Skoči na glavni sadržaj

Neka se napokon dogovore gdje prestaje inspekcija, a počinje sadističko iživljavanje

Davor Verković

<p>Davor Verković je novinar koji je cijelu dosadašnju karijeru proveo prateći turizam. Ne samo da je obišao sve hotele i restorane od Iloka do Prevlake i natrag, nego vrlo dobro poznaje turističke trendove i još bolje njihove kreatore</p>

neka-se-napokon-dogovore-gdje-prestaje-inspekcija-pocinje-sadisticko-izivljavanje-986.jpg

FaH/Dario Grzelj

Bog zna o čemu razmišlja ministar financija Slavko Linić ploveći skupocjenim Ferrettijem, u društvu prijatelja tajkuna, dok izvaljen leži na palubi s bocom Kruga dok se brod čiji dan plovidbe vrijedi koliko prosječna mjesečna plaća radnika, ljuljuška usidren u nekoj skrivenoj uvali? Tko zna o čemu ovih dana razmišlja i premijer Zoran Milanović zavaljen u ležaljku mondenog državnog objekta koji renta za šaku kuna?

Pogleda uperenog u nebo, ne pada im na pamet spustiti glavu prema puku, jer bi onda vidjeli da nisu zaslužili ni dan odmora, budući da se situacija u ovoj državi otela kontroli. Pretvorili smo se u čudnu zemlju u kojoj je narod iscrpljen do iznemoglosti.

Sve je razbucano, čak i turizam. I dalje smatram da je ovo najgora turistička godina od 2000. Uspješne statistike mogu si objesiti mačku o rep – u prva tri tjedna srpnja imali smo polupraznu obalu, da bi se onda, copperfieldskom magijom, negdje čak i 40-postotni minus pretvorio u plus.

Je li netko od turističkih vlastodržaca prokomentirao i poraznu činjenicu da je dobar dio hotelijera drastično spustio cijene usluga čak i za razdoblje same špice sezone?      

Nije, jer pravog turističkog vodstva zapravo i nemamo – Meri Matešić i Darko Lorencin nemaju taj kapacitet, niti su stručnjaci, niti su fajteri. Lorencinu zatvore hotele u srcu sezone, što se nije dogodilo od uspostave države, a on se Liniću gotovo ispričava. Zamislite što bi se dogodilo da je situacija obrnuta – da je Linić ministar turizma, a Lorencin  financija.

Zatvaranje hotela u Senju i Poreču ili kafića zbog deset kuna viška pljuske su kakve turizam nije vidio 23 godine.

„Industrija“ doživljaja, hedonizma i vrhunskog provoda viđena i vođena prizmom poreznika osuđena je na propast.

Turizam nam je uvijek, čak i u najmračnijim vremenima, bio spona s razvijenim svijetom. Turizam je prvi ispunio stroga mjerila Europske unije, on nam je glavna legitimacija da postoji nada da ćemo jednog dana možda uspjeti.

Ali ovakav? Koji je to pakleni um smislio da se u srcu sezone zatvaraju  hoteli puni gostiju? Postoji sto drugih načina za kažnjavanje, barem naši to znaju smisliti – mogli su vlasnicima reći da će ih razvaliti nakon sezone, da će platiti stostruko ako ne plate dug, ali ne tako osramotiti i resor i državu.

Lijepu smo sliku iz Senja poslali u svijet – pun hotel prazni se prijepodne, pa se onda opet poslijepodne skupljaju i mame gosti da se vrate. Vlasnik porečke Ville Holiday, pod pritiskom je poreznika otkazao gostima ne naplativši im boravak. Bilo ga je sram, kaže.

To se ne bi dogodilo da je na čelu resora znalac, fajter. Da Linić lako namiriše i iskoristi tuđi strah, ali i da su mu najvažnije veze koje ima s prijateljima, vidimo i po popisu firmi prema kojima je susretljiv, dok s druge strane ostakle nemilice gazi.

Pamtimo i riječi vlasnika osramoćene senjske Libre. „Pet, šest poreznika uletjelo mi je kao da je riječ o najgorem narkokartelu, a ne o hotelu“, kazao je vlasnik.

