Nek' je nama adventa i eventa

Po nalogu gradskih vlasti radnici jedne zaštitarske kuće u ranim jutarnjim satima sredinom ovoga prosinca okupirali su terasu najdugovječnijeg zagrebačkog kluba na Jabukovcu broj 28 i prepriječili ulaz u klub čime je njegov rad onemogućen bez potrebe službenog zatvaranja. Budući da se na susjednoj osnovnoj školi izvode radovi na dogradnji sportske dvorane, a terasa kluba “Jabuka” po tom je planu predviđena za parkiralište, stvar je javno predstavljena kao tehnički problem izvedbe. Grad Zagreb smatra “Jabuku” svojim vlasništvom, iako to oštro demantiraju vlasnici kluba, o čemu je u tijeku sudski spor.

U povodu ovoga događaja koji ima lokalni doseg, ali mnogo jaču aromu i metaforički ulog, vlasnici “Jabuke” obavještavaju da su “1998. godine tadašnje zagrebačke vlasti zatvorile klub, da bi nakon dobivenog upravnog spora 2001. godine klub ponovno dobio dopuštenje za rad. Na ponovno otvorenje kluba došao je tadašnji i sadašnji gradonačelnik Milan Bandić, počastivši sve klupske goste rundom pića. U međuvremenu se u zemljišnim knjigama ništa nije mijenjalo, osim što je cijela čestica proglašena kulturnim dobrom”.

Ako je, dakle, riječ o kulturom dobru, formalnoj činjenici koja bi čak i u slučaju autsajderskog alternativnog kulturnog kluba morala značiti pravno sranje investitorima, bi li se greška gradskih vlasti mogla ispraviti? Možda, ali po analogiji “tretmana” javnih gradskih površina, sistemom dogovorne ekonomije javno-privatnog partnerstva, na čiju smo izvedbu navikli u pet mandata gradonačelnika Bandića.

Sudbina kluba “Jabuka” s gotovo pedeset godina kontinuiranog rada u ovom trenutku je neizvjesna, ne ide mu na ruku topografija lukrativne nekretninske zone u gradu, niti ideološki profil “kluba za mlade” koji “loše posluje”.

Uostalom, klišej “mladosti koja jedanput mora odrasti” ne bismo više gledali niti slušali ali moramo, jer se loše nosimo s osnovama bandićevskog populizma. U strukturi (malo)građanske sentimentalnosti, uvijek se zna koja je kućica naša. A u historiji devastacije zagrebačkih “klubova za mlade”, novi primjer “Jabuke” tek cementira stare navade: nekadašnji korisnici i suvremeni sredovječni građani u najboljoj namjeri “obrane svoga kluba” evociraju vlastitu mladost.  I što da se radi, u formalnom i sentimentalnom smislu, pa da “Jabuka”, kao jedini klupski veteranski primjer lokalne i pokazni primjer čitave domaće nezavisne kulture, stekne formalni status kulturnog kapitala?

Dubinske promjene u strukturi građanske sentimentalnosti nisu izvjesne ni moguće, ali vrijedi vidjeti što je to, na planu gradske kulturne politike, protekle godine bilo izvedivo. Što se etabliralo, a što se etablirati ne može?

Široko elaborirani slučaj “Jabuke” pokazuje kolektivne kapacitete u borbi statusa nezavisne kulturne produkcije i kulture u Zagrebu. Nema tu spektakla novoga, ali ima kontekstualne spektakularizacije staroga. Primjerice, kleš starih formi nezavisne kulture, žilave domaće “arte povera” koja posredstvom zagrebačke vlasti vrlo teško može ili češće uopće ne može u povoljan najam dobiti gradski prostor za rad s jedne i naprednih struktura kreativnih i kulturnih industrija koje su se proteklih godina klasterski etablirale na nacionalnoj razini, s druge strane, mogao se primijetiti ovoga proljeća.

U svibnju i lipnju ove godine u Zagrebu je održan Mjesec kreativnih i kulturnih industrija, u organizaciji Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI), gdje se nastojalo pokazati kako zagrebačka (i širenacionalna) kulturna produkcija buja u skladu sa statističkim standardima EU-a, doprinosi BDP-u čak i kad njezin propulzivni doprinos nažalost ne uvažavaju vladajuće elite.

Pri tome je neoliberalni koncept oduševljenja kulturnom kreacijom u paru s realpolitičkim bandićevskim optimizmom kreacije javno-privatnog skroz zamaglio proste činjenice: bezveznu marketinšku instrumentalizaciju ukupnog, uobičajenog proljetnog kulturnog programa u Zagrebu. Zašto “bezveznu”, ribrending je legitiman, kome smetaju činjenice rasta kulturnih i kreativnih industrija?

Ako je to pitanje, onda je sve u retorici distorzirane usporedbe. U Mjesecu kreativne i kulturne industrije nitko ne “tematizira” uvjete rada i proizvodnje, nego se pretpostavlja užitak u estetici vrsta i žanrova. Možda smo cinični, a možda tek najavljujemo problemski panel za sljedeće izdanje, jer se aspektualna priroda kreativnih i kulturnih industrija raznoliko shvaća na lokalnim razinama, različito u institucijama i izvan njih.

U Zagrebu, primjerice, većina kulturnih institucija u vlasništvu Grada formalno živi od lokalnog proračuna koji podmiruje hladni pogon i programska sredstva. U realitetu zagrebačke kulturne politike, većina gradskih kulturnih institucija, onih koje se mogu pohvaliti “vlastitim” prostorom, budžet podmiruje iznajmljivanjem toga istog prostora.

U teorijskoj dijagnostici spominjemo primjere komodifikacije javnoga prostora, a u praktičnoj govorimo o uspostavi čistog reketa javnih institucija prema “vanjskim” kulturnim produkcijama raznolikog tipa. O zaumnom podnajmu javnoga dobra.

Primjerice, dvorana “Vatroslav Lisinski” čiji je višemandatni ravnatelj Dražen Siriščević profesionalni prijatelj gradonačelnika Bandića, navodno ne bi mogla preživjeti fiskalnu godinu da ne iznajmljuje vlastite dvorane, ali i uredski prostor. Ta koncertna dvorana godišnje osigurava jedva petnaestak posto vlastite produkcije u programu, a ostale “termine” dvorane, čije funkcioniranje u punom smislu plaćaju građani Zagreba, iznajmljuje po arbitrarnom cjeniku i estetičkom ukusu ravnatelja dvorane.

U isto vrijeme, Koncertna direkcija kao gradska institucija sličnog profila, ali bez “vlastitog prostora” za pretpostavljeni najam, sistemom bandićevske holdingizacije prisiljena je promijeniti karakter svoga poslovanja pa unatoč vlastitom 70-godišnjem stažu u  produkciji koncertne (klasičarske i rock) zagrebačke scene, posljednjih se godina isključivo bavi sitnim organizacijskim vezom adventske kulture, kulture dočeka i ispraćaja na gradskim trgovima, programiranjem “uličnog kulturnog identiteta Zagreba”.

Holdingizacija zagrebačkih institucija djelovala je, vidi se iz historijske perspektive, isključivom u smjeru deprofesionalizacije kulturnih institucija. Navodno, po uzoru na prakse “zapadnih zemalja”, komodifikaciju muzejskih prostora kao mjesta privatnih i/ili korporacijskih zabava nije moguće izbjeći u uvjetima tržišne ekonomije. Slika po kojoj zagrebački Muzej suvremene umjetnosti većinu radnog vremena posvećuje pripremi privatnih partija ili seminara u vlastitoj auli ili multimedijskoj dvorani, a radno muzejsko vrijeme za posjetitelje radnim danom završava u 18 sati jest nekome deprimantna ali realna. Nisu, uostalom, svi zagrebački građani jednako raspoloženi za suvremenu kulturu, pa ni kulturu obilaska muzeja ili pohoda kazališta – osim što to svake godine demantiraju spektakularno besmislene “noći” muzeja i/ili kazališta.

Nezavisnoj kulturnoj produkciji (kazališnoj, plesnoj, novomedijskoj) postaje sve teže, ako ne i nemoguće, “ući” u institucije s ciljem kontinuiranog rada. Aktualna radikalizacija konzervativnog društvenog koncepta pogoršala je ionako blijede izglede domaće scene nezavisne kulture da se “etablira” kao kulturni kapital dugog trajanja ili barem onakav u koji je vrijedno uložiti veći lokalni budžet.

Situaciju priželjkivane, kvalitetne integracije dijela nezavisne i institucionalne kulturne scene desetljećima na formalnoj razini ugrožava katastrofalna legislativa, nesklad Zakona o radu s, primjerice, Zakonom o kazalištu ili drugim upravljačkim regulama neke kulturne institucije. A tu formalnopravnu gabulu nacionalne kulturne politike koja se desetljećima aktualizira neredom poslovanja većine kulturnih institucija u Hrvatskoj, lukavo koristi Bandićeva vlast. Uz različite “tipove” holdingizacije (jedinstveni račun!), polujavne dogovore ili ortačke ugovore.

Kad to znamo, lakše nam je shvatiti muku Zagrebačkog plesnog centra (ZPC), čiju je izgradnju odnosno prenamjenu (iz nekadašnjeg kina u plesnu dvoranu) jedva izborila gradska zagrebačka vlast od 2001-2005. godine (na čelu s bivšom ministricom kulture Andreom Zlatar Violić i Vladimirom Stojsavljevićem). ZPC je sedam godina gospodario gradskim prostorom, da bi gradonačelnik Bandić 2016. odlučio zaključiti takvu praksu bastardnom holdingizacijom prema kojoj je druga gradska institucija, Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), na čelu s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković (koreografkinjom, plesačicom i kulturnom menadžericom), formalno nadležna ZPC-u. ZPC time gubi samostalnost poslovanja, ”ali ne i program ili svrhu”, kako uporno tvrdi Abramović Milković. U ekonomiji čistih računa za ovaj slučaj sigurno postoji racionalno, administrativno objašnjenje. Ne i u “ekonomiji” političkog reketa, naslijeđenih dubioza kojima su aktualni upravljači institucija prisiljeni na trgovinu u ime stečenih privilegija, čime fatalno propuštaju prilike za strukturni rez promjene. Ne vrijedi se, naprosto, držati jednostranih objašnjenja.

Zaključno, jedini demokratski, ziheraški primjer etabliranog gradskog “kulturnog identiteta” iz 2016. godine nalazi se u depresiji široke avenije, skupo je dizajniran i (noću) kombinira tehniku svjetla i vodovodne vode. Bandićeve fontane su jedina kapitalna investicija u kulturnoj ponudi grada prošle godine.

Iako će nam, ako baš rezimiramo iskreno, spektakl svjetla i vode u 2017. godini vjerojatno biti passé. Legislativni problemi kulturnih politika na nacionalnim i lokalnim razinama bit će nam pak dosadni i nerazumljivi, kao i do sada. Baš će nas biti briga za probleme upravljanja kulturnim institucijama, ako im valja program. Zgražat ćemo se, sporadično, ali sve rjeđe, na primjerima klerikalizacije i konzervativnih podjela niske i visoke kulture. Uvijek se veselimo anketnoj top listi najboljih stvari od 1985. do 1990. iz “Jabuke”. Okupljat ćemo se, povremeno, po privatnim stanovima ili hipsterskim “gerilskim” projektima nezavisne scene, koja je posve izgubila javni plato. I ako smo u svemu tome zadovoljni, mirno ćemo čekati bilancu na kraju sljedeće godine. A ako nismo?

nek-je-nama-adventa-i-eventa-4980-5919.jpg

Dvorana Lisinski čiji je ravnatelj Siriščević profesionalni prijatelj gradonačelnika Bandića, navodno ne bi mogla preživjeti fiskalnu godinu da ne iznajmljuje dvorane i urede. Godišnje osigurava jedva 15% vlastite produkcije, a ostale “termine” dvorane, čije funkcioniranje plaćaju građani Zagreba, iznajmljuje po arbitrarnom cjeniku i estetičkom ukusu ravnatelja dvorane
Dvorana Lisinski čiji je ravnatelj Siriščević profesionalni prijatelj gradonačelnika Bandića, navodno ne bi mogla preživjeti fiskalnu godinu da ne iznajmljuje dvorane i urede. Godišnje osigurava jedva 15% vlastite produkcije, a ostale “termine” dvorane, čije funkcioniranje plaćaju građani Zagreba, iznajmljuje po arbitrarnom cjeniku i estetičkom ukusu ravnatelja dvorane
Foto: 
Lisinski.hr