Dragan Markovina odgovara Luki Matiću na njegovu kritiku vezanu uz pokretanje Centra za studij demokracije i ljudskih prava
Nije da na to nisam već navikao ili da mi obrazac nije poznat, ali količina zajedljivih komentara koji su na Facebooku dočekala vijest o pokretanju Centra za studij demokracije i ljudskih prava, fascinira dužinom utrošenog vremena i količinom energije. U tu mi se raspravu nije dalo ulaziti, niti bih ikad i ušao, a već sam je prvi dan prestao pratiti.
Prvo iz razloga što mi je konceptualno neprihvatljivo da rasprava na Facebooku arbitrira o tome tko bi gdje trebao predavati, potom jer mi je savršeno svejedno što tamo piše i na koncu zbog toga što je ta konstantna potreba da se svakoga tko nešto pokušavati napraviti u startu pokopava ponajprije žalosna, više no išta drugog.
Neovisno o tome što se ovdje radilo o nečem što sam pokrenuo, posve se jednako osjećam kad uočim isti tip ponašanja u svim slučajevima. U svemu tome najviše fasciniraju nedostatak ikakvog srama i potpuna nedosljednost. Prvo se ljudi bez ikakvih kompetencija za temu o kojoj raspravljaju osjećaju da bi oni bolje napravili program studija i selekcionirali ljude, a onda oforme kružok na kojem se nadmeću s prijedlozima. Kao da ih je itko sprečavao ili sprečava da upravo to i naprave. Međutim, kao što znamo, takvu vrstu studija nitko do sada nije proizveo, niti je bilo ikakvih naznaka da je takvo nešto u planu.
Što se nedosljednosti tiče, postoji čitav niz sličnih studijskih programa koji djeluju već godinama, no zanimljivo je kako nitko sebi nije uzeo za pravo da javno arbitrira o tome tko bi na njima trebao ili ne bi trebao predavati. Što ih naravno nije zaustavilo u tome da prebrojavaju ljude po ideološkom, rodnom ili nacionalnom ključu, a sve da bi optužili autora programa, tj. mene, da ih ja promatram u takvim ključevima. Pored toga što takva logička inverzija nema nikakvog smisla, ona uopće ne uzima u obzir jedinu logičnu stvar. Da su ljudi izabrani po kvaliteti svog dosadašnjeg rada i po viziji što se s programom želi postići i da je to bio jedini kriterij.
No, kao što rekoh, na ovo se nisam ni mislio osvrtat, niti bih se na išta uopće osvrnuo da se nije na portalu slobodnifilozofski.com pojavio tekst Luke Matića pod naslovom "Građanski antifašizam na braniku Tuđmanove Hrvatske". Ideš!?
Prije nego što pređem na bilo kakvu analizu njegovog teksta, moram navesti razlog zbog kojeg uopće pišem ovaj odgovor. Matić je, naime, bezobrazan, pretenciozan i laže. I to laže toliko glupo da naprosto zaslužuje odgovor.
Iako je već u davnom tekstu, na koji se poziva, a koji je napisao povodom osnivanja Antifašističke lige iznio manje-više veći dio teza koje sada ponavlja, to ga nije spriječilo da nas još jednom udavi citatima i pokaže nam kako je načitan i teorijski potkovan. Matiću ovdje jedino možemo reći da i drugi ljudi nešto čitaju.
Kad se, pak, ono što je u ovom tekstu želio reći svede na bitno, riječ je o sljedećem. Tu je novi ciklus ismijavanja građanskog antifašizma, zatim optužba za nedostatak tumačenja uspona fašizma kroz optiku njegove simbioze s kapitalizmom te na koncu optužba za paktiranje s Ministarstvom branitelja, tj. s dominantnim narativima Hrvatske i posredno za održavanje tuđmanizma na životu.
Kao što već rekoh, Matića, kao i sve ljude sklone teoretiziranju, krasi višak nadmenosti i nedostatak srama. Vrijedi nam stoga citirati kraj njegovog teksta da bismo shvatili svu perfidnost njegovog pristupa: “Drugim riječima, program nudi viziju 'pristojnog građanskog društva', kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a 'narodni front' tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći – točno nikakve. Upravo zato 'antifašističke vrijednosti' ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.”
Prva laž i čak najmanja je u tome što ljude koji nose ovaj program optužuje za averziju prema politici, iako sam, npr. ja osnivač političke stranke i netko tko se već dva puta izložio na izborima. No, tako je to s Matićem, on bi dizao revoluciju i radikalno rekonsolidirao klasnu podjelu društva, ali da to drugi rade umjesto njega, a on će umjesto toga nadgledati sa strane i prigodno pizditi.
Ono što pak predstavlja puno veći problem su tri temeljne laži na kojima počiva njegov tekst.
Prva se tiče teze o besmislenosti građanskog antifašizma. Zanimljiv stav. Posebno u svjetlu suvremene Hrvatske. Kad su po ovdašnjim gradovima ljude nasilno izbacivali iz stanova samo zato što su bili Srbi ili vojna lica, bilo bi dobro da nam Matić pomogne i sjeti nas tko se jedini tome odupro? Mogu mu pomoći, bio je to upravo taj građanski antifašizam i konkretno Zoran Pusić kojega u jednom komentaru Matić zove lažovom i falsifikatorom te mu odbija pravo da bude istinski antifašist. Pusić, dakle, koji je dobivao batine po zagrebačkim haustorima pokušavajući spriječiti deložacije, na isti način na koji je to u Splitu radio Tonči Majić, nema antifašistički legitimitet i ništa ne razumije, te zagovara idilu građanskog društva i predstavlja impotentni građanski antifašizam, ali je zato Matićev revolucionarni antifašizam kojeg ispoljava publiciranjem tekstova uzdrmao poredak do temelja. Isti taj građanski antifašizam je jedini godinama demonstrirao na Trgu žrtava fašizma, tražeći povratak imena tog trga, pa su primjerice dvojica predavača na studiju, Pusić i Stipe Mesić bili tamo i fizički napadnuti 1999., a na prosvjednike je bačen i suzavac. Imati u vidu takva iskustva otpora upravo Tuđmanovom režimu, a onda te ljude optuživati da zagovaraju srednjoklasnu utopiju je toliko bezobrazno da na to ne vrijedi trošiti riječi.
Druga stvar o kojoj Matić opet sustavno laže odnosi se na činjenicu da program ne problematizira vezu između krize kapitalizma i uspona fašizma. No, kao i obično, demantira ga stvarnost, točnije moje uvodno predavanje u kojem sam povukao paralele između tridesetih godina i današnjice te jasno progovorio o usponu desnice uslijed krize legitimiteta liberalne demokracije, kako onda, tako i danas, ujedno govoreći o potrebu formuliranja novog lijevog odgovora koji će nadići ograničenja i slabosti socijaldemokracije.
Treći krimen koji nam Matić stavlja na teret jeste financiranje Ministarstva branitelja, potkrjepljujući to terminologijom u obrazloženju modula. U tom dijelu, koji doslovno citira izvorište osnove Ustava Republike Hrvatske, doista je u radnu verziju ušao neprimjeren termin, kojeg u definitivnom programu nema, što je posve lako provjeriti. Što se pak tiče financiranja, SABH se vodi kao organizacija boraca i kao takvome nadležno mu je upravo Ministarstvo branitelja.
U konačnici, najgluplji i najpodliji dio Matićevog teksta odnosi se na tezu da Centar ovim programom osigurava kontinuitet tuđmanizmu. Opet zanimljivo, Matić rado citira moju tezu o važnosti antifašizma za izgradnju povjerenja između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ali propušta citirati bilo što iz mojih pet knjiga ili neki od desetaka tekstova i intervjua u kojima sam govorio i pisao o pogubnosti Tuđmanovog doba i o potrebi za potpunom dekonstrukcijom tuđmanizma. Štoviše, bez imalo srama optužuje mene, koji sam javno izašao na splitske ulice, što je Matiću kao ideja misaona imenica, da bih skupljao peticiju protiv postavljanja spomenika Franji Tuđmanu i koji sam zbog toga zapravo odstranjen s Filozofskog fakulteta u Splitu, da produžujem život tuđmanizmu?!
Vjerojatno mu ga produžuje i "dokazani tuđmanovac" Stipe Mesić, koji je uradio više na dekonstrukciji tuđmanizma nego bilo tko drugi. Ili možda Dražen Lalić, koji je bio sudionik štrajka u Slobodnoj Dalmaciji 1993. godine, protiv preuzimanja te novine od Miroslava Kutle i koji je zbog toga također dobio otkaz i morao odseliti iz Splita. Možda spomenuti Zoran Pusić, ili bilo tko drugi od predavača. Sve dokazani tuđmanisti i zagovaratelji srednjoklasnog mira.
Istinski odgovor, pak, na ključnu tezu svog teksta, kao i na sve ostale uostalom, Matić nema, a to je tko od predavača i s kojim sadržajem ignorira bilo koji aspekt antifašizma, pa i klasni?
Ovo pitanje je, naravno, retoričko i može ga posve zanemariti.