I to je još jedan od problema. Dio tih inspektora ima gadan problem sa samim sobom i sa shvaćanjem posla koji obavljaju. Sjetimo se tipa koji je nakon tri sekunde pobjegao s kuglicom sladoleda namjerno ne pričekavši račun. Pobjegao je, iako je znao da će vlasnik objekta zbog njegova čina imati silnih troškova i problema.

Priča oko „opakih“ inspektora nije nova, no nekad su i one imale ljudskije lice. Svake godine izvještavali bi kako se početkom sezone 600 do 700 inspektora seli na obalu, kako češljaju restorane i kafiće, klubove i hotele...

I tada bi ljudi drhtali od njihova dolaska, svađali bi se i prijetili im, ali sve je imalo drugačiju dimenziju. Teror inspekcije nije bio glavna sezonska tema. Znalo se da velika većina tih inspektora  samo radi svoj nezahvalni i stresni posao, da moraju prehraniti obitelji i to je to.

Nije da Državnog i inih inspektorata i tada nije bilo u medijima – pogotovo kada se provalilo da glavni državni inspektor Branko Jordanić gradi bez dozvole, ili da njegov nasljednik Kruno Kovačević zlostavlja ljubavnicu – ali potezi „običnih“ inspektora nikada nisu izazivali toliku pažnju zbog nespretnih poteza.

Što, međutim, o ovogodišnjem odnosu poreznih i državnih vlasti prema perjanici hrvatskoga gospodarstva misle vodeći ljudi pojedinih turističkih institucija?

Ante Mihić, predsjednik Ceha ugostitelja i turističkih djelatnika Hrvatske obrtničke komore, kaže kako reda mora biti, ali da je ovo što se sada događa nezabilježeno. „U svijetu je ovakva praksa kažnjavanja nepoznata. Što da rade konobari kada dobiju pet ili deset kuna napojnice? Je li ikome jasno kakvu je zbrku najnoviji zakon donio među ugostitelje? Imate tri konobara kojima je, recimo, na račun od 91 kunu gost ostavio devet kuna napojnice i onda se ti konobari moraju preračunavati, u strahu su da nešto ne pogriješe, kompletan se proces usporava. A što se tiče samog zatvaranja kafića, kao kaznene mjere kada se nekom utvrdi prekršaj, čak mislim da je to protuustavno. Naravno da ni toga nema nigdje u svijetu“ kazao nam je Mihić.

Ceh ugostitelja, od čijeg rada posredno i neposredno živi više od sto tisuća hrvatskih građana, uputio je dopis Ministarstvu financija gdje traži da se ubuduće u blagajnama tolerira neka razumna svota viška. Da nekih desetak posto viška ne bude problem zbog kojeg će se ugostitelji drastično kažnjavati, odnosno zbog kojeg će im zatvarati objekte.

I Franco Palma, bivši predsjednik Hrvatske udruge hotelijera (sada Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske), smatra da je vlast prejako pritisnula gas.

„Neupitno je da Ministarstvo financija treba uvesti red, i to pozdravljam, ali ovo što se radi je predrastično. Izbacivati ljude iz hotela, kakva je to poruka, kakvo je to treniranje strogoće? Pogotovo jer smatram da su dosadašnje mjere Ministarstva financija u 95 posto slučajeva dale rezultat, pa je li onda zbog tih preostalih pet posto potrebno raditi takve cirkuse. Ovo je jako loša reklama za naš turizam“, ističe Palma.

S druge strane, ni Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske, ne sjeća se da je sezonu pratila ovako negativna klima. Da su se, konkretno, hoteli zatvarali u srcu ljeta.

