Nasilna država Hrvatska

nasilna-drzava-hrvatska-7075.jpg

Prijaviti zlostavljanje u Hrvatskoj znači samo riskirati vlastitu kožu, bez težih posljedica po zlostavljača. Stoga će ljudi radije okrenuti glavu na drugu stranu. Naime, okretanje glave u ovoj zemlji uvijek je, bez iznimke, značilo golo preživljavanje
Prijaviti zlostavljanje u Hrvatskoj znači samo riskirati vlastitu kožu, bez težih posljedica po zlostavljača. Stoga će ljudi radije okrenuti glavu na drugu stranu. Naime, okretanje glave u ovoj zemlji uvijek je, bez iznimke, značilo golo preživljavanje
Foto: 
Ilustracija/ Luka Nikpalj

Kad se kao „prenapuhani medijski slučaj“ predstavi ubojstvo djevojčice i njezinih roditelja samo zato što su bili druge nacionalnosti , kad organizacija koja se predstavlja kao moralni autoritet organizirano seksualno zlostavljanje djece prebacuje na „homoseksualni lobi“, kad se nacistički zločini relativiziraju, kad ministrica nakon zlostavljanja žene izjavi „Tako vam je to u braku“, kad sud izreče blagu kaznu sinu generala jer je „povjerovao“ da je drogu čuvao za nekakvog Toma Forda, onda nema druge nego zaključiti da je sam vrh vlasti odgovoran za izbijanje i toleriranje nasilja u ovom društvu

Kako bi bilo kad bi državotvorni politički servis, koji se odaziva na ime Hrvatska radio-televizija, u svojoj emisiji naveo da je „zbog medijskog napuhavanja tragičnog slučaja u Pagu u sjeni ostalo stradanje više od 400 djece u posljednjih nekoliko godina“?

Kako bi bilo kad bi prvaci Katoličke crkve kazali da se otac na svoj sumanuti čin odlučio zato što je vjerojatno homoseksualac jer je poznato da homoseksualci rade takve stvari?

Kako bi bilo kad bi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kazala da osuđuje oca što je bacio vlastitu djecu kroz balkon, ali da treba osuditi jednako i djecu?

Kako bi bilo da je Nada Murganić, šefica ministarstva predugog naziva za tako kratki jezik, nakon što je četvoro djece sa šest metara bačeno na beton, nonšalantno izjavila: „Znate, tako vam je to u obitelji“?

Kako bi bilo da na kraju sud osudi oca na par mjeseci rada za opće dobro jer je djecu bacio na nagovor njemu i pravosuđu nepoznatog Toma Forda?

Ne samo da bi bilo šokiranih i užasnutih, nego bi se zapitali kakve sad to ima veze s nečim ovako tragičnim i bolnim kao što je očev pokušaj ubojstva četvoro djece od kojih će se dvoje dugo i predugo boriti s fizičkim posljedicama napada, a s emocionalnim ranama im svima ostaje borba cijeli život.

Pa otac je očito teški patološki slučaj, nije se moglo predvidjeti na koji će užasan način sve završiti.

E pa moglo se.

U njihovoj okolini zasigurno su se vidjeli jasni znaci onoga što se među narodom dobrohotno naziva „teškom naravi“. Tabloidi već vrijedno kopaju po susjedstvu, pozorno slušamo što susjedi imaju reći pa smo u samo nekoliko sati saznali u kakvim su uvjetima živjela djeca, da se otac stalno derao na majku i psovao te da je njegova „teška narav“ navodno već ranije ostavila velike emocionalne ožiljke na cijelu obitelj.

Sve smo to saznali u nekoliko sati.

Nije se moglo znati?

Prije će biti da su se po starom dobrom obrascu okretale glave, ali tomu ne treba čuditi. Građani su već gotovo tri desetljeća marljivo trenirani da tako čine.

Istraživanje Eurobarometra pokazalo je još prošle godine da između 70 i 80 posto hrvatskih građana smatra da svojim sugrađanima ne mogu vjerovati. Samo za usporedbu, najviše povjerenja u svoje sugrađane imaju Danci i Finci, gdje je na isto pitanje potvrdno odgovorilo između 80 i 90 posto ispitanika.

Od institucija, nagriženima od korupcije i krcanjima različitih političkih poslušnika, ostale su samo ruševine, ljudi im ne vjeruju, a posljedično ni jedni drugima. Hrvatski građani su vrlo siromašni onim što se naziva socijalni kapital. Samo još predsjednica trabunja o nacionalnom zajedništvu, dok odlazi na preglede koje financijski ne može priuštiti 90 posto njezinih birača.

Zato prijava zlostavljanja znači samo da riskiraju vlastitu kožu, bez nekih težih posljedica po zlostavljača, i stoga će radije okrenuti glavu na drugu stranu.

I nije slučajnost da su institucije tu gdje jesu i da im nitko ne vjeruje. To je samo logičan završetak projekta kojeg je s velikim žarom započeo general i doktor Franjo Tuđman. Grandiozni projekt izgradnje neovisne i suverene države nije mogao završiti drugačije nego kako je i započeo – nasiljem. Prvo su nestajali ljudi, pa su nestajale čitave tvornice i radna mjesta, da bi potom nestajali javni prostori i socijalna sigurnost.

Postojano je za to vrijeme raslo samo golo nasilje koje se mnogima dobro honoriralo. Raznorazni nasilnici i pljačkaši danas sjede u samim vrhovima različitih vlasti.

Čitava struktura s trulim temeljima održava se isključivo na svakovrsnom nasilju koje je od početka institucionalizirano. Ljutiti istupi falanga militantnih skupina i brojni nazivi ulica u svakom gradu i selu podsjećaju da rat nikad nije, i neće biti završen.  

Kad se kao „prenapuhani medijski slučaj“ predstavi ubojstvo djevojčice i njezinih roditelja samo zato što su bili druge nacionalnosti , kad organizacija koja se predstavlja kao moralni autoritet organizirano seksualno zlostavljanje djece unutar svojih redova prebacuje na „homoseksualni lobi“, kad se nacistički zločini relativiziraju tako što će se staviti u istu ravan s komunizmom, kad ministrica nakon još jednog slučaja zlostavljanja žene nesmotreno izjavi „tako vam je to u braku“, kad sud izreče vrlo blagu kaznu sinu jednog generala jer je „povjerovao“ da je velike količine droge čuvao za nekakvog Toma Forda, onda nema druge nego zaključiti da je sam vrh vlasti odgovoran za izbijanje i toleriranje nasilja u ovom društvu.

Ratni zločinci koji se novim generacijama nude kao heroji i rado viđeni gosti na predsjedničkim inauguracijama, ljubitelji nacizma koje predstavljaju kao cijenjene novinare i predsjedničine saveznike, kler koji se bori protiv međunarodnih konvencija kojima je cilj spriječiti zlostavljanje žena predstavljaju gnojivo za biljčicu koju su sami uzgojili pa se sada zgražavaju nad količinom nasilja koje se ispoljava i prema vlastitoj djeci.

Prijetnje zbog izraženog mišljenja postale su svakodnevne i mnogi se boje prijavljivati ih u strahu da će u tom slučaju one biti i realizirana. Jer, eto, malo tko vjeruje institucijama da će ih zaštititi.

Mnogobrojni su prepušteni sami sebi, bez šanse da dobiju socijalnu sigurnosnu mrežu ako stvari krenu nizbrdo jer vladajući svjetonazor uči da su sami krivi za vlastitu nesreću. Nema boljeg fitilja za bujanje potisnutog bijesa.

