Nedostaje vam novca za spašavanje firme? Nazovite zemljaka u mirovinskim fondovima. Oni uvijek imaju!

Je li moguće da mirovinski fondovi sudjeluju u burzovnim spekulacijama koje određenu dionicu dovedu do razine iznad 72 tisuće kuna, da bi se ona potom spustila na jedva dvije kune, a da za to nitko ne odgovara?

Ovo nam je pitanje postavio Gojko Bežovan, ugledni profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu i vodeći hrvatski ekspert u istraživanju civilnog društva.

Na pitanje nismo imali odgovor. Pa ga postavljamo i mi nadovezujući se na prethodni tekst objavljen na stranici Forum.tm-a.

Zaista, kako je moguće da gomila našeg novca, ma ne gomila, nego naše buduće mirovine, nestanu praktički preko noći, a da regulatorne agencije na to šute, kao i ostale državne institucije.

Opet Bežovan: "To i mene zanima. Rekao bih da je ovo pitanje vrijedno kaznenog progona, barem istrage. Jer ako su uistinu mirovinski fondovi bili dio spekulacija na burzi, netko bi za to trebao odgovarati. Vidim da se druge proziva, pa i privodi, zbog napisanog putnog naloga, a o ovome se uporno šuti."

Pitanje koje se nameće jest gdje je naš novac zapravo nestao. "Više ga nema", nastavlja Bežovan, "u tim transakcijama nestala je jedna cijela autocesta, što se uporno prešućuje jer očito vladajućim odnarođenim elitama nije stalo da se zna za takvo što".

Kronologija propasti

Teške riječi profesora Bežovana, koje, na žalost, nije teško potvrditi. I to na više razina. Prva je ona da mediji o ovom pitanju, posebno oni privatni u kojima banke – upravljači mirovinskih fondova – zakupljuju oglasni prostor, ne žele ni čuti. Javni se javljaju tu i tamo. Stoga i Bežovan kaže da će vlastitim novcem zakupiti PR-agenciju ne bi li napokon bio «pripušten» u medije sa stavovima koji ne idu u prilog bankama i državnoj vlasti, ali se zato itekako obraćaju građanima.

Kako je sve počelo? Evo što kaže Bežovan: "Godine 2001. stigao je nalog Svjetske banke temeljen na Washingtonskom dogovoru kojim je ugovoren ovakav neoliberalni koncept koji će cijeli svijet baciti u sunovrat. Dio dogovora bila je i reforma socijalnoga, pa time i mirovinskog sustava. Nedugo nakon toga Europska unija dala je da se napravi studija o mogućim posljedicama novoga koncepta u kojoj su akademski stručnjaci ustvrdili da je predloženi model neodrživ jer ne pokriva tranzicijski trošak. Računica im je bila jasna: ako se iz postojećeg sustava izdvoji pet posto prihoda na konto fondova, taj će manjak netko trebati nadoknaditi s obzirom na to da se stvara manjak u proračunu te povećava javni dug."

Kao što je poznato, u Hrvatskoj smo krenuli sa stopom izdvajanja od pet posto. Početna namjera bila je da se ona poveća kasnije na sedam posto, a poslije i više, što je sasvim ozbiljno još prošle godine najavljivao ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić, ali od toga – kako vidimo – nije bilo ništa, što s obzirom na potpuni debakl mirovinske reforme i nije neka greška.

Opet Bežovan: "Većina drugih država imala je određene primjedbe, ali ne i Hrvatska, koja je hrlila prema reformama mirovinskog sustava. Na primjer, Vaclav Klaus je u Češkoj ovakve ideje jasno nazvao casino-ekonomijom, pa članove Svjetske banke koji su došli zagovarati model nije ni primio na razgovor. I nisu Česi pritom bili jedini. Ni Slovenci, čiji je resorni ministar tada bio Anton Rop, također nisu pristali na predloženi model. Ono što je zajedničko i Klausu i Ropu je činjenica da dolaze iz akademske zajednice, a kako se Češku i Sloveniju u ono vrijeme nije moglo ucijeniti kreditima, odluka je bila očekivana. Ali, nisu oni bili jedini, slično je postupila i Srbija, gdje je Gordana Matković imala glavnu ulogu. Svi su oni vidjeli ono što su Mađarska, Poljska i baltičke države malo kasnije shvatile – da takav koncept neumitno vodi u pogrešnom smjeru povećavanja javnog duga i proračunskog manjka."

Model za budale

Kako se tranzicijske države preuzimale ovaj model, tako su ga i odbacivale. Od prve, Poljske, koja je najprije ukinula povlaštene mirovine, pa preko Slovačke i baltičkih država, koje su model "olabavile" ostavljajući mogućnost onima koji žele ostati u drugom stupu da u njemu ostanu, pa sve do Mađarske, koja ga je ukinula.

Logično se nameće pitanje zašto je Hrvatska pristala na ono što drugima nije bilo dobro, posebno nakon što je došlo do krize.

"Očito je da je novčarski lobi u Hrvatskoj prejak i da je našim bankama najslasnija dobit", vrlo izravno objašnjava Bežovan.

Da budemo jasniji, više od 70 posto novca prikupljenog u mirovinskim fondovima uloženo je u državne obveznice Republike Hrvatske koje su, da sve skupa bude gore, najvažnije rejtinške agencije svrstale među smeće, u junk-rejting, koji samim time povlači i najviše cijene kamatnih stopa. Ostali dio uložen je u domaće i strane vrijednosne papire, pri čemu je način kupnje u najmanju ruku – netransparentan. Mirovinski fondovi su, naime, prije javno objavljivali svoja ulaganja, što zadnjih godina dijelom ne moraju raditi.

Takav stav države doveo je do sumnji u transakcije i kupnju dionica u režiji mirovinskih fondova koji su, u vrijeme krize, otvoreno spašavali posrnule tvrtke, osobito građevinske, u kojima su kredite imale iste one banke što su vodile mirovinska društva. Tako se dogodilo da vlasnički portfelj mirovinskih fondova postane vrlo sličan kreditnoj strukturi banaka, što je i dovelo do otvorenih priča da banke s pomoću novca mirovinaca spašavaju vlastite investicije u firmama koje nisu mogle vraćati kredite.

Evo i primjera: Nexe grupa nije mogla vratiti 750 milijuna kuna obveznica koje su došle na naplatu, pa su izdali nove obveznice vrijedne 120 milijuna eura. I vrapcima na grani bilo je jasno da Nexe nezaustavljivo klizi prema propasti, ali ne i mirovinskim fondovima (PBZ CO i Raiffeisen), koji su upisali njihove obveznice u zakonski maksimalnom iznosu od po 12 milijuna eura i time Nexeu omogućili preživljavanje, točnije rečeno, nastavak otplate kredita bankama majkama. Činjenica kako to u isto vrijeme znači da pogreške ili namjerno pogrešno investiranje svojih banaka majki plaćamo svi mi, nije ih ni najmanje uzrujala. Štoviše, nastavili su svoj put kao da se ništa nije dogodilo, a mainstream-mediji, pod utjecajem oglasa istih tih banaka, spremno su zatvorili oči na činjenicu da novac, ovaj put ne javni, nego novac svih nas koji smo članovi drugoga stupa, zauvijek nestaje.

Sjeća li se tko Škegrina fonda?

Za građane, međutim, nikoga nije briga. Ništa drukčije nije bilo ni s Ingrom, gdje su preko komercijalnih zapisa nepovratno izgubljeni deseci milijuna budućih mirovina ili s nekretninskim fondom Quaestusom Borislava Škegre ili s propalom Magmom, čije su se dionice kupovale i po 350 kuna.

Na to upozorava i Bežovan naglašavajući da je dobar dio novca jednostavno – ispario. "Sjećate li se onog Škegrinog fonda Quaestus? Tko bi u njega danas ulagao? Tko bi i onda uopće uložio u to."

Da ne pomislite da je Bežovan neki usamljeni Don Quijote koji se bori protiv vjetrenjača, evo i rečenice čovjeka koji je izravno zadužen za kontrolu takvih financijskih vratolomija novčarskih mešetara. Na najave povećanja mogućnosti investiranja do 15 posto vrijednosti određene dionice, morao je reagirati i inače prilično suzdržani Petar-Pierre Matek upozorivši da će šire mogućnosti investiranja pratiti i određena regulativa kojom će se osigurati veća transparentnost ulaganja i tako spriječiti potencijalni sukob interesa kako se ne bi dogodilo da mirovinski fondovi ulaze u poduzeća kako bi omogućili da vrate kredit bankama koje su vlasnici tog fonda.

Tada je, međutim, već bilo kasno.

Inače, šire ulaganje mirovinskih fondova, dok je pola tranzicijske Europe razmišljalo o njihovu ukidanju, uveo je 2007. godine Ivo Sanader. Liberalizacija je dovela do širenja tržišta ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje, tako da mirovinci danas, zaklinjući se u Hrvatsku, ulažu 40 posto raspoložive imovine izvan granica, prije svega u Sloveniju. Tu je i onaj čuveni slučaj kada su mirovinski fondovi krenuli u borbu za očuvanje Ine u hrvatskom vlasništvu kupujući dionice u natjecanju s MOL-om po iznimno visokim vrijednostima, a koliko je naših budući mirovina uloženo u Agrokorove akcije Ivice Todorića, to ni sam imotski poduzetnik ne zna.

A što sada?

Pravo je pitanje, međutim, što sada s mirovincima? Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, kao i SDP-ovi ministri više su se puta izjasnili da se treba povećati izdvajanje s dosadašnjih pet na barem sedam posto doprinosa. Bežovan se s tim ne slaže. "Izgleda da smo Ljubo Jurčić i ja jedini koji se zalažemo za ukidanje bilo kakvog izdvajanja. On je nešto u tom smislu govorio na skupu u Opatiji i jedini je kojeg se moglo sa sličnim idejama u zadnje vrijeme čuti u medijima. Mora nam napokon postati jasno da je sustav u kolapsu i da nam prijeti ono što se dogodilo u Argentini, gdje je do bankrota došlo upravo zato što država nije mogla isplaćivati mirovine, pa je krenula prodavati državne obveznice koje samim time nisu ništa vrijedile. Uostalom, naša ekonomska situacija je iznimno loša, pričaju nam gluposti o monetizaciji autocesta opet s ovim novcem u trenutku kada se država zadužuje da uopće isplati mirovine. Hrvatska uporno služi bogatima, podupire treći mirovinski stup i stambene štedionice, umjesto da napokon izradi obećani program pomoći za beskućnike i one kojima zaista treba pomoć. Hrvatska je pod pritiskom odnarođenih elita zbog kojih ispada da smo sakati ne samo u svom srcu, nego i u svojoj pameti."

 

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.

nedostaje-vam-novca-za-spasavanje-firme-nazovite-zemljaka-u-mirovinskim-fondovima.oni-uvijek-imaju-2709-2818.jpg

U financijskim transakcijama mirovinski fondovi već su izgubili vrijednost autoceste, tvrdi profesor Gojko Bežovan
U financijskim transakcijama mirovinski fondovi već su izgubili vrijednost autoceste, tvrdi profesor Gojko Bežovan
Foto: 
Thirdsectorimpact.eu