Nekom rat, nekom brat

nekom-rat-nekom-brat-6357.jpg

Kao u De Andreovoj baladi: a ona što ga voli, povratak je htjela živog vojnika, jer s mrtvim herojem što može sad.
Kao u De Andreovoj baladi: a ona što ga voli, povratak je htjela živog vojnika, jer s mrtvim herojem što može sad.
Foto: 
Osobna arhiva

Ovo nije još jedno ”gdje-si-bio-91” postrojavanje. Svatko zna da prezirem takvu vrstu licitacija. Kvragu, znajući što danas znam, možda bih prvi bio dezerter. Legitimno je biti voljan ginuti za Domovinu, legitimno je i ne biti. Nije li, međutim, zanimljivo kako će takve prozivke redovito plasirati veliki domoljubi. Ovo je samo usporedna opservacija da je među jednako rođenima ’57 s jednako završenom ekonomijom bilo sudbina ovakvih i sudbina onakvih, koje su se u svojoj bitnoj različitosti nastavile do, evo, već praga što doživljene, što nedoživljene 60-te

Skrolam do dna članka, kaže rođen 1957. Pomislim: gle, baš kao moj tata. Zapravo, okruglo dva mjeseca stariji: rođen 15. siječnja 1957.

Sljedeće što pomislim: bome markantan datum. Kako li je samo veliki domoljub Đuro morao biti ponosan 15. siječnja 1992. – nulta obljetnica priznanja Hrvatske poklopila se s njegovom 35-om obljetnicom. Moći će odsad, pa nadalje i ubuduće svake godine skupa slaviti on i draga Domovina.

Mog tate tog 15. siječnja već koji mjesec – nije bilo.

A što bilo? To se kaže: pao za Domovinu.

Kao u De Andreovoj baladi: u rat je pošao i gol je bio, jer svojoj zemlji pomoći je htio, dali su mu pušku i oznake vôda i savjet da kožu čim skuplje proda.

Još me se dolje podsjeća: Njavro završio ekonomiju – također kao moj tata. Baš lijepo. Njavro se sa svojom titulom mladog ekonomista odmah od ’90, stoji tako, ”uključuje u politički život”. Zna se za što je to šifra: uključuje se u HDZ. Već od ’93 je Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo, od ’95 saborski zastupnik te predsjednik odbora za financije i proračun. Ali da bi to mogao i bio kvalificiran, prvo se malo doškolovavao po Americi i Engleskoj. Godina gospodnjih ’91 i ’92.

Dobro, kao tako sav važan hadezeovac i budući funkcioner, Domovini vitalan, jedino je i logično da je bio oslobođen mobilizacije. Ništa specijalno: i moj je tata bio slobodan od te obaveze. Nije, doduše, iskoristio mogućnost, zadužio je ipak pušku. Nikakvo grlato hrvatovanje, nikakvo ispovijedanje velikog domoljublja, ništa ruka na srcu dok svira himna, ništa HDZ, u koji mu nije padalo na pamet uključivati se (jasno, ni glasati). Doslovno samo to da mu bilo glupo izvlačiti se dok nadiru naoružani ljudi napenaljeni da silom preoru životni krug u kojem je postojao.

Kao u De Andreovoj baladi: a sada kada je mrtav, Domovina slavi još jednog heroja sa zvijezdom u glavi.

Lijepo je to, nije li, kad svi dobiju počasti koje im pripadaju. Dok je jedan nagrađen ovom tužnom slavom i šakom Tuđmanovih ordena, drugi je zavučen Tuđmanu pod skute kupio počasti visokih političkih funkcija.

Da se razumijemo, ovo nije još jedno ”gdje-si-bio-91” postrojavanje. Svatko zna da prezirem takvu vrstu licitacija. Kvragu, znajući što danas znam, možda bih prvi bio dezerter. Legitimno je biti voljan ginuti za Domovinu, legitimno je i ne biti. Nemam ni za koga optužbu na račun samog toga. (Nije li, međutim, zanimljivo kako će takve prozivke redovito plasirati upravo – Njavrini. Veliki domoljubi iz glavnog štaba promptno ”uključenih u politički život” tih prvih devedesetih.)

Ovo je samo obična konstatacija i usporedna opservacija da je među jednako rođenima ’57 s jednako završenom ekonomijom bilo sudbina ovakvih i sudbina onakvih, koje su se u svojoj bitnoj različitosti nastavile do evo već praga što doživljene, što nedoživljene 60-te.

Jedan je takav mladi ekonomist ’57 godište i svih uslijedjelih četvrt stoljeća nove nam ter slobodne Domovine ostao mrtav u grobu, uskraćen, skupa sa svojom obitelji, za svoju drugu polovicu 30-ih, za svoje 40-te, svoje 50-te. Smio je ne vidjeti sinove kako odrastaju. Smio je nikada ne upoznati nijednoga od svojih pet unuka, kao ni oni njega.

Kao u De Andreovoj baladi: a ona što ga voli, povratak je htjela živog vojnika, jer s mrtvim herojem što može sad.

Drugi je takav mladi ekonomist ’57 godište uslijedjelih četvrt stoljeća nove nam ter slobodne Domovine znao i nadalje dobro utrošiti na politički i profesionalni uspon u okrilju mlade demokracije. Opet je malo bio saborski zastupnik, opet malo figurirao u odboru za financije i proračun, pa malo ravnao ekonomskim institutom, pa osnivao školu ekonomije i managamenta, predavao, bio dekan. Smio si je naposljetku, sebi i svojoj obitelji, kao nagradu za sav samoprijegor i sve dano hrvatskom društvu, na obali mora priuštiti jedno obično bespravno spremište za alat od skromnih 256 kvadrata sa 184 kvadrata bazena.

Bit će, dakle, 15. siječnja ne samo Đurin privatni jubilej ulaska u zlatne 60-te, nego i jubilarnih 25 godina otkako i službeno – imaju Hrvatsku. Draga, draga Domovina.

Zna se, HDZ. Vjerodostojno. Nije dovoljno završiti ekonomiju, u tome je stvar – valja se i dobro razumjeti u računice. I u veliko domoljublje.

 

 

Tekst je izvorno objavljen prije dvije godine na autorovom Facebook profilu, a prenijeli su ga portali SB periskop i Poskok