Mračna budućnost Libije

Prije mjesec dana medijima je odjeknula izjava Petera Cooka, glasnogovornika Pentagona, koji je rekao da Sjedinjene Države "razmatraju vojne opcije" kao rješenje pitanja prisutnosti "Islamske Države" (IS-a) u Libiji. Ta je paradržavna organizacija ostvarila nezanemarive teritorijalne akvizicije u obalnom području Libije od kada se tamo osnovala njezina podružnica u studenom 2014. godine. IS-ov rast u državama kao što su Libija i u nekoj manjoj mjeri Afganistan, unatoč recentnim porazima i gubitku teritorija u Siriji i osobito Iraku, razlozi su za zabrinutost međunarodne zajednice koja sada traži rješenja za zaustavljanje metastaziranja "Islamske Države" po cijelom svijetu.

Gadafijevi grijesi i dvostruki kriteriji Zapada

Priča s radikalnim islamizmom u Libiji seže do građanskog rata u toj zemlji, koji je počeo 2011. godine, kao i s Gadafijevim padom i prestankom njegove vladavine u Libiji nakon NATO-ove intervencije koju je odobrilo UN-ovo Vijeće sigurnosti rezolucijom 1973. Gadafijevo krvavo gušenje libijskog ogranka Arapskog proljeća, kao i poziv za "demokratizacijom" Libije bili su službeni izgovori za takvu intervenciju iako se i dan-danas povlači problematika o Sjedinjenim Državama i zapadnim političkim silama kao selektivnim lučonošama demokracije na Bliskom istoku.

Slične demonstracije događale su se po cijelom Bliskom istoku i dok ih je podupirao Zapad u zemljama kao što su Libija i Sirija, etabliranim protivnicima SAD-a, u drugim zemljama – zapadnim i američkim saveznicama, ležerno su ignorirane. Tako su narodni prosvjedi u Jordanu trajali četiri godine, a u Saudijskoj Arabiji nešto kraće, dvije.

Najgora je situacija ipak bila u Bahrainu, također monarhiji, gdje je stotine tisuća prosvjednika izašlo na ulice boreći se za demokraciju te protiv monarhije i korupcije, i gdje je situacija toliko degradirala da je Saudijska Arabija poslala 1000, a Ujedinjeni Arapski Emirati 500 vojnika kako bi pomogli razbiti prosvjede. Krvavi rezultat tih intervencija mjeri se u tisućama ubijenih, ozlijeđenih i mučenih prosvjednika.

No, Bahrain ima poseban geopolitički kapital koji mu omogućava da se njegovi unutarnji politički problemi mjere posebnim kriterijima. To je sitna otočna državica smještena u Perzijskom zaljevu koja, kao i okolne zaljevske monarhije, ima izuzetno dobre veze sa Sjedinjenim Državama te je jedna od okosnica projekcije njihove moći na Bliskom istoku. Bahrain je baza pete flote američke mornarice koja se bavi situacijama u Perzijskom zaljevu i široj okolici te efektivno kontrolira prolazak znatne količine svjetskih rezervi nafte i zemnog plina kroz tu regiju. Religijska struktura Bahraina je također od znatne važnosti budući da šiiti čine otprilike 70 posto muslimanskog stanovništva te države kojom vladaju suniti. Geografska blizina Bahraina američkom rivalu Iranu i održavanje religijskog statusa quo u toj državi od izuzetne je važnosti, kako za Sjedinjene Države, tako i za njihove saveznike, Saudijsku Arabiju, koja je u stalnom rivalstvu sa šiitskim Iranom za regionalnu supremaciju. Njihovo slanje vojske u Bahrain, kao i rušenje nekoliko šiitskih džamija za vrijeme prosvjeda, još je logičnije kada se uzme u obzir prošiitska priroda tih prosvjeda.

Na Gadafijevu žalost, Libija nije Bahrain. Istina, Gadafi si nije činio usluge za vrijeme svoje vladavine. Ustanovio je Libiju kao socijalističku državu, povezavši se tijekom Hladnog rata sa SSSR-om. Bio je u rivalskom odnosu s Izraelom, podržavao PLO i Mandelin Afrički nacionalni kongres te je izveo teroristički napad 1986. godine na berlinski noćni klub koji su posjećivali američki vojnici i napad na let kompanije Pan Am 1988. godine, iznad škotskoga grada Lockerbie, u kojemu je poginulo 270 ljudi. Libija je tako s golemim zalihama nafte i Gadafijem na čelu postala trn u oku američkoj strani u Hladnom ratu, a ni nakon pada SSSR-a i donekle normaliziranih odnosa poslije napada Al Kaide na Sjedinjene Države 2001. godine, taj sukob nikad nije u potpunosti završen.

Novo stoljeće, nova prilika 

Libija je u 21. napustila otvorenu vojnu i terorističku opoziciju Zapadu te je normalizirala odnose. No, Gadafi je još mutio planove na retoričkoj razini pozivajući se na afričko jedinstvo, što je Zapad sigurno podsjećalo na minula postkolonijalna, promarksistička vremena. Ono što je Gadafija dokrajčilo ipak nije bila ni retorika, ni terorizam ni ratovi nego pokušaj ekonomske dominacije.

Priča o Gadafijevu pokušaju osnivanja nove valute bazirane na zlatnom dinaru koja bi bazu imala u libijskim zalihama zlata, u međunarodnim krugovima kolala je još i za vrijeme građanskog rata u Libiji, ali je prvi put potvrđena u deklasificiranim e-mailovima tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton koje je američki State Department nedavno učinio dostupnima javnosti. U jednom od tih e-mailova Sidney Blumenthal, pomoćnik Clintonovih, izvjestio je Hillary Clinton o motivima Francuza za sudjelovanje u intervenciji. Tako navodi da su razlozi Sarkozyjeve odluke o tome podebljani s nekoliko motiva: očvršćivanjem unutarnje politike u Francuskoj, željom za nametanjem francuskog utjecaja u frankofonoj i sjevernoj Africi te željom za većim udjelom u libijskoj nafti.

Dodatni problem za Francuze bila je i činjenica da bi Gadafijev potencijalni zlatni dinar zamijenio CFA-franak francuske banke koji je valuta u 14 afričkih zemalja. Rezultat uvođenja te potencijalne nove valute ne bi imao reperkusije samo za Francuze nego i za Amerikance i položaj dolara u međunarodnoj trgovini naftom i naftnim derivatima.

Daljnji Blumenthalovi mailovi upućeni Hillary Clinton opisuju kako pobunjenici vrše masovne egzekucije stranih boraca koji se bore na strani Gadafijeva režima i da francuski i britanski operativci već u ožujku te godine, svega mjesec dana nakon početka rata, djeluju na egipatsko-libijskoj granici i organiziraju šverc oružja upućenoga pobunjenicima.

Gadafijev pad i rast ekstremizma

Ni godinu dana nakon svog početka, građanski je rat u Libiji završio, a Gadafi je bio mrtav. Vlast je preuzelo Nacionalno prijelazno vijeće Libije, koje ju je držalo do 2012. godine, kada je preuzeo Generalni nacionalni kongres (nacionalni parlament). Povremeni nemiri širili su se Libijom zbog nemogućnosti integracije mnogih islamističkih skupina koje su sudjelovale u pokretu otpora u novu državu i vojsku, da bi situacija opet eskalirala 2014. godine, kada su islamističke stranke okupljene oko libijske grane Muslimanskog bratstva izgubile parlamentarne izbore. Promptno su se odvojile u "Novi generalni nacionalni kongres" te su se ukopale na zapadu zemlje efektivno osnivajući paralelnu vladu. Počeo je drugi građanski rat u Libiji u zadnje četiri godine, koji još traje.

U međuvremenu, dok su se libijski parlament i islamistička paralelna vlada borile za prevlast, u studenome 2014. godine "Islamska Država" proglasila je osnivanje svoje grane u Libiji. Od tada do danas proširila se središnjim obalnim područjem baziranim u gradu Sirte, s dodatnim prisustvom u Tripoliju, Bengaziju i Derni.

"Islamska Država" je u Libiji napravila ono što joj najbolje ide: iskoristila je raspad središnje vlasti i metastazirala na ruševinama nacije. Isti modus operandi imala je u Iraku, gdje šiitska vlada nije uspjela nametnuti svoj autoritet nakon odlaska američkih okupatora, i u Siriji, gdje se infiltrirala u zemlju već duboko podijeljenu građanskim ratom. Odnedavno se isti scenarij događa i u Afganistanu, gdje je NATO-ova misija (u kojoj sudjeluje i Hrvatska) obuke afganistanske vojske i policije neslavno propala, rezultirajući ponovnim neobuzdanim rastom talibana koji grabe komad po komad zemlje i stavljaju je pod svoju vlast. U takvoj duboko razjedinjenoj naciji, IS je kombinacijom slanja svojih operativaca iz Iraka i Sirije i pronalaskom simpatizera koji su im proglasili vjernost ulovio korijenje i počeo rasti, uglavnom na ograničenom području na istoku zemlje.

Budućnost "Islamske Države" 

No, između situacija u Afganistanu i Libiji postoji bitna razlika. U Afganistanu su najopasnija prijetnja talibani, kako samoj državi, tako i IS-u. Talibani, sa svojom specifičnom ideologijom izgrađenom na bazi deobandijskog islama i Paštunvalija, kodeksa ponašanja Paštuna, ne odgovaraju pretjerano IS-u. Točnije rečeno, dok IS planira svjetski kalifat, talibani su oduvijek bili koncentrirani samo na Afganistan i Pakistan, bez djelovanja u ostatku svijeta, uvelike ograničeni rasprostranjenošću jedne specifične etničke skupine. U tom smislu su ne samo ideološki suprotstavljeni IS-u (gotovo je komična jukstapozicija talibanske odbojnosti prema tehnologiji zbog koje su u 1990-ima nakon dolaska na vlast vješali televizije na drveća i IS-ova oslanjanja na najmodernije online PR-metode), nego jednostavno nisu zainteresirani za suradnju, ponajrije radi teritorijalnog i brojčanog primata na domaćem terenu koji nemaju razloga kompromitirati nepotrebnim savezništvima.

Situacija u Libiji znatno je drukčija. Libija je, za razliku od Afganistana, ne samo dio arapskog svijeta, nego je i leglo islamističkih skupina čiji su ciljevi znatno bliži ciljevima "Islamske Države" nego oni talibanski. Utoliko je potencijal za rast IS-a u Libiji mnogo veći nego u Afganistanu, a radi recentnih poraza u Siriji te osobito Iraku, eventualni polagani prelazak na djelovanje u Libiji nije izvan sfere mogućnosti. Libija je osim toga fizički udaljena od najmoćnijih regionalnih igrača, Irana i Saudijske Arabije, kao i od Kurda, koji su praktički prokletstvo Bagdadijevih vojnika. Ako se lokalna filijala "Islamske Države" uspije proširiti iz središnje obalne zone Libije u neke od većih gradova te ako uspiju dominacijom na terenu i svojom reputacijom privući dodatno ljudstvo iz ideološki bliskih islamističkih skupina, uskoro bi mogli biti puno opasniji igrači u Libiji.

Neozbiljnost zapadnog odgovora 

NATO-ova intervencija u Libiji bila je oportunistički pokušaj uklanjanja ekonomske prijetnje Sjedinjenim Državama i Francuskoj. U praktičnom smislu bila je neozbiljna i rezultirala je apsolutnom katastrofom koja je Libiju pretvorila u propalu državu. Paralele se mogu povući s intervencijama SAD-a i NATO-a u Afganistanu i SAD-a u Iraku, s time da beskrupuloznost intervencije u Libiji odnosi prvu nagradu u spomenutoj konkurenciji budući da se tamo nije dogodio čak ni pokušaj stabilizacije države nakon prevrata. Raspad sistema je stoga bio očekivan.

Najave Sjedinjenih Država da će pokrenuti operaciju za sprječavanje širenja IS-a u Libiji su pažljivijem promatraču time smješnije što potencijalna eliminacija IS-a u Libiji nije nikakvo jamstvo mira u toj zemlji jer će tamo i dalje egzistirati dvije paralelne vlade (regularna i islamistička), zapetljane u vlastitu sukobu s daljnjim manjim igračima sa strane.

Bahatost zapadnjačkog pristupa Bliskom istoku, koncentriranje isključivo na vlastite interese, invazije i okupacije zemalja, uništavanje infrastrukture, aljkavo treniranje sigurnosnih snaga u Afganistanu i Iraku i blatantna nebriga za živote lokalnog stanovništva, u dobrom su dijelu regije stvorile potpuni kaos. Rješenje toga kaosa nije bombardirati jednu od ekstremističkih skupina te potom proglasiti posao obavljenim – rješenje mora biti dugoročno, proaktivno, diplomatsko, ekonomsko i u interesu lokalnog stanovništva. Na žalost, zahtjevi realpolitike nisu kompatibilni s takvim utopističkim rješenjima. Libija je najbolji primjer za to.

mracna-buducnost-libije-4338-5020.jpg

Bahatost zapadnjačkog pristupa Bliskom istoku, koncentriranje isključivo na vlastite interese, invazije i okupacije zemalja, uništavanje infrastrukture, aljkavo treniranje sigurnosnih snaga u Afganistanu i Iraku i nebriga za život lokalnog stanovništva, u dobrom su dijelu regije stvorile potpuni kaos
Bahatost zapadnjačkog pristupa Bliskom istoku, koncentriranje isključivo na vlastite interese, invazije i okupacije zemalja, uništavanje infrastrukture, aljkavo treniranje sigurnosnih snaga u Afganistanu i Iraku i nebriga za život lokalnog stanovništva, u dobrom su dijelu regije stvorile potpuni kaos
Foto: 
FaH/EPA