Nije htio pucati po Hrvatskoj, a za nagradu na državljanstvo čeka 24 godine

Jedan od najčešćih neprimjerenih komentara koji se ovih dana može čuti o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih bliskoistočnih zemalja, jest taj da među njima ima puno mladih muškaraca "koji su mogli ostati braniti svoju zemlju, a ne bježati". Naravno, rijetko koji od tih "komentatora" zna pravu situaciju u zemljama odakle ti nesretni ljudi bježe, a čini se da su i zaboravili kako je to na ovim prostorima bilo 1991., kada je mnogo mladih ljudi preko noći gurnuto u rat koji, kao i svaki drugi rat, nikome nije trebao. Neki od njih tada nisu htjeli pucati po Hrvatskoj, a posljedice zbog toga i danas osjećaju.

To se dogodilo Ismajlu Gashiju, koji već 24 godine živi u Hrvatskoj, ali sudeći po njegovoj životnoj priči, to mu nije dovoljno da dobije hrvatsko državljanstvo. A pokušava ga dobiti od kako je 1991. stigao u Cres, bježeći tada kao vojnik JNA iz Nijemaca pored Vinkovaca, jer nije htio pucati po ljudima.

Gashi je rođen na Kosovu, odsluženje vojnog roka zateklo ga je u Bitoli, odakle je u lipnju 1991. zajedno s ostalim vojnicima iz Bitole poslan "da brani otadžbinu". "Bio sam u šoku, ništa mi nije bilo jasno, odjednom sam trebao pucati po ljudima bez ikakvog razloga. To nije bio moj rat, nisam htio ratovati ni protiv koga, a najmanje protiv Hrvatske, zemlje u kojoj mi je živjela sestra s obitelji. Pobjegao sam prvo na Kosovo, no, kako su me proganjali kao dezertera, odlučio sam doći u Hrvatsku kod sestre. Po dolasku sam vrlo brzo dobio posao u creskoj komunalnoj tvrtki i od listopada 1991. radim u toj tvrtki", ispričao nam je Gashi.

Do 1998. godine, kada je dobio stalni boravak, pokušavao je srediti "papire", odnosno, dobiti državljanstvo oko 15-ak puta, no, već nakon par dana nakon što bi predao zahtjev u Mali Lošinj gdje se nalazi policijska ispostava nadležna za pitanje državljanstva, stizale bi mu odbijenice. Ponekad bi ga, kaže, samo usmeno obavijestili "kako nema šanse da dobije državljanstvo". Kada mu je odobren stalni boravak, rečeno mu je da će dobiti državljanstvo ako ode u Srbiju (tada je Kosovo bilo sastavni dio Srbije, s tim da Srbija ni danas nije priznala Kosovo kao zasebnu državu, op.au.) te se odrekne srpskog državljanstva. Bilo je to vrijeme rata između Srbije i Kosova, a on se kao netko tko je rođen na Kosovu i kao dezerter JNA te netko tko je bez putovnice, nije usudio putovati u Srbiju, a ne usudi se ni danas. Sve je to, naravno, objasnio u policiji, no, pomoći nije bilo.

Gotovo dvanaest godina bio je bez putovnice, zbog čega nije mogao obići ni roditelje na Kosovu, pa je na kraju pomoć potražio u Generalnom konzulatu Srbije u Rijeci. Oni su mu kao nekom tko je rođen na Kosovu izdali putovnicu, međutim rekli su mu da ostala pitanja vezana za državljanstvo mora riješiti u Nišu. Nakon što se Kosovo osamostalilo, dobio je kosovsku putovnicu i opet 2012. godine predao zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Od tada pa do danas, Gashi tvrdi da nije dobio nikakav službeni odgovor, dok u odgovoru iz MUP-a kojeg je Forum.tm dobio, stoji da ga se u više navrata zvalo da nadopuni dokumentaciju, ali on se tomu nije odazvao.

Ni novinari ne mogu dobiti odgovor

"Detaljnije informacije o zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva osobe koju navodite nismo vam u mogućnosti dati, s obzirom da je utvrđeno kako niste opunomoćenica imenovanog, odnosno nije utvrđen vaš pravni interes za sudjelovanje u postupku. Budući je osoba koju navodite u upitu pravno zainteresirana za stjecanje hrvatskog državljanstva, može se obratiti Policijskoj postaji Mali Lošinj gdje je i podnijela zahtjev te se informirati o statusu svoga zahtjeva i dokumentaciji koju je dužna priložiti u svrhu okončanja postupka", navodi se, među ostalim, u odgovoru iz MUP-a. Prevedeno, to znači da ako već nije dobio službeni odgovor, dužan je odlaziti u Mali Lošinj, što, naravno, košta i zbog toga mora uzeti slobodan dan na poslu, te se svaki put osobno informirati o statusu tog predmeta.

Dodali su također, kako Gashieva supruga Suna, koja od lipnja 2009. godine živi u Hrvatskoj, ima uvjete za dobiti stalni boravak ako, među ostalim, položi skraćenu verziju testa od stotinjak pitanja koji se inače mora riješiti za dobivanje državljanstva. Sve ostale uvjete koje su naveli u odgovoru, ona ispunjava.

Problem je u tome što ljudi ne znaju na temelju čega se mogu pripremiti za rješavanje tog testa, pa je gospođa Suna dosad već izučila i opću i nacionalnu povijest, povijesti prava, umjetnosti, znanosti, kao i još mnogo toga, no, testove je više puta pala. "Sada već imam ozbiljnu tremu koja me blokira pa na testiranju ne znam i ono što inače znam, imam dojam da ga nikad neću položiti", rekla nam je Suna Gashi, koja inače odlično govori hrvatski, jednako kao i njihova kćerka Marigon koja je ove godine krenula u prvi razred osnovne škole. Ona je tek u kolovozu ove godine dobila stalni boravak, što znači da će tek od ove godine imati pravo na zdravstveno osiguranje kao i sva ostala djeca. Do sada su, naime, za Sunu i Marigon, bez obzira, dakle, što je Gashi stalno zaposlen u Hrvatskoj, za zdravstveno osiguranje morali mjesečno izdvajati oko 860 kuna. Suna je, pak, imala pravo na zdravstveno osiguranje samo ako je bila zaposlena, zbog čega je, kao apsolventica prava i bivša službenica, prihvaćala i prihvaća i niže plaćene poslove u turizmu.

"Osim za zdravstveno osiguranje, godišnje smo morali izdvajati i oko tisuću kuna za odlaske u Mali Lošinj te stalno produžavanje boravka u Hrvatskoj. Nekad bi Suna boravak dobila na šest mjeseci, a nekad na godinu dana", ispričali su nam Gashievi. Čude se kako su neki njihovi sunarodnjaci koji ne znaju ni čitati, ni pisati ni govoriti hrvatski bez problema dobili i stalni boravak i državljanstvo, a oni kao obitelj koja nikad nije bila u sukobu sa zakonom i koja živi urednim građanskim životom, nikako ne može trajno riješiti pitanje svog statusa u Hrvatskoj. Osim trajne nesigurnosti, to povlači i niz drugih problema, poput onoga da ne mogu biti vlasnici nekretnine u Hrvatskoj, da stalno imaju dodatne troškove za zdravstveno osiguranje, ishođenje dokumentacije i slično. Ovaj slučaj zapravo pokazuje kako cijeli teret neriješenog pitanja državljanstva, odnosno dugotrajna procedura njegovog ishođenja – pada isključivo na teret ljudi koji traže državljanstvo.

Pravnica u Centru za mirovne studije Sunčica Brnardić nije nam mogla komentirati ovaj konkretan slučaj jer nije imala uvid u dokumentaciju obitelji Gashi, ali prema onome što smo joj napisali – smatra kako je posve neprihvatljivo da netko na odgovor čeka od 2012. godine te da Ismajl Gashi ima osnovu za upravnu tužbu zbog šutnje administracije. Brnardić nas je uputila na Informativno pravni centar iz Slavonskog Broda koji, kako nam je rekla izvršna direktorica tog Centra Nataša Kovačević, do kraja ove godine provodi projekt "Pravna pomoć osobama bez državljanstva i osobama u riziku od gubitka državljanstva" kojeg financira UNHCR.

"U sklopu projekta, preko WeBLAN mreže (Western Balkan Legal Aid Network) i na osnovi punomoći koje dobijemo od stranaka rješavamo i slučajeve ishođenja otpusta iz stranog državljanstva što je olakotna okolnost za naše stranke jer ne moraju osobno ići u Srbiju, odnosno, Kosovo", kazala je Kovačević te ponudila pomoć obitelji Gashi koju su oni već prihvatili. Procijenila je da Gashi nije dobio hrvatsko državljanstvo jer nije dobio otpust iz srbijanskog, odnosno kosovskog državljanstva. Otpust se može, pojasnila je, zatražiti preko diplomatsko-konzularnih predstavništava tih zemalja u RH, a uz njega je potrebno imati i garanciju da će stranka biti primljena u strano državljanstvo (izdaje je MUP), "svježi" izvod iz matične knjige rođenih (ne stariji od šest mjeseci), uvjerenje o državljanstvu Republike Srbije, uvjerenje o nekažnjavanju (također, ne starije od šest mjeseci), presliku putne isprave RS ili drugog dokumenta sa slikom (radi identifikacije), te dokaz da je regulirana vojna obveza.

Ništa bez otpusta iz srbijansko/kosovskog državljanstva

IPC je, naglasila je Kovačević, imao stranke koje su više od 10 godina bezuspješno pokušavale dobiti otpust iz srbijanskog/kosovskog državljanstva. Razlog dugotrajnosti postupka je da se za osobe koje su rođene na teritoriju Srbije - Kosova prije '90-ih traži otpust iz oba državljanstva budući da Republika Srbija nije priznala Kosovo te takve građane još uvijek smatra svojim državljanima. Postupak pribavljanja gore navedene dokumentacije je dugotrajan i kompliciran, a kako MUP izdaje garanciju o primitku u hrvatsko državljanstvo na rok od dvije godine, njihove stranke nisu uspijevale u tom periodu pribaviti navedenu dokumentaciju niti ishoditi otpust iz državljanstva.

"Za suprugu mi je teško bilo što komentirati jer i dalje nemam dovoljno informacija. Možemo samo pretpostaviti da ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji sa strancem koji ima odobren stalni boravak. Sukladno Zakonu o strancima čl. 59. odobrenje za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji izdaje se s rokom važenja od godine dana, odnosno do isteka roka važenja odobrenja privremenog boravka stranca s kojim se traži spajanje obitelji. Ako gospođa Gashi ima odobren privremeni boravak u neprekidnom trajanju od pet godina, može podnijeti zahtjev za odobrenje stalnog boravka", zaključila je Kovačević.

U UNHCR-u nisu mogli komentirati slučaj obitelji Gashi, ali u odgovoru naglašavaju da prema njihovim procjenama u svijetu ima oko 10 milijuna osoba bez državljanstva, od čega se oko 600.000 njih nalazi u Europi. Gashi, s obzirom na to da mu je odobren stalni boravak, ne spada u apatride (osobe bez državljanstva), kojima UNHCR nastoji pomoći. U Hrvatskoj se, naglasila je Borka Vukelić iz UNHCR-a, 2886 osoba izjasnilo apatridima na popisu stanovništva 2011. Hrvatska inače nema formalnu proceduru kojom se utvrđuje status apatrida, i nema službene statistike. UNHCR i nevladine udruge koje pomažu osobama kojima nije utvrđeno državljanstvo, procjenjuju da oko 500 osoba nema utvrđeno državljanstvo ili su apatridi te da je još oko 1000 osoba izloženo riziku da postanu apatridi. Poteškoće u reguliranju boravka i statusa imaju najčešće pripadnici romske nacionalne manjine.

Vukelić podsjeća da temeljem odluke Opće skupštine UN-a iz 1994., Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) ima mandat za zaštitu apatrida. U okviru tog mandata, UNHCR ima prvenstvenu odgovornost da zagovara pristupanje država članica UN-a Konvenciji o statusu osoba bez državljanstva iz 1954. i Konvenciji o smanjenju broja osoba bez državljanstva iz 1961. Hrvatska je potpisala i ratificirala obje Konvencije, čime su stvorene osnovne pretpostavke da se odredbe Konvencija prenesu u nacionalno zakonodavstvo i pruži zaštita osobama bez državljanstva i/ili osobama koje bi mogle izgubiti državljanstvo zbog okolnosti u kojima su se našle. Države su odgovorne za rješavanje problematike apatrida i apatridnosti.

Gashi, s obzirom na to da ima kosovsku putovnicu nije u opasnosti da postane apatrid, ali njegov, kao i slučajevi ljudi koji na državljanstvo čekaju i više od 10 godina, pokazuje vrlo kompliciranu proceduru dobivanja državljanstva, ali i niz neriješenih pitanja između zemalja nastalih raspadom bivše države (traži se otpust iz državljanstva Srbije i Kosova, itd.), te – najblaže rečeno – sporost birokracije koja u tri godine Gashiu nije poslala ni jedan službeni dopis zbog čega taj čovjek ne može dobiti državljanstvo. Formalno, dakle, Gashi nije netko s kim bi se UNHCR trebao baviti, ali je više nego očito da on, kao i brojni drugi ljudi, žive u određenom pravnom vakuumu, te da doživljavaju razne oblike nepravde jer novca za angažiranje odvjetnika nemaju, a sami se, uz šutnju administracije, vrlo teško mogu snaći u šumi propisa i ishođenja potrebnih dokumenata za dobivanje državljanstva. Ostaje nejasno i zbog čega kosovski državljani moraju dobiti i otpust iz srbijanskog državljanstva jer Hrvatska je priznala Kosovo i samim tim – ti ljudi više ne bi trebali tražiti nekakve potvrde po Srbiji. Također, nejasno je zbog čega se traži potvrda o regulaciji vojnog roka, ako je – kao što pokazuje ovaj slučaj – bilo bolje i humanije dezertirati.

Gashievi su samo igrom slučaja saznali za Informativno pravni centar koji im može pomoći, i to zato što su svoj slučaj ispričali novinarki Forum.tm-a. No i taj Centar – kako smo već naveli – UNHCR krajem godine prestaje financirati u dijelu programa koji bi mogao pomoći ljudi kao što su Gashievi. Nije teško zamisliti što će se tek dogoditi valu izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja koji će ostati u našoj zemlji, ako država nema sluha ni za ljude koji u Hrvatskoj žive već 24 godine. Pogotovo, ako se bude inzistiralo na potvrdi o vojnom roku, pri čemu bi, ako je suditi po Gashievom slučaju, oni koji su sudjelovali u ratu mogli biti nagrađeni, a pacifisti kažnjeni.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

nije-htio-pucati-po-hrvatskoj-za-nagradu-na-drzavljanstvo-ceka-24-godine-3565-3883.jpg

Bude li se inzistiralo na potvrdi o vojnom roku, ako je suditi po Gashievom slučaju, oni koji su sudjelovali u ratu mogli bi biti nagrađeni, a pacifisti kažnjeni
Bude li se inzistiralo na potvrdi o vojnom roku, ako je suditi po Gashievom slučaju, oni koji su sudjelovali u ratu mogli bi biti nagrađeni, a pacifisti kažnjeni
Foto: 
Jasminka Filipas