I dok su tako stizale vijesti iz minute u minutu s tragičnog poprišta na Pagu, Jutarnji list objavio je razmišljanja člana Nadzornog odbora Hanza medije i bivšeg generala Krešimira Ćosića o budućnosti ove zemlje. Ćosić se u pretencioznom tekstu koji vrvi neprohodnim floskuletinama u gotovo svakoj rečenici, poput: „ekonomska snaga gotovo svake države najviše ovisi o njezinoj tehnološkoj inovativnosti i vitalnosti kao temelju njezine globalne gospodarske konkurentnosti“, ili „budućnost pripada onima koji su inovativni”, pa možda i najupečatljivija: „globalizirano digitalno društvo zahtijeva uglavnom dobro temeljno obrazovanje, analitičko rezoniranje i kritičko razmišljanje, sposobnost rješavanja kompleksnih problema kroz multidisciplinarni timski rad te sposobnost brze adaptacije tj. prilagodbe novim područjima rada kao i novim profesionalnim obvezama, a posebno međukulturalnim komunikacijama i interakcijama na globalnoj razini“, zauzeo za stvaranje novih „gospodarstvenih gurua“ u Hrvatskoj jer joj navodno nedostaju. Nakon toga će nam, valjda, biti daleko bolje.

Neka, generale, hvala vam, gospodarskih gurua i generala u Hrvatskoj ima i previše, njihove se uloge često i isprepleću, a neki su i počinitelji višestrukih ubojstava, pa nas evo kako lamentiramo o primitivnom nasilju koje se uvuklo u svaku poru inače siromašnog društva.

Osim nekolicine bogatih koji su profitirali na nasilju. Cijela država izgrađena je kao maleno privatno leno da bi mogli uživati odabrani i njihova djeca. Kako bi mogli slobodno prijetiti i mlatiti, da bi za takvo ponašanje dobili hotele na dar da se malo igraju menadžera, njima su osigurani pravovremeni medicinski pregledi, duboki džepovi, elitne visoke škole, ministarska mjesta i mjesta u upravnim i nadzornim odborima te nesmetano iživljavanje nad drugima.

Sve brojnija djeca sve brojnijih očajnika, osuđena su strepiti od heteroseksualnih roditelja jer društvo više nema snage prepoznati i spriječiti razvoj patologije. Užas kojim su takva djeca suočena teško je pojmljiv, ali uvijek dođe dan kad shvate da ih je sistem iznevjerio pa se spirala nastavlja i množi.

Brižljivo uzgajana u kontroliranim uvjetima, društvena patologija sad je vidljiva golim okom. Možda i mnogi od nas nakon svega spoznaju zašto je majka možda šutjela o zlostavljanju, kao što to rade brojne žrtve zlostavljanja od kojih rijetke o tome progovore često tek nakon nekoliko desetljeća. Zlostavljani građani ove zemlje šute, evo, već 29 godina. Lako je sad biti general poslije bitke i nabacivati floskulama kako se tragedija mogla spriječiti da se ranije reagiralo. Naime, okretanje glave u ovoj zemlji uvijek je, bez iznimke, značilo golo preživljavanje.

"To nije krnjeval, to je fejk, to je krnjeval od krnjevala". Napisao je to prije par dana u Slobodnoj Dalmaciji kolega Damir Šarac, valjda posljednji dalmatinski karnevalski romantičar, ali i izniman poznavatelj tradicije.

Rečenica koju citiramo odnosi se na ono što se (ove godine) dogodilo tek nakon što je Damir proročanski napisao svoj tekst, ali je posljednjih godina postalo uobičajeni prizor na karnevalima, najviše - ali ne samo - u Dalmaciji. Krnje je sve češće stvarna osoba, pa plamen proguta lutku nekoga političara, novinara, pisca, tko se već zamjerio lokalnom šeretu iz neke udruge koja je dobila ili prisvojila koncesiju ili pravo ili obvezu da u pokladnim vremenima uveseljava mještane.

Najnoviji primjer je kaštelanski Krnje u obličju Milorada Pupovca (u društvu s Andrejem Plenkovićem koji pleše kako Pupovac frulicom svira), pojačan urnebesnim skokom par likova u Zvezdinim dresovima u more. Usput, bilo je na karnevalu u "Mašogradu", kako u Kaštel Sućurcu zovu svoje misto, par doista zabavnih točaka, no koga one uopće mogu zanimati u sudaru s onakvim Krnjom?

