O Kolindinim "zengama" ili kako je baza postala preslaba za bilo kakvu nadgradnju

Za predsjednicu Republike Hrvatske, Kolindu Grabar Kitarović, kažu da nije poput drugih šefova i šefica država. Nju, ovu našu, ne odijeva proračun, niti u predsjedničinim dvorima postoje dva – tri ureda u kojima pročelnik odjela za izgled, zajedno sa savjetnicima, tajnicom i Nevenom Ciganovićem, po cijele dane razmišlja u čemu bi se, gdje i zašto predsjednica trebala pojaviti, kakvu poruku šalje kada se prekrije stolnjakom, a kakvu kada je u haljini u kojoj, zatreba li, može nastupiti u najbližoj folkoteci. Kolinda Grabar Kitarović, bilo neki dan na televiziji, sama kupuje svoje haljine, vodeći računa da su rad domaćih, hrvatskih dizajnerica i dizajnera.

Za hladnijih dana, evo ovih kao sada, sklonija je, istina, odijelima, ali ni za njih ne uzima R1 s adresom svoje rezidencije. I njih plaća od plaće, na deset rata, da se ne osjeti.

Što god nosila gore, dolje su uvijek, naravno, cipele - brižljivo uparene s ostatkom odjeće, sa štiklom, ali ne tolikom da se mora malo sagnuti dok ulazi u kuću. Točnije, skoro uvijek ima cipele: u Vukovaru je nedavno, na obljetnici pada grada, nosila čizme, žute gležnjače iz Borova kakve su u ratu imali branitelji, a u miru se prodaju i civilima. Htjela je, kaže, i na taj način poslati poruku o potrebi otvaranja novih radnih mjesta u tom gradu u čijoj je obućarskoj industriji nekada radilo nekoliko desetina tisuća ljudi, dok danas radi nekoliko stotina.

Tonči Huljić, glazbenik, proizvođač glazbenika i glazbenica, ravnatelj grupe Magazin bez ograničenja trajanja mandata, jedan od ono malo ljudi koji u ovoj zemlji misle da je ovrha češka riječ za vrhnje, odlučio je, pa objavio da odlazi iz Hrvatske. Ne sutra, prekosutra, ne može se to tako, ali u razumno vrijeme, za godinu, dvije.

„Kad nema baze, nema ni nadogradnje, sve se to preslikava jedno na drugo. Kako bi kultura prosperirala, kako išta prosperira u takvim uvjetima? Mislim na materijalnu bazu. Industriju koja će donositi nekakav dohodak da se može ulagati u razvoj. Ova zemlja nema nikakvu viziju. Dok ne dođu mlade generacije, neće se puno promijeniti, a mladi odlaze jer nemaju budućnost. U Hrvatskoj imamo dvije krajnosti. Imamo bogate, siromašne i srednji sloj koji nestaje“, kazao je Karl Tonči Huljić, za prijatelje Marx, čije je poimanje svijeta u kojem živi sve zdravije otkako je sve dalje od opjevavanja i uglazbljivanja korova i hibiskusa.

Dugo kod nas traje putovanje od guzice do glave, toliko dugo da je najbolje da se nikada ne završi, jer dok ono što je krenulo stigne, ništa, ali ništa više ne bude isto. To, naravno, Huljić ne mora znati, ali bi predsjednica države morala, kada već voli navući čizme kojima poziva na otvaranje radnih mjesta u neposrednoj, industrijskoj proizvodnji. Osim ako nije, a valjda nije – pa nismo toliko nesretni - gležnjačama pomislila navesti nekoga da u vukovarskoj garaži izmisli prijenosno računalo koje samo plaća račune nakon što samo nađe lovu za njih i otprati vlasnikovu djecu na trening taekwandoa.

Prije skoro trideset godina hrvatski su građani dobrovoljno, s pjesmom na usnama i stijegom u rukama odabrali ekonomsko uređenje u kojem država otvara dane turističke zajednice i potiče izgradnju spomenika novovremenim herojima. E, zato danas novih radnih mjesta u onome što Huljić naziva bazom, dakle u industriji, nema bez famoznih stranih investicija, a njih, tih investicija nema bez povoljne investicijske klime koja podrazumijeva manjak regula, od prostorno planskih, pa do ekoloških. Krupni kapital ne voli red tamo gdje nastaje: on na pravila pazi samo tamo gdje je deponiran i, češće, gdje vlasniku treba taxi za ujutro otići od spavaće sobe do WC-a, jer postoji realna mogućnost da se tokom duge šetnje kroz hodnik – popiša u pidžamu.

Nigdje se veliki posao ne započinje lakše nego u carstvima korupcije u kojima kuverta mijenja prostorne planove i čini suvišnim svaki razgovor o zagađivanju, recimo, najbliže rijeke. Svo zlo, što bi u Dalmaciji rekli, nije u tome: zlo tek onda počinje.

Kada se niska proizvodna cijena čizama, viklera ili automobilskih guma ne može postići niskom cijenom sirovina, energenata i sredstava za proizvodnju, jedini prostor da se stvori nešto što će u dućanu biti dvadeset, trideset, koliko treba, puta skuplje nego na izlazu iz tvorničkog kruga, je da se pojeftini cijena rada, te da se, i uzročno i posljedično, fleksibilizira njegovo tržište. U prijevodu, da se omogući otpuštanje onih što se na male plaće žale i da se umjesto njih, na određeno vrijeme, zaposle oni što su spremni još više raditi za još manje, jer nemaju ništa.

Tako je svugdje i u svakom investicijskom raju u kojem opada broj nezaposlenih, ali se ne smanjuje broj siromašnih. Tek se malo njihovo siromaštvo umanjuje, samo malo, svakako nedovoljno da kupnja, recimo, novih čizama, ne podrazumijeva odricanje od nečega drugog, dok se o odlasku na koncert ili novom CD-u Madre Badesse ne razmišlja. Baza je, jednostavno, preslaba za bilo kakvu nadgradnju.

Turski ekonomist i harvardski profesor Dani Rodrik napisao je za site Project Syndicate, a Peščanik preveo tekst pod naslovom „Kako pobijediti populističke demagoge“, u kojem, uz ostalo, kaže: „Raspravljao sam o nečemu što zovem trilema, točnije nemogućnost istovremenog postojanja nacionalnog suvereniteta, demokracije i hiperglobalizacije. Mislim da treba izabrati dva od ta tri cilja. (...) U tom smislu bi trebalo otvoreno priznati i to da se političari biraju radi ostvarenja nacionalnih interesa. To podrazumijeva spremnost da se napadnu mnoge od svetih krava establishmenta – naročito sloboda financijskih institucija da rade što god požele, sklonost ka mjerama štednje, neprijateljski stav prema ulozi države u ekonomiji, neometano kretanje kapitala i fetišizacija međunarodne trgovine“.

Od tri cilja mi smo, normalno, izabrali jedan, a i on nešto ne radi. Demokracija se svela na prokletu mogućnost izbora najsličnijeg odabiru između raka na mozgu i raka gušterače. Državni je suverenitet manji, itekako manji nego je bio dok je postojala SFRJ i u njoj SR Hrvatska, dok se očuvanje nacionalnih interesa svelo na parade, mise i povremeno režanje na Srbe. Naravno, međunarodna trgovina je fetišizirana, vajni ekonomski stručnjaci polomiše tipkovnice boreći se protiv uloge države u ekonomiji, dok financijske institucije, baš kao što Rodrik kaže, rade što god požele.

U takvom je okviru reindustrijalizacija i otvaranje radnih mjesta u njoj najbolji način da se poprave statistički pokazatelji koji ne oslikavaju stvarnost, već je efikasno zamagljuju, a hrvatski radnici pretvore u potplaćeno roblje s pravom da se uvijek vrate na burzu rada ili posvete investiranju u rezultate Premier lige.

Situacije je, dakle, očajna, no ne i bezizlazna. „Političari centra koji žele da zasjene demagoge moraju da balansiraju na tankoj žici. Težina ovog zadatka ukazuje na veliki izazov sa kojim su ti političari suočeni. On zahtijeva nova lica i mlađe političare, neiskvarene globalističkim stavovima svojih prethodnika o tržišnom fundamentalizmu. Retorika novih političara će prosječnom glasaču zvučati neskladno i pretjerano. To je neophodno da bi se birači preoteli od populističkih demagoga. Novi političari treba da ponude inkluzivnu, a ne nativističku koncepciju nacionalnog identiteta, dok njihove politike treba da ostanu unutar liberalnih demokratskih normi. Sve ostalo je podložno raspravi“, piše Rodrik.

Mali je problem, ma kako mali, ogroman, taj što su kod nas i političari i političarke centra demagozi u čizmama iz Borova, a nova lica su Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar, dakle još veći populistički demagozi i od Kolinde Grabar Kitarović čije su liberalne demokratske norme jednake kao one Željka Glasnovića, samo što ona bolje i blaže govori hrvatski. Jedino što nema pojma o čemu govori kada govori o žutim gležnjačama. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu

o-kolindinim-zengama-ili-kako-je-baza-postala-preslaba-za-bilo-kakvu-nadgradnju-6293-8075.jpg

Problem je što su kod nas i političari i političarke centra demagozi u čizmama iz Borova, a nova lica su Sinčić i Pernar, još veći demagozi i od Kolinde Grabar Kitarović čije su demokratske norme jednake kao one Željka Glasnovića, samo što ona bolje i blaže govori hrvatski. Jedino što nema pojma o čemu govori kada govori o žutim gležnjačama
Problem je što su kod nas i političari i političarke centra demagozi u čizmama iz Borova, a nova lica su Sinčić i Pernar, još veći demagozi i od Kolinde Grabar Kitarović čije su demokratske norme jednake kao one Željka Glasnovića, samo što ona bolje i blaže govori hrvatski. Jedino što nema pojma o čemu govori kada govori o žutim gležnjačama
Foto: 
FaH