„Ne sjećam se da se ikad u novijoj hrvatskoj povijesti dogodilo da se hoteli zatvaraju u srcu sezone. Bilo je bijelih štrajkova, bilo je najava štrajkova zbog neisplata plaća, ali gost nam je uvijek bio svet. Sezona nam je uvijek bila sveta. Dosadašnjih godina zaposlenici hotela, koji bi prijetili štrajkom, znali su da bi si drastičnim mjerama odrezali granu na kojoj sjede. S državom ili vlasnicima bismo se isto tako uvijek nekako dogovorili. Nitko nije želio osramotiti branšu. Vodili smo fajtove i s vlasnicima objekata i s državom, ali se nikad nije dogodilo nešto ovako, da se hoteli prazne u kolovozu, da se gosti izbacuju van. Gost nije kriv zbog naših propusta. Ove situacije u Senju i Poreču dugoročno štete našem turizmu, koji je, poznato je, iznimo osjetljiva djelatnost. Izbačeni gosti s pravom su revoltirani, pričaju što im se dogodilo, strana konkurencija koristi takve propuste i stvara se jako ružna, dosad neviđena, slika“, rekao nam je Andrić.

Pogodio je u bit. Poanta cijele priče, razlike između dosadašnjih i ovogodišnje sezone, ležala je u tom prešutnom konzensusu između države, vlasnika i radnika koji su svi skupa shvaćali da je turizam osjetljiv, da mu svaki poremećaj može jako naštetiti i da se stvari ne smiju rješavati dok se na plaži traži slobodno mjesto za ručnik.

Na tom smo primjeru, a turizam pratimo jako dugo, smatrali kako ima nade za nas, da iza crne maske tinja razum koji ne da da sve ode k vragu.

Suprotstavljene strane uspijevale su se dogovarati u općem interesu. Ova se vlast ni ne dogovara niti razmišlja o dugoročnim posljedicama. Vratimo se kroz taj aspekt tezi da je ovo najgora sezona od 2000., od godine kada je počeo uspon hrvatskog turizma (a i tada je SDP, ali jedan drugačiji, došao na vlast). Na stranu brojke, ali turizam je tada imao zamah, donosio nam je osmijeh na lica, pokazivao da nije sve tako crno. Pričalo se o poslu, a ne o politici. Voljeli smo ga zbog njegova „finog veza“. Država je i tada znala da se 10 do 20 posto novca od turističkog  biznisa „zamrači“.

Dalmatinski iznajmljivač penzioner koji je zadnju kunu uložio u uređivanje apartmana bio bi sretan ako bi zakinuo državu za 100, 200 eura ili maraka. Većinu bi, naravno, prijavio jer ljudi se u pravilu ni tada nisu htjeli zezati s vlašću. Tjedno bi prešutio jedno ili dva noćenja i to je sve.  Na kraju sezone zaradio bi dovoljno da ima što jesti do sljedećeg ljeta.

Poneki vlasnik hotela pokušao bi zakinuti i državu i svoje zaposlenike, ali bi na kraju ipak platio....

Država i njezin puk išli su ruku pod ruku gdje god je to bilo moguće, a sve je rezultiralo dobrom atmosferom i pozitivnim vibracijama zbog koje su nam se gosti i vraćali.

Iznajmljivač bi, jer je s jedne strane uštedio na državnim daćama,   stalnoga gosta nerijetko počastio besplatnim danom, vlasnik kafića  zavrtio bi rundu... I ako se mene pita, uvijek bih dio svoje love posredno   ostavio lokalnom krčmaru, čak i ako nije niži PDV ukalkulirao u krajnju cijenu, nego institucijskom uhljebljeniku HNS-a, SDP-a ili HDZ-a.  

Aktualna vlast kronično ne shvaća da krajnje represivnim potezima cijelo vrijeme ubija tu finu nevidljivu supstancu koja je tvorila ono nešto zbog čega smo privlačni i simpatični. Ne možeš samo uzimati, negdje moraš i dati, bez obzira kolika bila rupa u državnoj kasi.

Hoće li nam se ikad vratiti gosti senjskog ili porečkog hotela? Neće. Kako se osjećaju turisti kada im inspektori pred očima, u srcu sezone,  zatvaraju kafić gdje svako jutro ispijaju kavu? Jadno i iznenađeno.

Bojim se da za budućnost hrvatskog turizma nema dobrih vijesti. No to je manji problem. Bojim se i da se prosječni hrvatski kmet još dugo neće odmarati ni na Ferrettiju ni u nekom zakupljenom hvarskom ljetnikovcu.