Ni Nobelova nagrada nije uvijek ista

Prije pet godina Nobelom je ovjenčan Barack Obama, čovjek koji je u jednom trenutku podigao glas, ali je potom zašutio. Ove su ga godine dobili indijski aktivist i pakistanska djevojka, koja je na dodjeli opisala dilemu što ju je imala suočena s talibanima: "Mogla sam šutjeti i čekati da me ubiju ili sam mogla podići glas, pa da me ubiju nakon toga. Odlučila sam podići glas"

Ono što je u Dnevniku njemačke javne televizije (ARD) zaslužilo drugu minutu (poslije informacije o Kongresnom izvještaju o praksi mučenja što ju je primjenjivala CIA), to je u Dnevniku HTV-a – također javne televizije – dobilo tek skromnu 22. minutu. Slučajno? Ni govora. Kao što bi rekao Shakespeare u Hamletu: "U toj ludosti ima sistema!" Jer, Hrvatska je "morala" najprije biti opširno obaviještena o svemu vezanome uz 15. obljetnicu smrti Franje Tuđmana, a potom o mimohodu branitelja demonstranata ukrašenih novim majicama (tko li je to platio?) Zagrebom i milenijskoj fotografiji na kojoj tvore golemi križ te o još ponečemu.

I tek onda, u 22. minuti Dnevnika HTV-a došla je na red prilično štura informacija o tome kako je dodijeljena Nobelova nagrada za mir te kako su dobitnici Kailash Satyarthi, Indijac, budist i Malala Yousafzai, Pakistanka, Paštunka i muslimanka. Ni to nije tako bilo naglašeno, mada je (već) i to vrlo važno. Jer, aktivist za dječja prava iz Indije – radi to već tri desetljeća – i mlada Pakistanka koja je gotovo glavom platila svoje zauzimanje za pravo ženske djece da se školuju, što joj je donijelo globalnu popularnost, bili su izvanredan par. Živo svjedočanstvo kako se predstavnici tradicionalno konfrontiranih zemalja i pripadnici različitih nacija i religija mogu vrlo dobro slagati (otac i kći, tako su si uzajamno govorili) te kako zrelost i mladost imaju što reći o problemu koji je često i uporno prešućivan i guran pod tepih, a za volju profita što ga se gomila dječjim robovskim radom, prostituiranjem djece, zloupotrebom djece kao vojnika u građanskim ratovima.

Satyarthi i Malala unisono su naglašavali kako govore u ime onih koji nemaju glas na međunarodnoj sceni, u ime desetaka milijuna djece koja, Indijac je naveo kao primjer, beru kakaovac, ali nikada ne okuse čokoladu, u ime svoje prijateljice – rekla je Pakistanka – koja je željela biti liječnica, ali su je u dobi od dvanaest godina prisilno udali i koja sada podiže dijete, u ime onih koje su zajedno s njom stradale kada su talibani napali školski autobus, u ime mlade Sirijke koja u izbjegličkom logoru u Jordanu ide od šatora do šatora animirajući djecu da uče, u ime mlade Nigerijanke koja se bori za pravo svojih vršnjakinja da same odlučuju o sebi.

Prisutni i svi koji su pratili izravni televizijski prijenos (da, bilo je televizija koje su to prenosile!) mogli su čuti dva angažirana, dirljiva, potresna i odlučna govora dvoje ljudi koji znaju što hoće, ali i što neće, koji jasnim riječima opisuju stanje u kojemu žive deseci milijuna djece širom svijeta, lišeni obrazovanja, zdravstvene zaštite, zloupotrebljavani na sve zamislive načine, što plaćaju zdravljem, vegetiranjem u besperspektivnosti, a ne tako rijetko i životom. Ne jednom čule su se poznate riječi: "Nikada više", pri čemu ne treba sumnjati u iskrenost laureata koji su ih izgovarali, ali itekako ima osnove sumnjati u objektivne mogućnosti da se to čemu oni teže zaista i ostvari.

"Zašto je lako dati puške, a teško – knjige, zašto je lako isporučiti tenkove, a teško graditi škole?", pitala ja 17-godišnja Malala. Upravo oni koji bi jedini i mogli dati odgovor na ta pitanja bit će i najveća prepreka u ostvarivanju ciljeva koje si je ona postavila, zajedno s Indijcem Satyarthijem, koji s njom dijeli nagradu.

A sve se to događalo točno na dan, pet godina nakon što je tu istu nagradu, Nobelovu nagradu za mir, dobio američki predsjednik Barack Obama. Dobio ju je nakon što je održao dva (!) obećavajuća govora. U međuvremenu, ušao je u povijest kao predsjednik u čijim je mandatima SAD bombardirao sedam stranih država, a istoga dana kada je navršeno pet godina otkako je nagrađen Nobelom, svijet je brujao o već spomenutom izvještaju američkoga Kongresa kojim je – nakon dugog i mukotrpnog natezanja s obavještajnom agencijom CIA-om –  definitivno, premda bez mnogo i premnogo potrebnih pojedinosti, potvrđeno da je CIA godinama primjenjivala mučenje pri ispitivanju zatočenika, osumnjičenih za međunarodni terorizam, ne držeći se pri tome nikakvih ni nacionalnih zakona, ni međunarodnih konvencija (osim internih naputaka kako i do koje mjere mučiti).

Potvrđeno je dalje da je CIA imala tajne zatvore u kojima je mučenjem iznuđivala priznanja u nekoliko desetaka stranih država. Nekadašnji poljski predsjednik Kwasnievski prvi je priznao kako je svojedobno Amerikancima dao prostor u jednoj zrakoplovnoj bazi da tamo, na prostoru gdje nije važio ničiji pravni poredak, ispituju svoje uhićenike onako kako su istražitelji CIA-e smatrali potrebnim (o čemu, usput budi rečeno, HTV-ov Dnevnik nije rekao ni riječi).

Neki izvori među zemljama u kojima su bili i takvi tajni zatvori CIA-e spominju i Hrvatsku. Za sada čuli smo samo prilično nemušte izjave naše šefice diplomacije i ministra obrane koji "ništa ne znaju" o tome. Valja ih upozoriti: i Kwasnievski je prije nekoliko godina kategorički demantirao. A da je Hrvatska svojedobno imala iskustva u primjeni torture pri ispitivanju, to je – na žalost – činjenica.

Dobro je poznato, da se vratimo Obaminu Nobelu, da on, unatoč jednom od čvrstih obećanja s kojima je osvojio prvi mandat, ni do polovice drugoga nije zatvorio tamnicu Guantamo na Kubi, gdje Sjedinjene Države bez ikakve pravne osnove, isključivo na bazi sumnje, bez suđenja i perspektive suđenja drže desetke zatočenika – godinama. A kada, navodno u procesu zatvaranja tamnice, neke zatvorenike puste, onda ih predaju na pasku stranim državama koje se pokažu spremnima (odnosno koje "prijateljski" na to nagovore) da ih prime.

Dakle, prije pet godina Nobelovom nagradom za mir ovjenčan je čovjek koji će ući u povijest kao vjesnik nade i grobar svih nada. A godine 2014. istu su nagradu dobili indijski aktivist kojemu tisuće djece može zahvaliti što su – doslovno – oslobođena ropskoga rada i pakistanska djevojka koja je pri dodjeli nagrade jezgrovito opisala dilemu što ju je imala u svojoj zemlji, suočena s talibanima koji su silom nametali prošlost, nedostatak obrazovanja, diskriminaciju između žena i muškaraca, podređeni položaj žena, pozivajući se pri tome na vjeru i tradiciju (zvuči nekako poznato i nama u Hrvatskoj, zar ne?). Rekla je: "Mogla sam šutjeti i čekati da me ubiju, ili sam mogla podići glas, pa da me ubiju nakon toga. Odlučila sam da podignem glas."

Njezin prethodnik od prije pet godina u jednome je trenutku podigao glas, ali je potom zašutio. Zato da ga ne ubiju? Možda bi to bila malo predramatična pretpostavka. A opet možda i nije posve lišena osnove. No, dilema mlade Pakistanke – šutjeti ili govoriti – nije bila samo njezina. I ne susreću se ljudi s njom samo danas i samo u tzv. zemljama u razvoju. Ne, to je svevremenska dilema svakoga tko se nađe suočen sa snagama što vuku natrag, s onima koji propovijedaju ljubav božju, a istodobno oštre noževe kojima odrubljuju glave nevjernika, s onima koji – kao – brane narodne tradicije i povijesne korijene nacije, a zapravo šire mržnju i netrpeljivost. Takvi uvijek "otkrivaju" neprijatelje, jer samo na postojanju neprijatelja mogu računati da će dobiti podršku za svoje pogromaške programe (iskorijeniti, pomesti, ne ostaviti kamen na kamenu, lustrirati sve redom, spaliti knjige, srušiti spomenike i ponovo pisati povijest).

Laureati ovogodišnje Nobelove nagrade za mir i onaj od prije pet godina podsjetili su nas da ni Nobelova nagrada nema uvijek isto značenje, ni utemeljenje. A riječi izrečene prigodom njezine dodjele u Oslu aktualne su i za svakoga u Hrvatskoj tko je istinski privržen demokraciji. Riječi su to koje ni u 22. minuta Dnevnika nisu pronašle mjesta u kratkoj informaciji HTV-a. Čudno? Nimalo, ali simptomatično. I to nešto govori, a znakove treba znati čitati.

Dok još ima vremena.