđe i teže dostupna.

U kulturi: nemoguća misija

Nije mi se činilo kompliciranim mjesec dana živjeti u hrvatskom mjehuriću: ograničiti se na hrvatske spisatelje, gledati hrvatske predstave, pratiti naše serije i slušati domaću glazbu (uzmite u obzir da je, za potrebe istraživanja, problematika “nacionalnosti” i “pripadnosti” kulture maksimalno pojednostavljena). A ipak, na ovom ispitu sam pala nebrojeno puta. Jer, ortodoksno provođenje eksperimenta zahtijevalo bi od mene da slušam Narodni radio, gotovo i ne palim televizor i napustim kafić, banku ili tramvaj čim zasvira strana pjesma (s knjigama je lakše, a problem kazališta i nije bio problem budući da se eksperiment provodio u ljetnim mjesecima zagrebačke kazališne suše).

Osim da bih si ovakvim ponašanjem brzo priskrbila etiketu gradske lude ili društveno neprilagođene osobe, činjenica je da su elementi strane (anglosaksonske?) kulture toliko integrirani u našu svakodnevicu da njihovo prepoznavanje i odstranjivanje iziskuje mnogo više energije i pažnje nego poticanje ostalih segmenata hrvatske proizvodnje. 

 

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Tko još kupuje hrvatsko?" kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva.