O izdajnicima, veleizdajnicima i…

o-izdajnicima-veleizdajnicima-i-7053.jpg

Tadašnja hrvatska vlada (čudna li čuda, i onda HDZ-ovska) bila je zatečena reagiranjem predsjednika Mesića na Napolitanovu izjavu i pokušala ga je najprije nagovoriti da ublaži ono što je rekao
Tadašnja hrvatska vlada (čudna li čuda, i onda HDZ-ovska) bila je zatečena reagiranjem predsjednika Mesića na Napolitanovu izjavu i pokušala ga je najprije nagovoriti da ublaži ono što je rekao
Foto: 
HRT

Hrvatski će desničari otrpiti čak i svojatanje dijelova državnog područja - koji su u sastavu današnje Hrvatske isključivo zahvaljući Titu i njegovim partizanima - ako u zamjenu za zatvaranje očiju pred tim teritorijalnim presizanjima dobiju jasnu osudu i optužbu Tita, Jugoslavije, komunista i partizana. Dobra trgovina, zar ne? Ili: domoljublje na djelu

Bilo je to one, danas već davne, godine 2007., prije punih dvanaest godina. Baš u veljači, baš kada se u Italiji obilježava Dan sjećanja na žrtve tzv. fojbi. Dijete tada rođeno, danas je već u srednjoj školi. Pa kako da se ne zaboravi ono što se tada događalo? A ipak, ne bi trebalo olako zaboravljati i nije dovoljno da su se tek poneki novinari ovih dana sjetili događaja o kojemu je riječ.

Pa za one koji brzo (i rado) zaboravljaju, ali u prvome redu za one koji ne znaju, niti im je bilo omogućeno da saznaju, da se prisjetimo. Bila je, dakle, veljača godine 2007. I talijanski Predsjednik, Giorgio Napolitano, stari ljevičar i nekadašnji partizan (!) osjetio je potrebu da dan sjećanja na one koji su život završili u jamama (fojbama), uglavnom u Istri, nakon poraza fašističke Italije i općeg poraza naci-fašizma u Evropi, “uljepša” izjavom u kojoj je – referirajući se na počinitelje, pobjednike - govorio o “pokretu mržnje i krvoločnog bijesa, te slavenskom aneksionističkom planu koji je posebno prevladao u Ugovoru o miru 1947. godine i koji je poprimio zlokobne konture jednog etničkog čišćenja”. Doslovno tako.

Pa da vidimo što su te njegove riječi zapravo značile. A značile su ovo: da je šef talijanske države pobjednicima u Drugome svjetskom ratu (na jugoslavenskoj, dakle hrvatskoj i slovenskoj strani) koji jesu bili odgovorni za likvidiranje fašista i njihovih pristaša bacanjem u jame, pripisao “mržnju i krvoločni bijes”, ne propuštajući istodobno da ih etiketira kao “Slavene”. I značilo je još nešto: da je doveo u pitanje Ugovor o miru iz godine 1947., tvrdnjom kako je u njemu prevladao “Aneksionistički plan . . . što je poprimio konture etničkog čišćenja”.

Uslijedila je promptna reakcija tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića. Bez taktiziranja, bez kalkuliranja, a – naravno – i bez pitanja bilo koga što se smije reći da se ne bi, možda, uvrijedilo čelnika velike susjedne zemlje, članice EU (što je tada bilo dodatno važno, jer je Hrvatska tek vodila pregovore o pristupanju Uniji).

Vrijedi tu vrlo oštru i brzu reakciju doslovno citirati: “Predsjednik Republike, Stjepan Mesić, neugodno je iznenađen sadržajem i tonom najnovijih izjava što dolaze iz državnog vrha susjedne Italije, a odnose se ne samo na neke aspekte nedavne povijesti, nego zadiru i u aktualne odnose Republike Italije i Republike Hrvatske. Te izjave u kojima je nemoguće previdjeti natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma svakako je vrlo teško uklopiti u deklariranu želju za unapređivanje bilateralnih odnosa dviju zemalja… Predsjednik Mesić čvrsto vjeruje u potrebu daljeg razvijanja prijateljskih hrvatsko-talijanskih odnosa i u perspektivu tih odnosa- ne samo u interesu dviju zemalja, nego i Evrope koja se ujedinjuje. On istodobno smatra potrebnim podići glas prosvjeda protiv svakog pokušaja da se, bilo kojim povodom ili pod bilo kakvom izlikom, dovode u pitanje osnove na kojima se gradi ujedinjena Evropa, a među kojima antifašizam ima prominentno mjesto.”

I što je, dakle, tadašnji Predsjednik rekao? Kao prvo Napolitana je “pozvao na red” zbog “natruha rasizma”, imajući u vidu njegove riječi o “Slavenskom aneksionističkom planu” i o “krvožednim Slavenima” (a naci-fašizam je ne samo smatrao, nego i tretirao Slavene kao niža bića, kao one koji ni po čemu ne zavređuju tretman kakav imaju i moraju imati pripadnici superiorne “arijevske” rase).

Potom ga je izravno optužio zbog povijesnog revizionizma i političkog revanšizma, što je prepoznao u riječima o mržnji i krvoločnom bijesu onih koji su kovali aneksionistički plan što je “posebno prevladao u Ugovoru o miru iz 1947.”. To znači da je u izjavi talijanskog Predsjednika prepoznao želju da se revidiraju i mirovni ugovor i granice što su njime utvrđene, ali i da se dovede u pitanje Osimske sporazume koji su, osim granica, regulirali cijeli sklop talijansko-jugoslavenskih odnosa (a kojega su preuzeleHrvatska i Slovenija, kao zemlje sljednice Jugoslavije). I napokon, uz reafirmiranje želje za dobrim odnosima s Italijom (što nije značajno samo za dvije zemlje, nego i za Evropu), predsjednik Hrvatske nije propustio naglasiti mjesto što ga ima i mora imati antifašizam u temeljima projekta evropskog ujedinjavanja.

Tadašnja hrvatska vlada (čudna li čuda, i onda HDZ-ovska) bila je zatečena reagiranjem Predsjednika i pokušala ga je najprije nagovoriti da ublaži ono što je rekao, potom da prizna kako Napolitanovu izjavu nije dobro shvatio (!). Bezuspješno! Predsjednik nije odstupao, makar je njegovu izjavu, braneći zemlju-članicu, osudila i predstavnica Evropske unije. Nakon upornog pregovaranja (ali ne u javnosti, nego iza kulisa), pregovaranja što ih je Ured Predsjednika uz posredovanje hrvatskog veleposlanika u Italiji vodio s Kabinetom predsjednika Italije, Pantovčak je mogao objaviti kako “hrvatska strana prima na znanje da se riječi predsjednika Napolitana nisu odnosile na Hrvatsku i da u njima nije bilo namjere da se međunarodni sporazumi dovode u pitanje, odnosno kako bi “sada svima moralo biti jasno da je s talijanske strane poručeno da predsjednik Napolitano nije imao namjeru uvrijediti Hrvate i revidirati povijesne sporazume”. Drugim riječima, Napolitano je izjavu povukao.

Eto, tako je bilo onda - davno, davno, kada je – budimo malo ironični – Hrvatska još bila Hrvatska. Današnja se Hrvatska suočila s izjavom predsjednika Evropskog parlamenta, talijanskog političara iz redova Berlusconijeve stranke, Tajanija, izjavom koju je najprije objavio na internetu, a potom ponovio na javnome skupu (dakle, nije mu se “omakla”). Ključni su elementi te izjave: prvo, živjela talijanska Istra i živjela talijanska Dalmacija; drugo, žrtve fojbi stradale su zato što “nisu htjele spustiti našu (talijansku) trobojnicu”; treće, zločinci su na kapama imali crvene zvijezde petokrake i, četvrto: ne smije se dozvoliti uspostavljanje titoističke diktature u Venezueli.

U prijevodu, da ne bi bilo zabune: Istra i Dalmacija su talijanske, u jame su bacani junaci koji nisu htjeli spustiti nacionalni stijeg (ni riječi o tome da je to bio stijeg poraženoga fašizma koji je u godinama okupacije itekako ogrezao u krvi), zločinci su bili komunisti (ne borci protiv okupacije, a za slobodu svoje zemlje) i – preskačući Atlantik – Venezueli prijeti diktatura “Titovog tipa”, dakle treba svim snagama podržati rušenje ustavnog predsjednika Madura. To je morao razumjeti svatko, pa čak i obnašatelji najviših dužnosti u Hrvatskoj.

Ipak, čekalo se dulje od pola dana da bi pristigle prve stidljive reakcije, tipa: “Ne znam što mu je bilo, nikada ranije nije tako govorio, pričekajmo da objasni što je zapravo htio reći”, potom sasvim načelno, mada ipak konkretno: neprihvatljiv je svaki povijesni revizionizam, zatim: osuđujemo, ali nema smisla tražiti njegovu ostavku, ionako to neće uspjeti “pa ćemo ispasti budale”, odnosno nema to smisla njemu je mandat ionako na kraju. I upravo s radošću prihvaćeno je to što se Tajani ispričao (ali izjavu nije povukao!) i što je “objasnio” kako je on zapravo htio reći da su sada stvoreni uvjeti u kojima Talijani, Slovenci i Hrvati mogu živjeti zajedno u miru.

A zašto ta spremnost da se prihvati ovakva nebulozna priča, zašto silno oklijevanje da se trenutno digne glas najoštrije osude? Vrlo jednostavno: zato što Tajani u Evropskom parlamentu spada u istu političku grupaciju u kojoj je i HDZ i zato, a to je osobito važno;, što je kao krivce, zločince i kriminalce označio komuniste i Tita. A to, drugim riječima, znači ovo: hrvatski će desničari otrpiti čak i svojatanje dijelova državnog područja (koji su u sastavu današnje Hrvatske isključivo zahvaljući Titu i njegovim partizanima), ako u zamjenu za zatvaranje očiju pred tim teritorijalnim presizanjima dobiju jasnu osudu i optužbu Tita, Jugoslavije, komunista i partizana. Dobra trgovina, zar ne? Ili: domoljublje na djelu.

Drugog hrvatskog Predsjednika desnica uporno godinama etiketira kao izdajnika i veleizdajnika. On je, braneći hrvatske državne interese i dostojanstvo Hrvatske, reagirao kako smo naveli. Današnji državni vrh, odnosno stožerna stranka vladajuće koalicije i njezini predstavnici, reagiraju tako kako smo naznačili. Naslov je ovoga teksta “O izdajnicima, veleizdajnicima i …” Pa vi sada odlučite tko je tko i što je što.