Nogometni puk ili elitizam većine

nogometni-puk-ili-elitizam-vecine-6819.jpg

Jedino kad dođe do nogometa pravo na različitost više ne vrijedi, ravnodušnost odmah nije smiješna i nikome nije dopušteno zijevati, ukoliko ne želi biti prokazanim kao jadni snob i provokator koji se gradi uzvišenijim
Jedino kad dođe do nogometa pravo na različitost više ne vrijedi, ravnodušnost odmah nije smiješna i nikome nije dopušteno zijevati, ukoliko ne želi biti prokazanim kao jadni snob i provokator koji se gradi uzvišenijim
Foto: 
FaH

Politički problem nije počeo u momentu kad je pred stotine tisuća istupio Thompson, nego u samom istupanju stotina tisuća ujedinjenih u Domovini, u baznoj, paradigmatskoj vrijednosti domoljublja, sreće i ponosa, nedovodivoj u pitanje. Ne treba imati iluzija o tome da se radi o spojenim posudama, o strogoj korelaciji: hajka na uvredljivo, blasfemično ravnodušne, naličje je istog onoga čemu je lice doček kao Zajedništvo u Domovini

Temeljni nesporazum tarapane oko nogometnih radosti u tezi je po kojoj problematičnost počinje ukazom Thompsona u autobusu. Sa sugestijom da samo da tog kamen(og gen)a smutnje nije bilo, u narodnom slavlju i cijeloj stvari objektivno ne bi bilo ničega spornoga – ne bismo imali oko čega se svađati, ovdje potok ondje cvijet, Hrvatska (vice)prvak-svijeta-neka-pati-koga-smeta, doček veličanstven, narod se raduje, narod eksplodira u sreći. Ta tko bi što mogao imati protiv toga? Ali ako je samo do Thompsona, a Thompson se u busu ukazao tek za dočeka u ponedjeljak 16. o.m., čime li je onda mogao primjerice Viktor Ivančić biti motiviran da tekst Bajka na kvadrat – u kojem raščlanjuje metode hajke na one što iskazuju nedovoljnu razinu radovanja nogometnoj bajci (suštinska misao: "nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja", s dobrovoljačkim patrolama koje će "kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika") – objavi već u petak 13., prije nego je prvenstvo i završilo?

Kolektivna emfaza oko uspjeha reprezentacije počela je još tri tjedna ranije, pobjedom protiv Argentine, tako dojmljivom da je iznenadila i zemlju i svijet, nitko takvo što nije očekivao. Kao za inat, sljedećeg jutra osvanuo je Dan antifašističke borbe, što je pomalo odisalo paradoksom, ili čak nekakvim circulus vitiosusom. Ispadalo je da navijači diljem zemlje, a valjda i dijaspore, svjedočeći svoje domoljublje slavljenjem nogometne pobjede, o istom trošku slave državni partizanski praznik: satiranje Argentine kao – kako ono par mjeseci prije reče prva žena države i prva starleta svjetskog prvenstva – prostora slobode u kojem su mnogi Hrvati nakon '45 mogli svjedočiti svoje domoljublje.

Domoljublje kod nas, poanta je paradoksa, zna zastraniti do kraja – crna boja dosta je popularna (pak su i dresovi u kojima se za dom spremnu Argentinu antifašistički satiralo bili crni, prezentirani po prvi put baš tom prigodom). Na političkom i svjetonazorskom polju kojem se ne mili crna, ali mu se mili domoljublje, dolazit će stoga do ustanka u ratu za narativ: protiv tzv. desničarske privatizacije domoljublja. Nije to nova tema, recimo pokojni SDP je čitavu svoju propalu izbornu politiku gradio na – riječima profesionalnih prodavača magle kojima se to jako sviđalo – "demonopolizaciji domoljublja", "dekriminaliziranju hrvatskog nacionalizma", Milanoviću koji je "ušao na teren protivnika" i "ukrao mu agendu". Spašavanje domoljublja od desničarske kontaminacije vratilo se kao centralno pitanje društvene polemike oko dočeka srebrnih nogometaša zlatnog sjaja, ponosa i slave za sve nas. Ali opet to: sve. Mora li baš biti za sve nas? Koliko je u tome slobode u veselju, a koliko obaveze i postrojavanja? 

ELITIZAM VEĆINE

Ostali bismo, međutim, u nesporazumu čak i pri uviđanju da smutnja nije počela tek ukazom gena kamenog, ukoliko bismo se pritom zadržali samo na pitanju domoljublja i kome ono sve pripada, odnosno pitanju što bivamo dužnima po uspjehu naših nogometaša. Jer hoćemo li reći da je do smutnje došlo tek posredstvom uspjeha, koji je onda otvorio temu domoljubnog ponosa i slave i (obaveznog) skakanja od radosti? Ali znamo ipak da svako nogometno veliko natjecanje počinje ritualnom polemikom oko njega samoga, koja uvijek završi na ušutkavanju snobovskih party poopera koji se preseravaju isticanjem da ih ne zanima nogomet. 

"Ma ne samo nogomet – koji god sport, koje god prvenstvo, uvijek se pored mene nađe onaj jedan koji je 'iznad sporta i sličnih poganskih, intelektualno nezadovoljavajućih manifestacija u kojima majmuni trče za loptom i dobivaju milijune', i troši silnu energiju ne bi li svima (ne)zainteresiranima objasnio točno koliko je iznad nas koji ćemo pratit tu manifestaciju. (...) 'Zar ne bi bilo ljepše pogledati zalazak sunca, pomirisati polje maslačka i u mračnom kutku čitati Baudelairove Cvjetove zla nego gledati nogomet? Dok se mi bavimo time, svijet se i dalje vrti – djeca u Africi i dalje gladuju' – i ostala bulšit hipsterska preseravanja. (...) nije bed, ne moraš ti gledat nogomet. Kaj se mene tiče, baci telku u smeće u znak protesta. Al nemoj meni kvarit raspoloženje i mislit da si intelektualno superioran jer se ne baviš 'glupostima' kao što je sport. Ak ti se ne sviđa Svjetsko prvenstvo, sjedni na svog kafkijanskog tofu konjića mudrosti i odjaši s njim u šumu, pa tamo na lutnji zajedno s Massimom sviraj čeznutljive sentiše i žali se vilenjacima da je svijet otišo u kurac jer ljudi masovno prate nogomet, a ne kronike mladih šahista iz Đurđevca. I onda kad te vilenjaci odjebu jer si dosadan, sjedni ispod drveta datulje, ispleti goblen sa motivom hipsterske dunje s ormara i učlani se u društvo za borbu protiv peronospore vinove loze. I pusti mene da vičem HRVATSKA u miru. Nisam mali Thompson, samo ne volim party poopere. (...) Za kraj, jedan mudri Kafkin citat za sve nogometne hisptere: 'U borbi tebe i svijeta, uvijek stani na stranu svijeta.' Mudro, jel da? A gle sad ovo – svijet prati nogomet. Ergo, Kafka želi da gledaš tekmu. Ne proturječi Kafki."

Tako je govorio vox populi. I ne bude to bez opravdanosti. Istina je, ja sam od tih party poopera: ne volim nogomet, ne zanima me. Dva su glavna razloga: ne sviđa mi se društvena uloga nogometa i dosadnjikava mi je sama igra za gledati. Zapravo nisam iznad sporta, samo mi eto baš nogomet među sportovima ne leži; volim zato jako košarku. Što je, naravno, potpuno subjektivno, te bi mi istom takvom subjektivnošću s punim legitimitetom netko smio objašnjavati zašto je košarka bezveze i dosadna igra, a nogomet gala. No, pokuša li mu primat prebaciti u objektivitet – pobunit ću se.

Smijem li vas malo gnjaviti svojim privatnim peripetijicama tog reda, s npr. društvenih mreža, za perioda kad vox populi ne želi da mu bude kvareno raspoloženje dok viče HRVATSKA? Iste večeri kad je Hrvatska u Rusiji igrala s Argentinom (nije još bilo nekog posebnog uspjeha, tek se Nigeriju pobijedilo – nije se, znači, radilo o imperativu radovanja uspjehu, nego praćenja reprezentativnog nogometa kao takvog), održavao se i NBA draft. Pa sam tako i napisao status: Pomalo ulazimo u važan sportski dan... još samo koji sat do NBA drafta. Stvar bi trebalo čitati posve doslovno: kako sam sucker za NBA ligu, datum drafta imao je svoj određen značaj u mom svijetu mjesecima unaprijed, u vrijeme dok još ne bih znao ni okvirno reći kad će se nogometno prvenstvo uopće održati – na periferiji svijesti mi jest bilo poznato da nekad tijekom ovog ljeta, ali to je bilo i sve od moje orijentacije. Prirodno da mi saznanje za nekakav nogomet protiv Argentine, da najednom pao na isti dan, neće preoteti pozornost. Nisam se uopće šalio, dakle. Pa ipak, statusa sigurno ne bi bilo samo za dati do znanja iščekivanje drafta, odnosno da kojim slučajem nije bilo nogometnog SP-a iste večeri; naravno da je pisan kao vic, geg, s namjerom da izmami smijehove. I kao provokacija? Pa, da, i kao provokacija. I bi mi prigovoreno da jel to mi zajebavamo... tko mi? "Elitisti kontra nogometnog puka".

Prisutan je zapravo paradoks: elitizam većine. Ima nečega izvrnutog i projekcijskog u tome da optužbu za nadmenost idu ispostavljati oni kojima se – iz uzete si očito privilegirane pozicije – podrazumijeva da se ono što se njima gleda i svima drugima ima podrazumijevati kao događaj večeri, golim kvantitativnim prizivom, argumentom većine, kontra ostatka puka koji si nerazumno dozvoljava utvarati da bi mu (sportski) događaj večeri smjelo biti i nešto drugo. 

Možda je bilo logično da nogomet ima imperativni primat samo u ovom konkretnom slučaju u kojem hrvatska reprezentacija igra važnu utakmicu, dok je NBA draft nevezan uz Hrvatsku? Aha, dobro. Iste večeri kad je nogometna CRO reprezentacija igrala pak osminu finala s Danskom, eliminacijsku utakmicu koja potencijalno odvodi sa svjetskog prvenstva, slučaj je htio da i CRO košarkaška igra eliminacijsku utakmicu koja potencijalno odvodi sa svjetskog prvenstva. Pa sam tako i napisao status: Napaljen sam navijački: danas igra Hrvatska! Pitanje je pobijediti ili ići kući. Rumunji nemaju šanse. I opet: stvar za čitati posve doslovno, nisam se šalio niti malo. Kako za nogometnu reprezentaciju slabo marim, a za košarkašku čak dosta, prirodno da će mi se važnijom doista (a ne samo štosa radi) nadavati ona u kojoj visi prijetnja da košarkaši ni ne odu na SP. Subjektivno, ali dalo bi se naći i objektivan argument: pitanje uopće nastupa na SP kao primarnije od pitanja plasmana jednom kad se već jest na SP. Jedino što se ne radi o istom sportu – ali postoji li ikakav racionalan razlog zašto bi reprezentacija u jednom sportu imala ugrađen apriorni primat pred onom u drugom? Pa ipak, statusa sigurno ne bi bilo samo za dati do znanja iščekivanje košarkaške utakmice; naravno da je pisan kao vic, geg, s namjerom da izmami smijehove. I kao provokacija, dabome. 

 Zbilja, zašto mi je bilo sila provocirati? Zato što mi smeta nogomet i kad ga netko gleda te samo vrebam kako da mu to pokvarim i u tome ga omalovažim? Zato što sam truli snob koji se drži da iznad sporta ili barem nogometa, e da bi se samim time što ne gleda prezentirao boljim od drugih, koji gledaju? Ali ima i drugih stvari koje me osobno ne interesiraju. Evo, ne znam, nema u meni ni g od gejmera, nisam od video igara. Šah tu i tamo odigram, ali ne bi mi padalo na pamet gledati išta u vezi šaha. Pa zamislimo da je bio te večeri ne nogomet na programu nego neki važan gejmerski događaj – ili da igraju šahisti neki svoj – bi li mi došlo na sličan način reagirati, provokacijom? Ne samo što mi ne bi došlo, nego ne bi uopće imalo smisla. Nitko ne bi shvatio vic. Jer ga ne bi ni moglo biti. Funkcionira jedino u slučaju nogometa – zbog povlaštenog statusa te igre. Istina vrijedi i iz suprotnog smjera: sama činjenica da se za nogomet takav humor jasno shvaća potvrđuje opravdanost provociranja.

Za košarku sam se morao snalaziti kako ću je gledati, jer je na hrvatskoj javnoj televiziji – baš kao ni finale U20 reprezentacije sad u nedjelju – uopće nisu prenosili, u 6 popodne kad se igrala, nego samo najavili snimku nekad kasno navečer. Ej, snimku! Zbog nogometa, ali pozor, čak ne utakmice Hrvatske, koja je išla kasnije, nije se poklopila, nego zato što su u 4 igrale Španjolska i Rusija, pa to onda krene, kojekakve "analize" i ostala nagvaždanja, deri do pola noći, nogomet-nogomet-nogomet. Poruka jasna: ne, uopće nije do primata hrvatske reprezentacije neovisno o sportu, nego je do primata nacionalnog The Sporta neovisno o čemu je riječ – nogomet je najvažniji i obavezan i sve se ostalo u Hrvatskoj, taman i od visokog značaja, ima prilagoditi čak i najbeznačajnijoj sitnici vezanoj uz njega. 

Šahovsko natjecanje ili gejmersku olimpijadu pratit će samo sekte onih koji se time bave – i nitko me neće pitati kako to da i ja ne pratim. Očekivanje za nogometno prvenstvo, međutim, neće biti da ga poprati samo sekta onih koji vole nogomet, nego kao da je to opća nacionalna stvar, s normizacijom interesa i raspoloženja pod mus, kao podrazumijevanom obavezom, podmetanom pod svačiju dužnost. Podvala je analogna onoj koju čine većinske religijske zajednice zaglumljući da one nisu samo sekte, nego crkve, uspostavljajući distinkciju u tim pojmovima, po nikojem drugom kriteriju nego masovnosti vjernika. 

Biti crkvom umjesto sektom pretendira nametanju omniautoritetom državne religije, nikako ne sektaške zabave, nego The Crkve, kao i The Sporta, pa ako ne pratiš i ne koncelebriraš, automatski te se ispod oka gleda što je s tobom i šta sad ti tu nešto glumiš. Iskaži neposluh, položi pravo na to da sam ne uzimaš učešće, usudi se tek istaći vlastito nevjerničko nepripadanje i odbijanje da staneš mirno pred zvonjavom zvona – i uslijedit će klasična zamjena teza kojom te se optužuje za vrijeđanje vjerničkih osjećaja, da zašto ti moraš provocirati i pljuvati po nečijoj svetinji, kvariti ljudima raspoloženje u njihovom izboru, u čemu je stvar s tom potrebom da ističeš svoje neparticipiranje? Sigurno si ti neki elitistički moralizator – znaju meta-moralizatori s osudom svakog "držanja iznad" – koji se buni i rogobori protiv podmetnute podrazumijevanosti samo zato što glumi nekakvog kvazi-subverzivca.

Kao i činjenica da se svako odstupanje u planovima na dan kad igra nogometna reprezentacija vrlo dobro razumije kao vic, uslijed iznevjeravanja očekivane nametnute premise, tako i sama interpretacija svakog najobičnijeg odstupanja kao odmah provokacije – nalaže potrebu za sad već, da, upravo provokacijom.

Radomir Konstantinović je srž duha palanke našao u naporu pripadnika da se, "progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog", u smijehu poistovjeti s njom, dok se ruga onome što izmiče iz sfere njene normalnosti, jer zna da će jedino kao subjekt tog smijeha izbjeći da i sam postane njegov objekt. "On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha)"... Svima se podvuče neku osobenu odliku, "ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke."

Koliko je samo ružne, palanačke agresije u načinu na koji vox populi izruguje svaku apstinenciju od nacionalnih nogometnih utakmica, kao odustajanje od utakmice za prvenstvo u duhu palanke. Ako si možda u krivi čas zainteresiraniji za goblene, vinovu lozu ili "kronike mladih šahista iz Đurđevca" – odjebat će te čak i vilenjaci jer si dosadan i nisi poslušao oplićenog Kafku po kojem se uvijek treba svrstati uz duh svoje palanke. Ako si skloniji lutnji i čeznutljivim sentišima – nema druge, ti se samo preseravaš i ti si zasluženo objekt kolektivnog smijeha. Ne govorim iz osobne pogođenosti, neću se praviti lirskom dušom, senzibiliziranom na sutone i maslačke, ali lirske duše postoje, i njih je dragi bog stvorio, imaju pravo na postojanje. Mora li se samo o karikaturi raditi čim je netko više na tu stranu, ravnodušan spram golova i stadiona? Zašto se, doista, ne bi smjelo dati prednost Baudelaireu, a da to ne bude odmah snobizam? Tko god što čita – sram ga bilo, samo se pravi boljim? 

Televizija i internet prepuni su stereotipnog prizora o muškarcima koje žene tjeraju u operu, kazalište ili šoping, a oni samo gledaju kako da se izvuku, zijevaju, teško to podnose – i to je u redu, posve legitimno: zašto bi nekoga moralo veseliti? Ali evo razlike: osim samih partnerica iz klišeja, legitimitet zijevanja na operu, kazalište ili šoping nitko ni ne dovodi u pitanje, to se prikazuje kao simpatičnu, smiješnu scenu. Ima nas različitih, neka cvate tisuću cvjetova. Jedino kad dođe do nogometa pravo na različitost više ne vrijedi, ravnodušnost odmah nije smiješna i nikome nije dopušteno zijevati (ukoliko ne želi biti prokazanim kao jadni snob i provokator koji se gradi uzvišenijim).

Dok u ostalome vrijedi presumpcija legitimnosti, pri kojoj dostaje konstatirati ravnodušnost za nešto, kod zijevanja na nogomet na snazi je presumpcija krivnje – budeš li uhvaćen u tome, moraš prvo ići dokazivati zašto nisi soj kretena kakav se po difoltu pretpostavlja da jesi.

Kad smo kod krivnje, Ante Tomić je primijetio da bi se od nekoga s dosjeom Tomislava Horvatinčića, tko je prevario mnogo ljudi za mnogo para, tko je višekratno gazio ljude metaforički i doslovno, očekivalo "da će ga ispuniti krivnja, da će postati usamljen, tjeskoban, zaključati se u kuću, zamračiti prozore i skamenjeno zuriti u omču što se zlosutno njiše na lusteru", da mu neće biti ni do čega, te se "mnijući o svome besmislenom, uzaludnom i sramotnom životu" neće ni sjetiti nogometa, ni ne primijetivši "da su Luka Modrić i dečki u polufinalu". Tomić se zajebava praveći se naivan, jer od đon-obraza poput Horvatinčića sigurno ne očekujemo takvu razdiranost očajničkom krivnjom – ali zar je Hrvatska inače bez ljudi razdiranih nekom krivnjom, ili onih kojima može ne biti do nogometa već i stoga što ih, ne znam, more ljubavni jadi, ili su bolesni, nezadovoljni, nesretni, deprimirani bijedom, brigama? Neka se ipak čuvaju da se odaju u ravnodušnosti za svjetsko prvenstvo, jer će se na sve to odmah odati i u elitističkoj snobovštini pravljenja boljima – budući da drugo objašnjenje za tu ravnodušnost ne postoji.

I u redu, ne treba dvojiti da ima i toga. Ali meta-moralizatori rade podvaljivačku supstituciju kojom kao držanje iznad i elitistički moralizam – ili čak imanje nešto protiv da bude svjetskog prvenstva i da tko drugi uživa u nogometu – otpisuju svaki akt samoobrane vlastitog prava na ravnodušnost, otpora i provokacije kontra normizacijskog postrojavanja u oduzetosti slobode nemarenja, izbačene iz normaliteta.

MEĐU SVOJIMA

A mogu li vas gnjaviti još nekim svojim privatnim peripetijama, ovaj put davnijima? 

Događalo mi se to naročito u 90-ima, poznatima po žestokom diktatu rodoljubne zborne pjesme, bio sam još i vrlo mlad, i tako ja pričam s čovjekom, vožen na primjer vlakom, naizgled sve normalno, čovjek proklinje srpsku mater ili pjevuši uz taktove budnice iz zvučnika, kad najednom – izrigam mu se u krilo! Sve bi mu se onako cijedilo niz maskirni štof, dok iskrivljena lica otresa s prstiju ljigavi sadržaj ili ga otpuhuje s brka. 

Neprestano sam rigao. Jednom na nekoj svadbi bilo kao na svim drugim svadbama: zastava razvijena, grb sa zida nadgleda skup, u odsudan čas zasvirala himna, ljudi do zadnjega poustajali, uključivo sve strine, babe i šogore, kao da su iz topa ispaljeni, kao da su neka dugmeta na njima pritisnuta, jedni se uhvatili za srce, drugi digli desnice, sad će se na i moliti, kad najednom – meni sve izleti po onoj masnoj juhi, a ovi što se držali za srca, uhvatiše se za glave. 

Za nogomet sam i tada bio blaženo nezainteresiran, izuzev kada su igrali "naši" te se s ganućem i gordošću ujedinjavala nacija: osjetio bih tada navalu emocija na prizore jedinstva, koje su se očitovale dizanjem iz želuca – i ja bih se u žaru utakmice pred svima prosuo po televizoru, a što je najgore, s gro bljuvotine baš po Šukeru ili Štimcu u krupnom planu.

A jednom sam se prilikom, bile su već nulte, zadesio i baš na stadionu, na utakmici. Igralo se na Poljudu protiv podgoričke Budućnosti. Nikad više nisam otišao na stadion, nije mi na pamet padalo. Neugodno, grozno iskustvo! Zapravo nemam pojma što se događalo na travnjaku, niti me iole zanimalo; sva moja drama odvijala se na tribinama. I opet je radio želudac: hvatala me ona neka naročita vrsta mučnine i anoreksije od prekomjerne doze razgaljenosti oko mene, u samom počelu agresivne. Ne, uopće mi nije bilo svejedno usred tog krda razularenih – dobro, naizgled ne protiv mene razularenih, koji sjedim na domaćoj stolici, nego protiv njih tamo, dragih gostiju, suparničke strane, ali svejedno, jer što ako – strepio sam – što ako iz mog govora tijela, s ovim mojim vidnim pomanjkanjem marenja za Hajdukovu stvar, ispravno zaključe da ja, mada sjedim među njima, uopće nisam jedan od njih, tj. "naših" – i ne samo zato što nisam fetivi Dalmatinac?

Nije se radilo tek o tome da ne navijam i nije me briga za Hajduk, nego o nečemu još drastičnijem, temeljnijem: da mi kod mučnine bivanja na hajdučkoj, torcidaškoj tribini čak nije do toga što hajdučka i torcidaška (nemam ništa protiv nekog posebnog grba i obilježja), već do bivanja na tribini kao takvoj (na bilo kojoj i svakoj navijačkoj tribini svijeta).

I to je događanje bilo jasno nacionalno nabijeno, detoniralo hrvatstvom, pošto ipak protiv Crnogoraca, kao zamjenskih Srba... a što da ja s tim radim? Vidi li se to nekako na meni: da mi u grudima kuca dezertersko srce, nedovoljno "naše"? A ako trans samoobožavanja svjetine nanjuši kako ga se zapravo bojim i poveže da se bojati ima samo onaj koji je nešto i kriv? Zar ne piše to meni na čelu? Dok su se svi okolo goropadili navijački, u okrilju mnogih koji su se navijački goropadili, ja sam se poput sumnjivog lica loše osjećao, skrivao s nelagodom i rovario u sebi, potajice doživljavajući heureku: moji neprijatelji nisu protivnička ekipa na travnjaku i njihovi navijači, nego – ovi oko mene, "moji"! I da nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro i onih koji se loše osjećaju među "svojima".

Kako ćemo nazvati, po pogledu vertikalnog odnošenja, ovu stadionsku senzaciju? Je li to bio elitistički gard u odnosu na uspaljeni narod oko mene? Je li se radilo o nastupu izdvajanja svisoka? Zašto ne radije o izdvajanju sniska? I zašto hrvatski jezik čak ni ne raspolaže takvim prilogom?

SVISOKA ALI SNISKA

U istom gradu, koju godinu ranije, umjetnica Sandra Sterle je priredila upečatljivu priredbu, s 40 minuta riganja na note Miše Kovača, blisku mom egzistencijalnom iskustvu, koju sam već spominjao u jednom članku ovdje. Ali 'ajmo se odmah malo i zadržati na njemu: zvao se Denuncirajući barbare i govorio je, to make long story short, protiv urbanog rasizma po ključu porijekla, kao i slijepe pjege naših centara uljudbe koji nisu u stanju razabrati da za primitivizam ne trebaju barbare izvana, iz pasivnih krajeva, jer ga vrlo proliferativno njeguju i sami iznutra. Taj bi tekst sigurno primijetio nekorektnost diskursa s početka ovog teksta, koji svaljuje sve na kameni gen. Rasistički je pričati o genu, problem locirati zemljopisno, predrasudama na temelju toga odakle je tko.

Učinio je primjerice takvo što Žarko Puhovski prošlog tjedna, drobeći o "dinaridizaciji" Hrvatske, vraćanju na "dinarske korijene", što znači "balkanizaciju", što znači "deurbanizaciju", što znači "izvan gradova", itd., te kako nema većeg paradoksa, da ne kaže cirkusa, od izvođenja Gena kamenih u Varaždinu ("ako jedan grad, zemljopisno, povijesno, kulturno, itd., je udaljen od gena kamenih, to je Varaždin"). Premda se zna da Thompson redovno puni varaždinsku arenu, kao i druga koncertna mjesta diljem zemlje, a to što je vrijedan gnušanja ne može biti izvođeno iz njegovog dinarskog porijekla, nego jedino iz njegovih rasističkih stihova o plavoj krvi i bijelom licu, zazivanja Maksovih mesara ili glorificiranja okupacije dijela BIH, te, da, pumpanja Naroda, u jednom drugom, fundamentalnijem smislu od pripisanog jednoj regiji.

"Dok sam izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno. Njegova pjesma 'Lijepa li si' hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja?" Standardni obrambeni mehanizam Thompsonovih fanova: kad čuju negodovanje, uvjetnim refleksom odmah isture Lijepa li si i izazovno zatraže da im se objašnjava što sad ima loše u toj pjesmi. Pa, puno toga, ili točnije sve redom je loše. Za početak, skaredno je samo uvrštenje tzv. Herceg-Bosne, zločinačke para-države na teritoriju druge države. Ali to je rubno mjesto – a što je sa samom koncepcijom, izlučimo li Herceg-Bosnu? Nije li temeljno pjesma ipak okej i lišena spornosti, kao čisto "lijepa domoljubna", koja jedino zbori o "ljubavi prema domovini"? 

Točnije, ona govori o ljubavi prema Narodu i Selu. Gledamo li službeni spot, prvo što vidimo su pastoralne vedute, neki planinski pejzaž, pa staro kameno selo i Thompson kojem dovode konja da ga mačo stilom naganja po planini, a onda kreću i regionalni doprinosi pajdaša: Vitasović je u Istri, Grdović cvrkuće o rodnom kraju, stih o "narodnim običajima" sinhronizira se s ekipom statista u narodnim nošnjama Zagore, Škoro se vozi, kako drugačije, u slavonskoj kočiji s konjima, Giuliano se pridružuje Grdoviću te obojica, što bi oni drugo, poju ljubav moru i Dalmaciji, tu su i alkari s isukanim kopljima i nekakva velebitska vila na konju uz Thompsonovog, pa se kolo pleše, konačno i Mate Bulić ulijeće s Herceg-Bosnom (ponosnom – krvavim rukama unatoč, s kamerom koja prilazi do samog nadgrobnog kamena Mate Bobana, za svaki slučaj, da ne bi ostajala dvojba na koji se točno način odaje počast Herceg-Bosni). Pa opet sve u krug, jer o čemu bi i pjevali oni koji nemaju o čemu pjevati nego o rodnoj grudi, kad se izdovolje oda ženi i vinu. No, premda iz svakog stiha i slike vrišti školska definicija ljepljivog kiča, u čemu je doista spornost tog postupka (HRHB na stranu)? Zar ima neki problem u opjevavanju Sela, Naroda i narodnih običaja, pastorale, tradicionalne hrvatske baštine? Zar je to išta povrh doista tek domoljublja?

Puhovski nije sve loše rekao. Nije se za dočeka radilo – ispravlja narativ koji je po medijima uhvatio maha, a Macana doveo na vratanca – o konkretnom pokušaju državnog udara, nego o "stvaranju alternativne zajednice"; da se desna ekipa zadnjih nekoliko godina ponaša kao da su Hrvatska oni (a ne institucije RH); da se "hoće pokazati da postoji društvo koje je neovisno o političkoj zajednici"; i, ne, ne radi se o tome da je netko došao Modriću i rekao mu nek gurne Thompsona, nego se to godinama stvaralo, Šimunić viče "za dom", stadion odzvanja sa "spremni", kao "atmosfera normalnosti" tako nečega; to je "kontekst koji ne slijedi iz nikakve zavjere, nikakve organizacije, slijedi iz nečega puno goreg, iz toga što je ovo što on čini i ovi oko njega postalo normalno, dakle da imamo našu desnicu, mimo vlade, sad je već i Plenkovićeva vlada postala ljevičarska za njih"; "sad se stvara alternativno društvo, koje hoće živjeti za sada mimo vlade, a kad-tad će htjeti živjeti protiv vlade"; jer država "nije dovoljno desna po ukusu onih koji smatraju da određuju što je Hrvatska" (što je sve kapilarno prešlo i na nogometaše, jer ni nije na njima da posjeduju kritički odmak od onoga što im se oko njih daje kao normalitet, "a mi nemamo ljude koji su u stanju, ni u široj javnosti, a kamoli u reprezentaciji, biti protiv većine").

A ta Hrvatska je onda – definira Puhovski – "dinarska, patrijarhalna Hrvatska". Ali nije mu okej definicija. Bolja bi bila da se radi o ratu predmoderne, tribalističke Hrvatske protiv građanske države. Ne, dakle, tek protiv pojedine vlade, koja im je dovoljno desna ili ne, nego protiv same konstitucije RH kao ustavne, građanske, sekularne republike – gdje jaz i sukob s time traje kao permanentno stanje otkad je i države; naš se Narod nikad nije bio voljan pridržavati onoga što mu stoji u konstitutivnom aksiomu. Zato ga ni ne zanima uistinu RH u koju se kune, u njenim državnim granicama, nego "hrvatski korpus", po etničkom, konfesionalnom, tribalističkom ključu, koji uključuje Herceg-Bosnu, a isključuje građanske uzuse. Samo što se vrenje Naroda zaoštrilo nakon ratifikacije IK od strane vlade koja bi trebala biti "njihova", HDZ, desna – s konotacijom izdaje. Nesumnjivo, radi se o najezdi barbara – jedino što joj izvorište ne treba smještati u Dinaru ili na Balkan niti bilo gdje geografski, kao nešto što bi dolazilo odozdo pa odnekud; smrdi od glave na razini sustavne nacionalne paradigme. Valja se sjetiti poučnog primjera prosvjedne note protiv IK od strane samog HAZU, iz velebne zgrade na Zrinjevcu, kao sabora najučenijih glava hrvatske uljudbe. Ne moramo mi čekati na nikakve iz Čavoglava da nam budu barbari. 

U Lijepa li si, Thompson i pajde opjevavaju Narod i Selo ne u obliku benigne domoljubne posvete ruralnom životu, kao sastavnom dijelu hrvatske stvarnosti i baštine, već kao šifru za ustanak protiv RH – agenda je u promociji tribalističkog vrijednosnog koda nauštrb onoga što nominalno traži država. Ovo što Narod pišem velikim slovom je zato što se ne radi o sinonimu za pučanstvo zemlje, pa čak ni konotaciji ruralno-proleterskog dijela populacije, nego o prepariranom ideologemu koji biva uspostavljen nasuprot političkog moderniteta republike, okarakteriziranog "nenarodnim". Onako kao što je Hasanbegović u saboru pjenio, curkajući, da neće o IK odlučivati "briselski birokrati" te ovi i oni koji mu se još priviđaju kao sva zla građanskog društva, nego – Narod, izgovaran kao homogeno turbokonzervativno, antimodernističko tijelo. Dijalektika omjera snaga ostvaruje se kroz nominalnu političku moć i autoritet države, s jedne strane, koja je tu da provodi građanski princip, a s druge predodžbu o visoko većinskom udjelu protugrađanskog Naroda u populaciji, s crpljenjem legitimiteta i moći iz premoći u prebrojavanju.

"Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo pobjede" – raspolaže selektor Dalić i točnim brojkama. "Njih pet posto želi sve nas preobratiti, neka pati koga smeta. I nek pate." Što je potrebno imati u glavi za uopće doći na ideju zvati Thompsona u autobus i na binu pred stotine tisuća koje te dočekuju? Potrebno je upravo računati s predodžbom da ga doista manje-više svi vole i stoje iza onoga što on predstavlja, tj. da hrvatsku populaciju čini mahom Narod. A teška manjina onih koji nisu Narod da je ionako nebitna te dužna uokviriti se. "Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštujte tuđe." (Uvijek to isto politički nepismeno izvrtanje kojim crkve sekularnu uskratu prava da svoje čine općim predstavljaju kao prvobitnu uskratu prava na svoje.)

Svega 5%, stvarno? To je bjelodano kao provala bez veze s vezom, eventualno da se doda nulu. Ali zapravo su brojke nebitne, Dalić svejedno zna što govori, jer Narod bi tehnički mogao čak i ne činiti apsolutnu većinu, ispod 50% brojati, a svejedno bi bio hegemonski, neovisno o točnom stratifikacijskom udjelu, tehničkoj većini ili ne. Jer je hegemonski samim nataloženjem previše godina tuđmanističkog kulturnog idealizma: program diktiraju Crkva, HDZ, HTV, HAZU, desni zadojitelji (i čak je pogrešno reći, s Puhovskim, da se "stvara alternativno društvo" – kako može biti alternativno nešto što je upravo prvo i dominantno već decenijama, jer Narod je u Hrvatskoj bog i batina otkad je Hrvatske, alternativan jedino u odnosu na službenu konstituciju, nikad i na realnu dominaciju). Pa se i ponaša kao svaka hegemonija – na usta Dalića samo onako kao i Vase ili Kolinde (u nominalnom svojstvu visokih predstavnika države!): oni koji odstupaju nisu ravnopravni građani i dionici sekularnosti nego oskvrnitelji totema koje se fetvom protjeruje iz plemena, kaže im se neka idu slobodno gdje će im biti bolje. 

Tijekom gužve oko nogometa, dogodilo mi se i da sam bio optužen za oholost osjećanja superiornim... pa evo, citirat ću, "nad momkom koji trči, znoji se i pumpa sklekove – i to na noć u kojoj (i) on učini sretnim mnoge". Sa sugestijom da moje držanje svisoka dolazi zbog toga što je netko eto nogometaš, nije išao u školu nego ima "neki drugi talent i dar", a nije u redu podcjenjivati te vještine u ime zahtjeva da se bude trulim intelektualcem, ne treba zaboravljati na "različitost naših poslanja" i da "svatko ima nešto svoje". Onako kao i Puhovski što je opominjao da tko hoće mačku, mora uzeti i rep, "tko hoće ove dečke koji su fantastično igrali, mora uzeti uz njihove noge i njihove glave". Nesporazum je u pretpostavci po kojoj bih na nekoga gledao poprijeko ili s prezirom zato što mu najbolje ide igra nogom. Što ne znači da neću gledati poprijeko, a eventualno i s prezirom. Ali osnova je druga: gledat ću tako na Narod – zbog plemenskog desničarenja – i tu neće biti do pojedinca, nečijeg možda seoskog porijekla (kao da sam ja iz Pariza) ili zanata nogom, nego direktno do samog ovog prepariranog konzervativizma koji stoji iza riječi Narod kao ideologema.

U čemu je problem da se barbarstvu kaže barbarstvo? Tribalizma se ježim i apsurdna je ideja da bi se trebalo ispričavati zbog potrebe za uspostavom distance; ne traži je oholost nego želudac. A onda ni to još nije sve zašto se radi o pogrešnom pitanju. Koje je, elem, značenje geste povraćanja na taktove Miše Kovača? Možda u hi-brow uznošenju visoke kulture nad popularnom? Eto ga na – nekakva "performativna umjetnica", tj. odnarođena, snobistička intelektualka, došla nam je želucem pokazati da je ona iznad narodske muzike? Neće biti. Svakako da postoji element problematičnosti estetskog karaktera tih pjesama – u smislu njihove emocionalne klišeiziranosti i time patvorenosti, kiča – ali to je ovdje sporedno kao predmet riganja. 

Postmodernistički teoretičari obožavali su distingvirati klase kulture pa navijati kontra tzv. "visoke", a za onu "nisku", pop, masovnu. Zato što gledajući kroz naočale kategorijalnog binoma koji mi je osobno najdraže predočiti preko aparata Sloterdijkove kritike besramnog uma: s jedne strane cinizam, vezan uz poziciju odozgo (kao oportuna besramnost pristajanja uz vladajuću, povlaštenu stranu, kulturni idealizam na vlasti), s druge kinizam, vezan uz poziciju odozdo (kao heretička besramnost iskaza nepoštovanja prema vladajućim vrijednostima). Kako su postmodernisti u "visokoj kulturi" gledali povlaštenu stranu binoma – je li, "visoka" – a u "niskoj" onu prezrenu, s normativno negativnim vrijednosnim nabojem, činilo im se da će kiničkima biti, sa stajanjem uz prezrene na svijetu, ako se fetišistički svrstaju odozdo uz pop kulturu, za televiziju protiv avangarde, itd. No, jesu li dobro ocijenili što je tu uopće gore, a što dolje?

Možda i jesu – samo gdje i za koga? U njihovom svjetiću svakako, svjetiću akademije ili upućenih kritičara koji znaju o čemu govore kad objašnjavaju zašto je neki pop uradak šund, kič, šrot, kuruza, dolje, zašto to ništa ne valja. Pa postmodernist onda ide prkosno protiv te struje, kinički, "pišati u akademiji", jer anything goes, itd. Kad bi čitav svijet bio sveden na akademiju, takav bi pristup i bio univerzalno kinički. Čim, međutim, istupimo van, gesta gubi smisao – ne u potpunosti, jer realnost je složena i prošarana raznoraznim relacijama u vertikalnim i horizontalnim smjerovima, no upravo ovaj postmodernistički postupak predstavlja vid grubog suženja, simplifikacije realnosti, u mjerenju svijeta metrom svoga mjehura. 

U modernizmu, školovanost je isturena kao osnova privilegiranosti: na statusu i cijeni bili su bijeli ovratnici, stručnjaci, doktori, inženjeri, pozitivno racionalno znanje, "poštena inteligencija"... Oni koji zato još uvijek misle da se bitka odozdo za obespravljene vodi kao zauzimanje za plave ovratnike nauštrb bijelih, kroz ključanicu imanja ili nemanja prilike za školovati se, nekako su uspjeli ne primijetiti da odavno živimo u postmodernom, tranzicijskom i new age svijetu antiintelektualizma, gdje je riječ pulmologa o plućnim bolestima tek jedno mišljenje ravnopravno onom holističke lujke sa shizotipnim poremećajem, svijetu kojim drmaju loši do dibidus đaci što su se "snašli", od Keruma do Macole (kojem, čitamo ovih dana, djetinjstvo biva naprasno prekinuto u 19-oj kad ga iz 6. razreda vade u vojsku), na vlasti je HDZ, stručni kadar nije u bijelim ovratnicima nego na burzi, a inteligenciju, poštenu ili nepoštenu, naročito ne treba nitko. 

Isto tako, čim jednom vani, na cesti, postaješ brzo svjestan da ćeš s nekakvim pretencioznim slušanjem Milesa Davisa biti čudno gledan i predmet podsmijeha, dok će se mas-kultura, kao što joj i ime kaže, masovno valjati ulicama, i samozadovoljno, kao većinska kultura, s vojskama poklonika (što pak kod nas zadobiva jednu naročitu malignost – zbog impregniranosti patrijarhalnim i konzervativnim kodom). A otkad kiničko, subverzivno postupanje ide uz išta većinsko, uz vojske? To je oksimoronština. Sterle je govorila o agresiji većine: "Godine vožnje autobusom jedan su od primjera gdje meni uvijek pozli od agresije većine. U takvim sam situacijama uvijek osuđena na jednosmjerne želje većine, po pitanju npr. glazbe i samog štimunga. Svu tu mučninu kao posljedicu terora većine prezentirala sam jučer u čudnom terminu." 

Vidimo: kriterij njoj nije onaj kvalitete (glazbe), već kvantitete (vojske); ne izlijeva se svisoka, odozgo prema dolje, kao visoka kultura po niskoj (pogrešan kategorijalni binom), nego sniska, odozdo prema gore, svojim neuklopljenim želucem, koji se loše osjeća među "svojima", po Narodu kao agresivnoj hegemoniji (to je taj kategorijalni binom). Zauzimati se za Narod u ime low-brow i pop-kulturnih simpatija – kroz nametanje isfantazirane prizme visoka/niska kultura, u kojoj Narod ispada dolje umjesto gore – značilo bi učiniti se donkihotovskim smiješnim, apsurdnim vitezom, biti kolaborantom privilegirane forme hrvatske socijalizacije, nacionalizam-patrijarhat-konzervativizam, kao one istinske povlaštene moći, a s izrazom lica kao da se napada bogznakakve vjetrenjače privilegiranosti odnarođene inteligencije. Značilo bi biti cinikom, s tom komponentom servantesovske komike utvaranja si pritom da kinikom.  

SUKOB NA LJEVICI

Od samog konstatiranja prevlasti  trib(in)alizma, desnila, XIX stoljeća u današnjoj Hrvatskoj, probojnije je pitanje: pristaje li političko polje koje je zaratilo s desnicom oko njenog privatiziranja domoljublja – ako ćemo o položajima u spektru, radilo bi se o centru i dijelu ljevice, kao i tzv. "apolitičnima" – onda preuzeti i svoj udio odgovornosti u hajci na krimen nepripadanja, na izdajnike koji se ne raduju dovoljno i osmijesi im nisu dovoljno široki, jer ti partibrejkeri su valjda iznad toga i ne mogu podnijeti svu tu pozitivu?

Bilo je po medijima ovih dana puno govora o tzv. Zajedništvu kao predpolitičkom (ili postpolitičkom, kako se uzme) nukleusu totalitarizma. Politički problem, drugim riječima, nije počeo u momentu kad je pred stotine tisuća istupio Thompson, nego u samom istupanju stotina tisuća ujedinjenih u Domovini, u baznoj, paradigmatskoj vrijednosti domoljublja, sreće i ponosa, nedovodivoj u pitanje (od koje se učinilo konstitutivni aksiom hrvatskog društva, umjesto onog ustavnog). Ne treba imati iluzija o tome da se radi o spojenim posudama, o strogoj korelaciji: hajka na uvredljivo, blasfemično ravnodušne, naličje je istog onoga čemu je lice doček kao Zajedništvo u Domovini.

Ne iznenađuje da politički centar, kriknuvši tek na ukazanje Thompsona, neće problem identificirati već u samom Zajedništvu, u toj masi veličanstveno ujedinjenoj u slavu hrvatskog nogometnog trijumfa, jer centar i jest definiran kao "umjerena" verzija paradigmatskih društvenih vrijednosti (kod nas tuđmanističkih). 

Ali ne iznenađuje zapravo niti to da će dio ljevice stizati do istog rezultata, premda drugačijim matematičkim postupkom. Kažem dio, jer pretvorilo se to i u mali sukob na ljevici. Moj je ljevičarski prosede recimo strogo salonski, shvatilo se dosad već, a i nikada to nisam krio. Više na ničeansku stranu: ''Gdje svjetina jede i pije, pa čak i tamo gdje štuje, tu obično zaudara. Ne smije se ići u crkve hoće li se disati čist zrak.'' Ljevici koja ne želi biti salonska je pak u programu i dužnosti ljubav za puk, stajanje iza proletarijata, radnika i seljaka, naroda, malog čovjeka. Pa onda slušamo o tome kako salonska ljevica nije kul kad prakticira "cinizam i ogorčenost zbog nacionalne euforije", a "narodu poručuje da joj nije dovoljno dobar, te da će ona ostati po strani – na svojem pijedestalu anacionalnosti, neuprljana primitivizmom nacionalizma". (Jesam dobro shvatio: program ljevice treba, znači, biti u prljanju se tim primitivizmom?)

Ili i mimo pitanja nacionalizma povodom trijumfa: nesalonski ljevičari neće dopuštati čak ni da se ne mari za nogomet kao takav, jer je to – znaju oni – hejt prema nogometu, tim samim što nemarenje. A alergični su na hejt prema nogometu, kao "radničkoj igri", jer i to je – znaju oni – snobovsko građenje se iznad, tim samim što uzimanje distance od naroda, a ne smije se ipak (uči lijeva misao, samo ako nije od "nematerijalističke" frakcije) uzimati distancu od naroda.

Kognitivna disonanca je u procijepu u kojem se mali čovjek iz naroda – prema kojem smo lijevom idejom obavezani kao prema proleteru – istovremeno otkriva kao besprizorni fašist. Pretvorba naroda u Narod (veliko početno slovo, napomenuo sam, čini bitnu razliku, u odnošenju kao turbofolk prema folku). Primjera radi: "Slušao sam jutro uoči dočeka razgovor radnika, prepoznao sam ih po kombinezonima, i njihova neposrednog šefa u jednom trešnjevačkom kafiću. Neki među njima su izgovarali sve rasističke i seksističke stereotipe koji trenutno kruže kao ideologija okoline. Da oni cijene Vučića jer pravi Srbin ne može navijati za Hrvatsku. Da će Putin poslati ove cure iz Pussy Riota u Sibir pa da se muški zatvorenici imaju nad kime iživjeti. Da je hrvatska predsjednica u ljubavi sa svima pa nek’ onda zavede i Trumpa i dobit ćemo deset američkih aviona badava…" 

Problem lumpenproletarijata nije, naravno, nepoznat marksizmu. Doskakanje ide linijom postavljanja pitanja geneze, zašto su lumpenproleteri takvi, umjesto pukog očitanja da su takvi, te linijom zahtjeva da ljevica bude bolja i učinkovitija, zato da eksploatirana klasa ne bi bila preobraćena na reakcionarne ideje, onesviještena o svojoj klasnoj svijesti. Bude tu čak i određenog romantizma malog čovjeka – koji sve ako se očituje i kao fašist, ne treba nam biti odiozan, nego nam ga je vidjeti kao žrtvu kapitalizma i naći u tome ljubav i razumijevanje za njega. Teorija po kojoj tribalizmi i šovinizmi ne postoje u prirodi, kao nešto apriorno, nego su isključivo posljedica, produkt neoliberalnih i imperijalističkih uvjeta proizvodnje. Brexit, Trump, rast populističkih režima po Europi, konzervativne revolucije, pa i ratovi u ex-Yu, itd. – iza svega toga (riječju: događanja Naroda) da stoje jedino imperijalizam i neoliberalizam, 1%, G7. Teorija po kojoj su i alt-nacisti u Charlottesvilleu samo obespravljena radnička klasa, kao i antifa aktivisti, sa zajedničkim neprijateljem u 1% i globalnom kapitalizmu, a griješe i jedni i drugi na jednak način: samo utoliko što se međusobno tuku umjesto da se udruže protiv zajedničkog klasnog neprijatelja. Pa je i samo do toga da ljevica bude prava i preotme lumpen raju desnom populizmu. 

Ne bih se složio, ali tu kokoš-jaje polemiku možemo ostaviti za neki drugi put, ne stane cijela u ovaj okvir. U međuvremenu, imat ću problem s tim da mi se deficit ekstaze, distancu i mučninu sniska spočitava kao nastup svisoka i nešto apriori bespravno, a i morat ću primijetiti, sa Šiberom, da se upravo takva pozicija spočitavanja istovremeno "samolegitimira kao pokroviteljsko moraliziranje svisoka" – u toj infantilizaciji lumpenproletarijata s kojega je kao s djece skinuta odgovornost i kojega će se poučiti, s vlastite dakle pedagoške stepenice, valjda i u hodovima ruku pod ruku za život, za monopol heteroseksualnosti na brak, itd.

"Umjesto te politike začepljena nosa," glasi naputak, "ljevica bi upravo trebala inzistirati na odvajanju šovinizma i domoljublja, upravo kako bi polit-ekonomski okvir i nacionalni osjećaj spojila na nov način, te tako osvajati prostor koji je ona i imala (primjerice s Hajdukom u Dalmaciji) u primjerima u kojima se narod poistovjećivao s nogometnim klubom a nogometni klub s jedinstvom naroda kroz prevladavanje i ukidanje klasnih razlika." Je, samo što slika o Jedinstvu i ne služi nego proizvodnji iluzije o prevladanim klasnim razlikama, tako da kmetovi budu još lojalniji svojim gospodarima: u svjetlu Hrvatske Viceprvaka šatro nismo više feudalci i kmetovi, svi smo samo Hrvati. Vlada uzorita sloga i zajedništvo između onoga kojega se pelješi i onoga koji ga pelješi, sve mu šapćući na uho slatku romantiku o tome kako nije u šoldima sve.

"Nacionalna identifikacija" okarakterizirana je od strane nesalonske ljevice blagonaklono, kao "razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala svjetskog prvenstva", uz dosta neblagonaklonu packu onima kojima "izaziva odbojnost" i "animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom", kao kratkovidnost koja ne ubire "da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha". Reći ću samo da se i prethodno onoj polemici što je bilo prije čega može reći kako je ovo instrumentalno prihvaćanje tuđmanizma kao legitimnog sredstva za cilj, s tim wishful thinking koje u lumpenproletarijat našeg Naroda naivno projicira vlastitu ljevičarsku agendu, kontraproduktivno i osuđeno na bolno otriježnjenje. A postavlja se i pitanje što je sljedeće: uistinu, hoće li doći packe i za nesudjelovanje u idućem Hodu za Život, jer ipak bi i to bilo distanciranje od Naroda, a nije ljevičarski gajiti animozitete prema identifikaciji ljudi u pro-life kampanji, jer ne valja cinizam i ogorčenost zbog nečega u čemu se Narod pronalazi, nije kul poručivati mu da nije dovoljno dobar uz ostajanje po strani na svom pijedestalu nepotpalosti pod tu svinjariju, neuprljanosti pro-life primitivizmom – jer samo uprljan ljevičar je dobar ljevičar?