U plamenu su tako prošlih godina nestajali novinari Vinko Vuković i Ante Tomić, političari Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović ili Ivo Sanader, pa Nadan Vidošević, teško je sad već i nabrojiti. Išlo se ponekad dijelom i mimo te prakse, ali opet s jasnim "imenom i prezimenom" knjige, emisije, i koječega drugog.

Gorila je lani u Kaštelima i slikovnica za djecu iz istospolnih zajednica, a ove godine u Šestanovcu kartonski televizor (nisu valjda ludi spaliti stvarni ekran) na kojem je tko zna zašto napisano RTL Direkt, jer su u tom mistu detektirali da je baš emisija Zorana Šprajca krivac za sve što ih je snašlo u prošloj godini. Ili su, pak, u onoj televizijskoj emisiji kojom se navodno čuvaju narodne mudrosti i tradicije gostovali neki muzikaši s našeg najrazvikanijeg, najluđeg i svašta naj karnevala, koji u nacističkim i partizanskim uniformama uglas pjevaju "Za dobra stara vremena".

Rekao bi Šarac "ta novija karnevalska praksa nema ni zrna uporišta u tradiciji, ona je zapravo ogavna i sitna, graniči s crnom magijom i vudu obredima, koristi se za jednokratne obračune i dnevnopolitičke tariguzne potrebe".

Inače, već i samo održavanje karnevala nedjeljom, dva dana prije "masnog utorka", ima veze s tradicijom koliko i brojanje zarade od nešto pristiglih turista, ali to je druga priča.

Je li paljenje lutke s Pupovčevim likom šovinizam ili samo izraz gluposti autora, mnogi su već razmatrali ovih dana, makar nije tako lako proniknuti u glavu koja je smislila tako nešto. Otprilike onako kako je teško ući u glavu i sustav razmišljanja bilo kojeg trola koji pod izmišljenim imenom komentira tekstove pod portalima, ili po društvenim mrežama piše statuse koji ili dolaze iz kategorije "ništa ne znam, ali imam stav", ili su naprosto zli. A ovi falši Krnje - svi, ne samo onaj "Pupovčev" - su upravo to, trolanje u analognom svijetu, ravno glupostima koje se razlijevaju mrežnim pustopoljinama.

Kao što će se svaki trol na internetu skriti iza pseudonima, ovaj koji spali lutku stvarnog čovjeka nosit će masku, ili će smatrati da je pod maskom sve dozvoljeno. Mnogo toga jest, jer karneval jest izvrnuta stvarnost. Ne izopačena stvarnost, nego izvrnuta. Stvarnost je to u kojoj ćeš se narugati, ali nećeš doista nauditi. Ne govorim o fizičkom ugrožavanju, jer nitko nije doista spaljen. No, spaljivanjem lutaka Pupovca, Tomića, Grabar Kitarović, Vukovića, Sanadera, Vidoševića... poručiš im da nisu potrebni u najgorem mogućem smislu, bar negdje u primisli zaslužili su baš to što se dogodilo i njihovim lutkama. A sve, moram ponoviti Šarčevu figuru, "za jednokratne obračune i dnevnopolitičke tariguzne potrebe". Krijući se iza maske, kao oni likovi koji - ponekad plaćeni, ponekad jer im to budi erekciju - pale slične lomače po portalima i društvenim mrežama.

I da, jest šovinistički, ne samo po nacionalnoj liniji, nego i onoj muškoj-ženskoj, ili većina-manjina, bilo kakve vrste. Zato je lani spaljena gay slikovnica, a ove godine RTL-ov Direkt. Ne zato što im se nije svidio dizajn korica knjige, ili su primijetili neki zanatski novinarski propust. Razlog je isti zbog kojeg po internetu tranširaju tu slikovnicu i tu emisiju: jer je u jednom slučaju riječ o pederima, a u drugom o čovjeku koji je promijenio "čudno ime". A onda će doći korizma i po društvenim mrežama će se ista ekipa u slavu Boga odricati pušenja, masne hrane, seksa... Tako to kod našeg finog svita biva.

"Za jednokratne obračune i dnevnopolitičke tariguzne potrebe".

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu