(Nebeska) pravda po diktatu: Sud u Strasbourgu sluša kršćanske udruge

nebeska-pravda-po-diktatu-sud-u-strasbourgu-slusa-krscanske-udruge-4781.jpg

Evropski sud za ljudska prava ovih je dana presudio da Hrvatska Petru Travašu nije prekršila prava kada je prije 10 godina izgubio posao vjeroučitelja u dvjema srednjim javnim školama zbog toga što se razveo i sklopio drugi brak, a da nije dobio razvod prvog crkvenog braka
Evropski sud za ljudska prava ovih je dana presudio da Hrvatska Petru Travašu nije prekršila prava kada je prije 10 godina izgubio posao vjeroučitelja u dvjema srednjim javnim školama zbog toga što se razveo i sklopio drugi brak, a da nije dobio razvod prvog crkvenog braka
Foto: 
Ilustracija: Mirko Rastić

Upravo na slučaju Petra Travaša vidi se koliko su moćni ugovori sa Svetom Stolicom, jer na njega se nije primjenjivalo redovito radno zakonodavstvo, kao na ostale radnike u javnim institucijama, nego je njegov status u školama ovisio isključivo o procjeni Crkve

Da tzv. Vatikanski ugovori, koje je Hrvatska prije dvadesetak godina potpisala sa Svetom Stolicom, imaju negativne posljedice i za one koji podučavaju nauk Crkve, dokazuje i posljednji primjer vjeroučitelja Petra Travaša. Evropski sud za ljudska prava ovih je dana presudio da mu Hrvatska nije prekršila prava kada je još prije 10 godina izgubio posao vjeroučitelja u dvjema srednjim javnim školama zbog toga što se razveo i stupio u drugi brak, a da nije dobio razvod prvog crkvenog braka.

Riječkom vjeroučitelju dvije su srednje škole u Opatiji još 2006. godine uručile otkaz nakon što mu je Riječka nadbiskupija oduzela kanonski mandat smatrajući da Travaš sklapanjem novog braka „ne svjedoči kršćanski život“, a bez te crkvene „licence“ za rad više nije mogao predavati vjeronauk.  

Upravo na tom slučaju vidi se koliko su moćni ugovori sa Svetom Stolicom, jer na Travaša se nije primjenjivalo redovito radno zakonodavstvo kao na ostale radnike u javnim institucijama, nego je njegov status u školama ovisio isključivo o procjeni Crkve i njezinu stavu živi li i radi li Travaš u skladu s crkvenim naukom i propisanim ćudoređem. To što istodobno isključivo država, a ne Crkva, plaća vjeroučitelje u javnim školama ne znači i da država ima ikakvu ulogu u zapošljavanju i odabiru vjeroučitelju. To je isključivo u nadležnosti Crkve.

Punih sedam godina trajala je Travaševa pravna bitka kroz hrvatske institucije, ali je izgubio sve sporove – i na općinskom, i na županijskom i na Vrhovnom sudu te na kraju i na Ustavnom sud. Posljednja mu je nada bila da tuži Hrvatsku Sudu u Strasbourgu, ali je i taj sud sada zaključio da u njegovu otkazu nije bilo kršenja prava na privatni i obiteljski život, što jamči članak 8. Konvencije o ljudskim pravima.

Presuda još nije pravomoćna jer strane u sporu imaju rok od tri mjeseca za žalbu Velikom vijeću Evropskog suda za ljudska prava. Hoće li se Travaš žaliti, nismo uspjeli doznati, jer riječki vjeroučitelj – barem za sada – nije želio ništa komentirati.

Sud u Strasbourgu ustvrdio je da je Travaš – sukladno ugovoru Hrvatske sa Svetom Stolicom – od početka znao koje će biti posljedice ako sklopi drugi brak, a da prije toga nije pred crkvenim tijelima poništio ili razvrgnuo prvu zajednicu. Prema procjeni Suda, i školske vlasti učinile su sve da mu – kao diplomiranom teologu – pronađu drugo radno mjesto, da predaje etiku. Nakon što to nije bilo moguće, isplatili su mu otpremninu i mogao je ostvariti naknadu za nezaposlenu osobu. Zbog svega. Evropski sud za ljudska prava zaključio je da sankcija nije bila prestroga. Istodobno, Travaš je po njihovu mišljenju imao na raspolaganju sve pravne lijekove, koje je i koristio, a i domaći sudovi – posebno Ustavni sud – detaljno su razmotrili slučaj „s aspekta svih sukobljenih prava i interesa“.

Sud se u odluci pozvao i na svoju presedansku odluku u predmetu „Fernandez Martinez“ protiv Španjolske iz 2014. godine u kojem se podnositelj žalio da je izgubio posao vjeroučitelja u državnoj srednjoj školi na temelju sporazuma Španjolske i Svete Stolice iz 1979. godine. Sud je i tada ustvrdio da je riječ o autonomiji Crkve te da je neproduljenje ugovora o radu bilo u skladu s važećim španjolskim pravom.

Postupak pred Sudom u Strasbourgu, pa tako i u slučaju Travaš, ima još jednu, vrlo važnu dimenziju koja se u našoj javnosti često zanemaruje – pokazuje koliko je važna horizontalna i vertikalna umreženost pojedinih zagovaračkih grupacija, koje mogu utjecati na krajnji ishod postupka.

Tijekom trogodišnjeg postupka na Sudu u Strasbourgu u slučaju „Travaš protiv Hrvatske“ pojavila se, naime, i treća strana – dvije pro-life organizacije kršćanske provenijencije, čija mišljenja Sud navodi u svojoj odluci. Riječ je o Europskom centru za pravo i pravdu (European Centre for Law and Justice, ECLJ) i Alijansi za obranu slobode (Alliance Defending Freedom, ADF). 

Iz dokumenta Suda nije jasno jesu li se te izuzetno „kršćanski nadahnute“ organizacije pojavile kao treća strana u postupku na poziv Suda ili su same tražile dopuštenje da prilože svoje mišljenje. Bilo kako bilo, indikativno je da Sud nije našao potrebnim da potom zatraži i mišljenje liberalnih organizacija građanske orijentacije.

I ECLJ i ADF dobro su poznati klerikalnim aktivistima u Hrvatskoj i obje organizacije imaju jak američki background. Vrlo su aktivne kroz mnoge međunarodne institucije lobiranjem i pravnim zastupanjem te u globalnim i lokalnim akcijama.

ECLJ posebno zagovara vjerske slobode, zalaže se za uvođenje prava žene na ne-pobačaj, zajedno s Međunarodnim katoličkim uredom za djecu, Svjetskom unijom katoličkih organizacija i Federacijom katoličkih obiteljskih udruga pokrenuli su globalnu akciju „zabrane čedomorstva“, odnosno zabrane pobačaja nakon 20. tjedna trudnoće. ECLJ je bio „treća strana“ i u slučaju tužbe protiv Italije prije nekoliko godina, kada je Evropski sud za ljudska prava presudio da isticanje križeva u javnim školama u Italiji nije kršenje ljudskih prava te da to što jedna religija ima veću zastupljenost u javnom prostoru ne predstavlja indoktrinaciju. U ECLJ-u su tada slavodobitno ustvrdili da je „Sud takvom odlukom odustao od radikalnog poimanja laiciteta“, da je to „pobjeda Evrope“ te da bi „marginaliziranje kršćanstva u ime ljudskih prava slomilo jedinstvo moralnih i duhovnih vrijednosti, udaljujući Evropu od vlastitog identiteta“. U ECLJ-u su aktivni i po pitanjima kriminaliziranja eutanazije. Njihov predstavnik lani u Zagrebu na skupu na zagrebačkom Pravnom fakultetu, pozivajući se na jednu rezoluciju Vijeća Evrope, ustvrdio je da je „postignuta velika odluka s potvrdom prava liječnika na priziv savjesti te hvala Bogu na pobjedi nad ideološkom tiranijom i kulturom smrti“.

Druga od organizacija – ADF – koja je također priložila svoje mišljenje u slučaju „Travaš“, izvorno je američka organizacija koja usko surađuje s udrugom „U ime obitelji“, posebno s Krešimirom Planinićem. Pružila je podršku „obiteljašima“ tijekom referenduma o braku. ADF se zalaže za pravo na javno iskazivanje vjere, za zaštitu obitelji kao zajednice muškarca i žene te za zaštitu života od začeća do prirodne smrti. Imaju mrežu ureda diljem svijeta, a jedna od bitnih zadaća je pravno zastupanje osoba pred sudovima te zalaganje za priziv savjesti pri obavljanju javnih poslova.

I ECLJ i ADF u svojim mišljenjima koje su priložili Sudu u Strasbourgu vezanim uz Travašev slučaj, podržavaju neovisno odlučivanje Crkve o radnom statusu vjeroučitelja u Hrvatskoj. ECLJ tako, među ostalim, navodi kako je u ovlastima biskupa da donese sud je li neka osoba podobna za poučavanje katoličkog vjeronauka – neovisno o tome je li riječ se o svećeniku ili laiku – te kako je kanonski mandat nužan da bi netko bio vjeroučitelj. ADF, pak, naglašava da je „očuvanje autonomije Crkve po važnosti iznad svega u demokratskom društvu“.

Petar Travaš je od prvog dana pokušavao dokazati da su mu otkazom zbog novog, građanskog braka povrijeđena ljudska prava i temeljene slobode zajamčene Ustavom. Tražio je da mu škole isplate neisplaćene plaće i priznaju sva prava iz radnog odnosa te da ga – kao diplomiranog teologa koji može predavati i etiku – vrate na posao i rasporede na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.

Travaš je u Gimnaziji te Hotelijersko-turističkoj školi u Opatiji radio po četiri sata na dan od 2003. godine, ali nakon što je u ožujku 2006. nakon razvoda sklopio građanski brak, u samo nekoliko mjeseci gubi posao u objema školama. Riječki Katehetski ured vrlo je promptno proveo istragu i zatražio Travaševo očitovanje o civilno sklopljenom braku s obzirom na to da je Travaš i dalje bio vezan „sakramentom ženidbe s trećom osobom“. U dopisu Travašu tada su naveli: „Svaki se vjeroučitelj mora odlikovati 'pravim naukom i svjedočenjem kršćanskog života' (kan. 804) i biti uključen u sakramentalno i bogoslužno zajedništvo župne zajednice. Nova Vam situacija to onemogućuje.“  Pred početak te školske godine Crkva je izvijestila obje škole da je Travašu opozvan kanonski mandat te mu i Gimnazija i Hotelijersko-turistička škola 8. rujna 2006. uručuju otkaz.

Svi domaći sudovi na kojima je Travaš tražio pravdu pozivali su se na ugovor Hrvatske sa Svetom Stolicom, a nisu problematizirali očitu koliziju tog ugovora sa Zakonom o radu, odnosno nedorečenosti koje ni do danas nisu riješene.

Travaš se na svim instancama u Hrvatskoj, pa tako na kraju i na Ustavnom sudu, ustrajno pozivao na Zakon o radu, na pravo na privatni život, na to da se posao vjeroučitelja temelji na ugovoru države s Hrvatskom biskupskom konferencijom, a ne sa Svetom Stolicom te da mu Ustav jamči pravo na brak. Isticao je odvojenost Crkve i države, da javne škole nisu u vlasništvu Katoličke crkve, da djeluju sukladno zakonu, a ne kanonskom pravu. Prema njegovu mišljenju, njegovim se otkazom u civilni život uvodi kanonsko pravo te instituti grijeha i ćudoređa.

Ustavni sud, slično kao i sada Evropski sud za ljudska prava, pozvao se na ugovor Hrvatske sa Svetom Stolicom te naglasio da je Hrvatska potpisala ugovore i s ostalim vjerskim zajednicama s identičnim odredbama o vjeronauku i vjeroučiteljima. Ustavni suci su 2013. godine utvrdili i da kanonski mandat nije preveliki teret za vjeroučitelje, da je to sloboda djelovanja Crkve i pravo na vjersku slobodu, koja uključuje i pravo na vjerski odgoj djece.

Priznali su, ipak, da radno-pravni status vjeroučitelja tim ugovorima nije u potpunosti definiran, ali nisu to posebno problematizirali. Poput Suda u Strasbourgu, i Ustavni je sud istaknuo da je Travaš znao za posljedice koje ga očekuju, da je – istina – mogao očekivati novo, zamjensko, radno mjesto, da predaje etiku i kulturu, ali da to nije bilo moguće. Ustavni sud, također, ne zaboravlja spomenuti i da je Travaš imao uredan otkazni rok, da je dobio uobičajenu otpremninu i da time nije doveden u nejednak položaj u odnosu na druge radnike, da mu je pružen dovoljan stupanj zaštite njegovih ustavnih prava na rad i slobodu rada. Ustavni sud na kraju je, većinom glasova, odlučio da nije bilo povrede prava Petra Travaša.

Protiv te odluke bila je samo Jasna Omejec, tadašnja predsjednica Ustavnog suda, U izdvojenom mišljenju, svojevrsnom presedanu, Omejec je navela kako je Ustavni sud trebao utvrditi da je došlo do povrede Travaševih prava na osobni život, što jamči članak 34. Ustava, jer je država „propustila stvoriti normativni okvir koji će osigurati da radni odnos vjeroučitelja u javnim školama i predškolskim ustanovama bude u skladu s međunarodnim obavezama Republike Hrvatske i u skladu s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka“. Prema njezinu mišljenju, Ustavni sud je morao naložiti zakonodavcu da u određenom roku uredi zasnivanje i prestanak radnog odnosa te radni status vjeroučitelja.

U slučaju „Travaš“ postoji još jedan presedan – Ustavni sud je prije donošenja odluke prvi put organizirao stručnu javnu raspravu u povodu ustavne tužbe nekoga građanina. Pozvani su svi zainteresirani – predstavnici Crkve i predstavnici više ministarstava, pravni stručnjaci, nevladine organizacije... Profesor Žarko Puhovski tada je rekao: “Nalazimo se u situaciji da jedna vjerska zajednica nadzakonskom snagom uređuje radna prava. To je priznavanje suverenosti unutar suverene države, na to Ustavni sud mora reagirati.“ Profesor Ivan Padjen postavio je i zanimljivo pitanje: „Ako Hrvatska ne može urediti odnose s Crkvom, koja joj je sklona, kako će moći urediti buduće odnose s velikim bankarskim sustavima?“.

Prema podacima od prije nekoliko godina, u Hrvatskoj radi 3168 vjeroučitelja, od čega njih oko 2700 predaje katolički vjeronauk

U dvadesetak godina najmanje 20 vjeroučitelja izgubilo je „licencu“ za rad, među njima i nekolicina iz sličnih razloga kao Travaš.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu