Ovo nije još jedan tekst o Deklaraciji

ovo-nije-jos-jedan-tekst-o-deklaraciji-5597.jpg

Znači li da je Alida Bremer prethodno, odlučujući potpisati, očekivala da Deklaracija neće unijeti nemir? Što je, zaboga, i očekivala – ako ne upravo unošenje nemira? Kakvog bi smisla uopće i imala bez tog momenta?
Znači li da je Alida Bremer prethodno, odlučujući potpisati, očekivala da Deklaracija neće unijeti nemir? Što je, zaboga, i očekivala – ako ne upravo unošenje nemira? Kakvog bi smisla uopće i imala bez tog momenta?

Ovo uistinu nije još jedan tekst o Deklaraciji. Glavna tema je sad već nešto drugo. Uzmimo metaforu da mi je netko divljački nagazio na nogu i odbija je maknuti unatoč molbama. Što se čini u takvim situacijama? Nagazio si mi na nogu – zaboljet će te to. Ali s noge ćeš mi se maknuti. Samo, što bismo rekli za one koji bi muklo šutjeli na čin gaženja, pa se stali derati kao da ih kolju u optuživanju nagaženog zbog odgurivanja? Ovo je tekst o njima

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Stanko da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, podržala, počeo je – a već se razabiralo da jedva suspreže smijeh – podržala zajednički jezik, pa se pobunila već na varijanti svoje titule. HAHAHAHAHA – čulo se kako se s druge strana aparata Stanko prosipa po podu od prekomjernosti komike. 

– Podsjetila me na Patrika iz Spužva Boba – nastavio je došavši malo k sebi – pardon, Sunđer Boba! 

Zašto na Patrika? – nije mi bilo jasno. 

– Ima ta tipična situacija s njim. Recimo, u božićnoj epizodi Patrik radi stupicu za Djeda Mraza pomoću keksa koji je stavio kao mamac. Ali dok pleše i likuje kako će Djed dolijati, najednom spazi keks – o, gle, keks! – zaboravi na sve, pa se baci za tim keksom i ulovi sam sebe.

DREVNI I VOLŠEBNI JEZIČE HRVATA

Nekidan, dakle taman nekako dok me nasmijavao Stanko, pisao sam tekst koji tematizira kuku i motiku koja se digla na Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Kako joj ambicija nije i ne može biti standardološka, neki među kritičarima onda poantu ne razabiru, pa je zovu besmislenom, a drugi joj poantu nalaze u političkoj ambiciji, pa je zovu uznemirujućom. Potonji su i u pravu, no ne baš tako kako oni misle, nije ta ambicija u obnovi Jugoslavije i sličnim teorijama zavjere, već u suprotstavljanju agresivnoj doxi koja generira vojsku onih s pikom na riječi kao decenija ili siledžije. Dakle, napad na zloupotrebu lingvističke kodifikacije za račun nacionalističkih politika. 

Također nekidan, procirkulirao je medijskim prostorom i davni intervju Dubravka Škiljana u kojem on to pregnantno definira: imamo, kaže, stanje u kojem se "jezična funkcija svodi na izricanje lozinke" za svrhu opasavanja "prostora nacionalnog jedinstva Hrvata". U tu svrhu tadašnja nova politika (tuđmanistička) uvodi "promjene u leksičkom registru", odnosno opće preskriptivističko silovanje jezika u smjeru što većeg razlikovanja od srpskog, s ciljem da ''među nekim primaocima političkih poruka uvećavaju njihovu kolektivnu koheziju, a drugu isključuju iz kolektiviteta''.

Među protivnicima koji spore opravdanost nabrušenog političkog sidrenja Deklaracije kontra ove doxe – u kojoj preparirani jezik postaje lozinka za hrvatstvo, a hrvatstvo imperativ – naveo sam tri tipa onih po liniji nemanja problema s doxom, negiranja da bi tu uopće i bilo ičega krivog, te tri tipa onih po taktičkoj liniji, koji egzistenciju problema priznaju, ali se bune na metodu kojom se Deklaracija spram njega postavlja. Potonje smeta da se na one koji doxu čine i prakticiraju starta grubo, na način koji će ih zaboliti, nazivaju to, primjerice, "kontraproduktivnim čačkanjem mečke" ili "odgovaranjem na rigidne prakse drugim rigidnim praksama, u nadmenoj ispravnosti koja se ne pita čini li nažao onima čiji osjećaj možda i ne razumije". 

Fundamentalni nesporazum pritužbi na Deklaraciju je u uzimanju njenog "zapravo" političkog (a ne puko lingvističkog) karaktera – tog koji će neke zaboljeti, nekima učiniti nažao – kao automatski argumenta protiv nje. S prekvalifikacijom u "politikanstvo" i "demagogiju" i "manipulaciju". Oni kao razotkrivaju to njeno svojstvo agresivne političnosti, s izrazom njuške policijskog psa koji nalazi brašno u heroinu, pa ga onda podrazumijevaju kao definitivan dokaz njene pogrešnosti. Ništa niste razotkrili: pa dobro jutro da je Deklaracija tu da neke zaboli! To nije njen nusefekt, nego njen najbazičniji programski smisao. Ili kako je, opet nekidan, formulirao Teofil Pančić, kao jedan od korifeja akcije: "Pa, da samo malo zanerviraš nacionaliste i eto već neke koristi, ali moglo bi ići i mnogo dalje od toga. Radi se, naime, o elementarnoj samoodbrani, o pitanju ljudskog i intelektualnog dostojanstva, odavno brutalno silovanog od odlično uvezanih i moćnih pajaca i preprodavača muda za bubrege."

Jedni kažu: Šta, pa ne treba se bojati različitosti, samo oni koji se boje različitosti tražit će zajednički jezik, dakle to je politikantska manipulacija.

Drugi kažu: Šta, pa nije nama potrebna nekakva deklaracija da bismo voljeli svoj i tuđe jezike i dobru književnost na bilo kojem od četiri bliska jezika, dakle to je politikantska manipulacija.

Treći kažu: Šta, pa to je samo preusmjeravanje pozornosti s polja kulture i jezika na polje politike i nacionalizma, činjenje od lingvistike sluge politike, dakle to je politikantska manipulacija.

Četvrti kažu: Šta, pa to da se svi razumijemo ne treba posebno dokazivati i proglašavati, to je otkrivanje tople vode, dakle to je politikantska manipulacija.

Sve su to mučka mućenja vode. Učitavaju neki promašaj tobožnjeg, imputiranog programa koji bi stajao iza Deklaracije, da bi je na temelju toga kao "politikantsku manipulaciju" diskvalificirali – zato što ne podržavaju onu političku nakanu koja uistinu jest pravi program iza Deklaracije. Uz isporučivanje prigovora za bespotrebno dizanje prašine i zaoštrenje tenzija na dušu tih koji nasilju pružaju otpor (nabožni ton zagovora Tolerancije na apstraktno, kao nečega što Deklaracija opstruira), umjesto onih koji vrše primarni akt nasilja i netolerancije, u vidu silovanja društva i jezika određenim kulturnim diktatom.

Važno je razumjeti da se radi upravo i doslovno o nasilju. Pitanje iz Škiljanovog intervjua na koje on potvrdno odgovara: "Riječ je o intelektualnom nasilju, o nametanju promjene strukture ponašanja, ili žargonski rečeno – o ispiranju mozga?" Je li neki stav politikantski nije stvar mišljenja i slobodne procjene nego odnosa koji taj stav zauzima prema činjeničnoj sferi. Činjenice kažu da se u Hrvatskoj, Srbiji, BIH i Crnoj Gori u našim jezičnim standardima svi razumijemo u cca. sto postotaka. Ako se svi razumijemo, knjige možemo čitati bez prijevoda, a filmove bez titlova, to je onda jedan jezik, zajednički, zar ne? A tko je u kojoj državi je odvojeno pitanje od toga, ne? Neki će reći da nije tako, jer pitanje zasebnosti varijeteta kao baš zasebnosti jezika nije identično pitanju razumljivosti, te da svaka država ima pravo za svoj standardni jezik reći da je njen zasebni (po ugledu na – argument koji se već izderao na laktovima koliko je potezan – Dansku, Norvešku i Švedsku). To nije netočno, ali pri takvoj definiciji radi se o političkom pravu, a ne lingvističkoj istini, pa je i točno jedino dotle dok se i pošteno deklarira tek kao konzumiranje političkog prava. Prijeđe li poricanje zajedničkog jezika u tvrđenje lingvističke istine – suprotne činjenicama o strukturnoj, genetskoj i tipološkoj identičnosti svih varijeteta, koje je opća razumljivost odraz – postat će politikantstvo, iživljavanje nad činjenicama (ili, da dam još jednom riječ Pančiću, "shvatanje po kojem je pitanje (ne)postojanja nekog jezika stvar tzv. političke volje, odnosno siledžijske samovolje političkih i akademskih elita, a takve su u ovom delu sveta najčešće upadljivo 'državotvorne'"). A prijeđe li k tome s ove tek interpretacijske razine i u aktivno umjetno modificiranje nekog od standardnih varijeteta zajedničkog, recimo hrvatskog jezika, s jedinim ciljem u što većem udaljavanju od ostalih varijeteta, radit će se o činu nasilja nad upravo tim varijetetom, recimo hrvatskim jezikom. Primjer hrvatskog je kritičan utoliko što u njegovom slučaju puno više nego kod drugih nasilje nije ostalo na hipotetici.

Tko želi, smije ovo shvatiti nastavkom prošlog teksta, njegovim drugim poluvremenom – što on i jest – no uistinu nije još jedan tekst o Deklaraciji. Glavna tema je sad već nešto drugo. Uzmimo metaforu da mi je netko divljački nagazio na nogu i odbija je maknuti unatoč molbama. Što se čini u takvim situacijama? Evo što ja radim: postanem grub. Nagazio si mi na nogu – zaboljet će te to. Ali s noge ćeš mi se maknuti. Samo, što bismo rekli za one koji bi, gledajući sve to sa strane, muklo šutjeli na čin gaženja, pa se stali derati kao da ih kolju u optuživanju nagaženog zbog odgurivanja (jer da je to grubost)? Ovo je tekst o njima. O tom jednom fenomenu.

Još više pripadajuća alegorija bila bi ona s bukvalnim silovanjem. Prolazi uvaženi hrvatski intelektualac pored mračne uličice i uvidi da se tamo upravo događa akt silovanja. Ah, uzdahne naš junak, grozno je to, ali, ah, ah, što se može... i već je mislio produžiti dalje svojim poslom, kad se najednom pojavi neki namjernik koji grubo odgurne silovatelja. E, tu se uvaženom hrvatskom intelektualcu razbudi bečki osjećaj za manire, ophođenje, istinu i pravdu. Kakvo je to ponašanje?! Zašto se ti – poviče na namjernika – tako grubo i neosjetljivo namećeš, odgurujući čovjeka s agresijom? Vidim ja da tebi uopće nije do tolerancije, ti bi samo nešto tu dizao prašinu, zaoštravao tenzije, tražio kavgu!

Jedno je politički karakter Deklaracije, ali zamjena je teza njeno lupanje banane sustavnom višedecenijskom silovanju jezika jednim izopačenim i nepotrebnim politikanstvom – i samo proglasiti nepotrebnim politikantstvom. Osim toga i projekcijska rabota, jer upravo akt politikantske manipulacije drugog reda. Tipičan gard ciničke ekvidistance koji na silovatelja sliježe ramenima, ali će se zato iz sveg glasa dračiti na grubijanstvo onoga tko silovatelju daje po nosu. Nemajmo iluzija o tome: sva mudroserstva u datom slučaju o "odgovaranju na rigidne prakse drugim rigidnim praksama" ili "činjenju od lingvistike sluge politike" i sl. – redom idu u fenomenološki obrazac cinizma lažne ekvidistance.

KULTURNE TETKE

Ali ne bih ja ovaj tekst, koji nije još jedan tekst o Deklaraciji, išao pisati da se kojim slučajem nije nekidan zbila zgoda s povlačenjem potpisa Alide Bremer, našeg kulturnog pregaoca (nadam se da se gospođa neće ljutnuti što titula možda nije posve tehnički ispravno, u ženskom rodu napisana – izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, ne znam koji bi bio mocijski parnjak pregaoca) na isturenoj misiji u Njemačkoj. Nije to prvi put da se dama Bremer pokazuje ne baš najoštrijim alatom u kutiji, čija moć reflektiranja ne parira pozicijama funkcionerske moći i figuriranja koje si zna priuštiti (dugo će se pamtiti, recimo, legendarna pišurija s njenim automatskim isključivanjem Vedrane Rudan iz pulske konkurencije ni zbog čega drugoga nego, munje i gromovi, nedostatno damskog leksika). Tako da je slučaj značajan ne toliko specifičnom težinom precioze same i njenih izbora, koliko značajem nečega što razdanjuje pišurija od obrazloženja kakvo je i ovaj put dala. Nijedan napad na Deklaraciju nije plastičnije dočarao što je sve pogrešno u tom drvlju i kamenju od, pažnja, ne nekog napada još i od strane doktorke Bremer (kojeg pišemo da nije ni bilo), niti od njenog povlačenja svog potpisa, već njenog upravo potpisivanja – odnosno, prirode čina potpisivanja koja se otkrila naknadnim činom povlačenja. To me inspiriralo, to sam poželio eksplicirati.

Najzabavniji moment doktorkinog obrazloženja – na koji se nije samo Stanko onako hvatao za trbuh – je zamjerka tehnici na gafu s varijantom titule. Stvarno, tehničkoj grešci iz trenutka nepažnje (Bosanci pisali, a u Bosni nijedna varijanta ne zvuči kao greška), koju i sama rekognizira kao nenamjernu, treba pridavati magnitudu faktora u krupnim odlukama na polju kulturno-političkog pozicioniranja? Pri premisi da pobuda nije nacionalistička, ostaju dvije mogućnosti: ili je doktorka Bremer čak do te mjere tašta na sitne gluposti da će bez pardona u prvi plan, ispred nečega nadnacionalno velikoga, u čemu se postavila skupa uz još tisuće ljudi, u krajnjoj liniji ispred vlastitog danog stava, isturiti kao deal-breaker pitanje slova do dva vlastite titule, ili se pak, što je izglednije, radi o pukom alibiju koji je poslužio (daj šta daš) da malo doda na uvjerljivosti paravanu obrazloženja – inače tankom, jer zadnji razlog nije mogla naglas iskazati do kraja.

Navodi se tu još i "zbrka koja je nastala ovom Deklaracijom", a doktorka je, što bi drugo, "jednostavno protiv svake zbrke"; zbrka je "najmanje što je u ovoj situaciji potrebno". Postavimo temeljnije pitanje: za što je zbrka ovdje šifra? Na to odgovaraju druga mjesta u obrazloženju. Prominentno, recimo, figurira i riječ kompromis. Doktorka je zamjerila "lavini diskusija o Deklaraciji" što joj je pofalilo kompromisa, pa je odlučila ispraviti tu nepravdu i ubrizgati malo tog, je li, kompromisa. Nasuprot onome u čemu podržava Deklaraciju, stoji naime i druga strana medalje, kao "mišljenje onih koji su rekli da ona u ovom obliku unosi samo nemir i da kao takva nije potrebna". Zbrka, izvodimo, dođe kao šifra za pofaljenje elementa kompromisa i ekvidistance u odnosu na obje strane medalje.

Još jedan pojam: unosi nemir? Znači li to da je prethodno, odlučujući potpisati, očekivala da Deklaracija neće unijeti nemir? Što je, zaboga, i očekivala – ako ne upravo unošenje nemira? Kakvog bi smisla uopće i imala bez tog momenta? 

Pod facebook statusom u kojem je povlačenje potpisa izvorno obznanjeno, daju se i neka dodatna objašnjenja: ne bi, kaže, potpisala da je znala "kako će Deklaracija na senzacionalan način dospjeti u medije" (nego je mislila da oni to tako malo za svoj gušt sastavljaju, čisto da se podruže u Sarajevu kao stara raja, postrani od svih medijskih primisli?), te da će iziritirati toliki broj ljudi. Iz ovog kvantitativnog podatka o iziritiranima doktorka, naime, izvodi kriterij suda o valjanosti Deklaracije: "Previše je protivnika, a da bi mogla biti pozitivnom, više je ispala konfrontativnom." Slijedi mudra izreka kakve se ni Coelho ne bi postidio (čak možda ni Šalković): "Nešto što unosi tako veliku pomutnju među ljude nije dobro."

Jer valjda je dokument koji izravno proturječi vladajućoj doxi – konfrontirajući se s njom – trebao ne ispasti konfrontativnim?

Zec leži u grmu, otkrivamo naposljetku, dobronamjerne prijateljske sugestije: "Neki meni važni ljudi su me uvjerili da je Deklaracija nepotrebna i čak štetna i da nije pravi put za jačanje komunikacije, međusobnog poštivanja itd." Potpis je "dala u najboljoj namjeri, sa željom za većom komunikacijom i za većom lakoćom u odnosu na temu jezika". Uvidjela je, međutim, tj. uvjerili su je, da se ne radi o pravom putu za upravo taj cilj, pa je povlačenje rezultat opažanja da dolazi do negacije onoga što se željelo postići: "da je djelovanje Deklaracije izrazito negativno, dakle da je postignuto upravo suprotno od moje gore navedene namjere".

Perfidnost ovakvog izražavanja razabire se u operiranju poželjnim socijalnim stanjima koja doista jesu ultimativni cilj Deklaracije: no, pa da, i ona je tu, u krajnjem izvodu, radi "jačanja komunikacije", radi "međusobnog poštivanja", "veće lakoće u odnosu na temu jezika", i sl. Samo što je preduvjet ovog općeg cilja neutraliziranje silovatelja u obličju nacionalističke doxe, koji svemu tome radi o glavi, nalažući zatvaranje u torove ili čak raspirujući mržnju, formirajući odrede onih sa zazorom prema srpskom i paranoičnim pikom na riječi sumnjivog krsnog lista. Kako ćemo neutralizirati tog siledžiju? Je li pravi put ne uznemiravati ga na djelu? A postoji li možda kakva bitna kategorijalna razlika između relacije za koju se poželjno stanje tolerancije, komunikacije i poštovanja priželjkuje u upotrebi mišljenoj Deklaracijom (na općem prostoru zajedničkog jezika, među svim njegovim govornicima) i relacije u upotrebi u kojoj Bremer govori o dvije strane medalje (među onima koji Deklaraciju potpisuju i onima koje je zaboljela)? Deklaracija, naime, stvarno unosi nemir i konflikt, ukida toleranciju, proturječući proklamiranim ciljevima – ali samo u ovoj potonjoj relaciji. Samo što ih za tu relaciju nije ni proklamirala! Proklamirala ih je za onu prvu – ali u toj relaciji ne vrijedi tvrdnja da im proturječi, naprotiv. Bremer miješa jedno za drugo, ekstrapolirajući grubost prema siledžiji kao opću grubost koja bi tobože predstavljala "negaciju onoga što se željelo postići". Samo da nam siledžija ne ostaje povrijeđenih čuvstava: u prvi plan osjetljivim dušama iz redova uvažene hrvatske inteligencije izbija pitanje: prema njemu kakvo vlada odnošenje. Kada doktorka uvidi da se radi o konfrontativnom odnošenju spram uvaženog siledžije, bez puno tolerancije za osjećaje doxe, doktorka izvodi zaključak kako je time poništena prvotna ideja Deklaracije – koja je, međutim, govorila o komunikaciji i uvažavanju u jednom sasvim desetom smislu! U tom imputiranju samonegiranosti sadržan je izvrćući karakter danog objašnjenja, a logički salto mortale u rađenju zamjerke iz samog svojstva konfrontativnosti. Zar nije logično: svaki puta kada želiš postići stanje nenasilja i tolerancije – treba ti prije svega tolerirati primarnog uzročnika koji nasilje uopće i generira. Jer: Tolerancija! S velikim T, na apstraktno. A konfrontacija, to je no-no, to je ružno.

Uvažena hrvatska intelektualka svjedočila je sceni silovanja i dabome da je morala dići svoj glas, povlačenjem potpisa: ne, ona neće mirno gledati kako se konfliktno diže ruku na silovatelja, kako se unosi nemir na relaciji između njega i namjernika, ona valjda ne bi bila doktorICa da nije uvijek i jedino za mir-mir-mir-niko-nije-kriv, za kompromis umjesto te zbrke nastale namjernikovim ulijetanjem.
Budući da je neodvojiv sloj Deklaracije u tome da zaboli segregacijski nastrojene, naći prigovor u tome što, jao, ima i nekih segregacijski nastrojenih koje je zaboljela – znači deklarirati se u smušenosti i nesuvislosti. U obratu vrhunske ironije, naknadna autorefleksija jednog čina podržavanja otkriva istovrsnu nemuštost njegove prirode – ta kog vraga je i išla podržati ako ne baš zato da bi se konfrontirala? – kakva karakterizira i glavnu frontu napada na potpisnike. Samonesporazum jedne potpisnice idealna je slika nesporazuma iz kakvog pristižu i sva ona pljuvanja koja Deklaraciju pokušavaju denuncirati otkrivajući da je agresivno politička – i misle da joj je to neki prigovor.

Ali što ako neki od tih koje je zaboljelo i koji ostadoše uznemireni uopće nisu segregacijski nastrojeni? Doktorka se na to i poziva: da je iziritiran ostao "veliki broj ljudi koje cijenim i koji definitivno nisu nacionalisti". Podvući će to još malo: "ne mogu sve protivnike Deklaracije – a uistinu su mnogobrojni – smatrati nacionalistima." I još: "Mene zanima što misle moji stvarni i virtualni prijatelji i ne pristajem na to da ih se etiketira nacionalistima, samo zato jer su zabrinuti za jedno osjetljivo političko pitanje"... Samo, kakve je onda prirode njihova iritacija? O kakvom točno osjetljivom političkom pitanju govorimo? I o tome nešto saznajemo: "Tko ne razumije hrvatski otpor prema unitarizaciji jezika, taj – čini mi se – ne razumije jednu od najkompleksnijih točaka u hrv-srp odnosima. Bez razumijevanja ove osjetljivosti svaki pokušaj iskrenog dijaloga je unaprijed osuđen na propast." Aha, shvaćamo: razdraženost spram činjenice zajedničkosti jezika kao refleksija stanovite osjetljivosti u svezi glede hrvatsko-srpskih odnosa nije isto što i nacionalistička osjetljivost. To su, ispada, dvije različite vrste osjetljivosti na nacionalna pitanja. A sva je tananost doktorkinog postavljanja u razlučivanju fine mutne razlike između te dvije stvari.

Bistrije biva pri bacanju par dodatnih pogleda na mjesto radnje: kako je u pitanju društvena mreža, počinju se – klik ovamo, klik onamo – ocrtavati socijalni koncentrični krugovi po kojima se odmah nailazi na tragove formulacija iz obrazloženja, skoro da se može mic po mic pratiti kako se kristaliziralo. Ovim i onim osobama koje su se dale u sveti rat protiv Deklaracije (nema nijednog mrežnog mjesta na kojem nisu prosule čašu žuči) doktorka se i izrijekom obraća kao onima na koje se u svom činu uvlačenja rogova referira, čija su je negodovanja preobratila. Slijed traga otkriva da se tu i tamo radi o osobama čiji jezik odaje više nego što bi možda htjele, za koje ne stoji da strogo lišene nacionalističkih kodova, usprkos tome što same sebe ne percipiraju tako nasađenima. Profil lažno centriranih, koji kada i ne ispovijedaju sami pretjerano desni diskurs, u najmanju ruku ih pogoni zaštitnički gard spram tog diskursa, jer vojnici vladajućih mitova i uljepšavajuće žbuke na fasadi. No, ne dovodim ja u pitanje točnost tvrdnje da nisu svi koji su protiv Deklaracije to iz nacionalne ugroženosti – ne, pa i sam znam više njih za koje sam siguran da ih ne karakterizira nacionalno pjenjenje. Pravo pitanje glasi: kako to da za Bremer opažanje egzistencije i protivnika koji nisu nacionalisti najednom postaje temelj zaključka da je s Deklaracijom nešto krivo? Ta dio njih, dok sam nije osjetljiv, poznavat će neke druge koji jesu osjetljivi, pa gajiti osjetljivost za njihovu osjetljivost. Dok sami ne ostavši uznemireni ničime od sadržaja Deklaracije, bit će dobri s nekima koji jesu ostali, što će vršiti pritisak i na njih, vodeći u posrednu uznemirenost. Možda spekuliram? Imala bi Bremer prvu sebe kao model: nije ni pokušala skriti da je ona to pod pritiskom osjetljivosti nekih s kojima je slizana. O tome možemo suditi kako želimo, možemo vidjeti i privatnu ljudsku uviđavnost, ako hoćemo, sve se slažem, no ostajat će da se i tada radi o posredno nacionalistički nadraženoj pozadini protivljenja. Sigurno, nadalje, da se zalomio i poneko tko, poput dame Bremer, nije nacionalist, a da, za razliku od nje, protivnik nije ni tek zbog drugih koji su protivnici, nego iz stvarno svojih razloga, no ni to neće značiti da je transcendentno u pravu. Može se, npr., po ovom ili onom rezonu taktičke indisponiranosti skanjivati čačkanja mečke, užasavati polarizacije društva koju će Deklaracija izazvati, ili si je mogao tko zna kako nešto spojiti (racionalnost pojedinca ne spada u zadanosti), ili može biti vođen nekim osobnim animozitetima (ni privatna nepristranost ne spada u zadanosti), itd. – ima čitav niz tih mogućih osnova koje baš ništa ne dokazuju o tome da je nešto krivo s Deklaracijom, kako bi to Bremer htjela uzeti za potvrdu. Izvjesnost zato postoji u obratnom smjeru: bujica negodovanja, na koju se ona poziva u kvantitativnom argumentu, tu svoju masovnost, struju i silinu dobiva u svom glavnom toku nacionalističke prenadraženosti koja Deklaraciju od prvog momenta difamira kao provokaciju (uostalom, ispravno shvaćajući), a ne pojedinim bočnim pritokama koje se s raznih strana (neodobravanja prokacije kao metode) priključuju, premda ih ta prenadraženost ne karakterizira. Kada doktorka pokušava naći neki put naokolo te činjenice, uzemljiti svoju promjenu stava u opravdanosti tobože onkraj nacionalizma, ona ustvari umata cinizam svog (re)pozicioniranja na ekvidistancu u celofan blijede, lažne principijelnosti; istovara taj bullshit, skupa s onim o verziji titule, kao alibi za pravu pozadinu zaokreta, koja biva – to je ono što nije mogla izreći naglas do kraja – ništa drugo nego razvijeno čulo socijalnog oportunizma dospjelo u situaciju masovne prozvanosti.

Na usta (Kušanovog) Rostandovog Cyrana:

"Vidim što prijatelji silni vama znače
I kako vam se pred njima usnice skupe
U osmijeh što je nalik na kokošje dupe!"

Donekle je to i razumljivo: doktorka je po tituli, ali u praksi funkcionerka u kulturi; valjat će joj se još naobavljati funkcioniranja, među svim tim ljudima, od kojih su neki ostali uznemireni, a neki onda ne vole vidjeti nemir nekih, i o svim tim izravnim i posrednim nemirima duše nema da tankoćutno srce uvažene hrvatske intelektualke ne bi vodilo računa. S tim što motivacija iz tankoćutnosti ima i viralni karakter: neće samo nju dovoditi do promjene srca, nego će i ona dovoditi do drugih promjena srca. Koliko je onih koji će revidirati svoje stavove vidjevši da ih je revidirala draga i poštovana kulturna tetka Bremer – a koja ih je pak revidirala vidjevši (crno na bijelo to sve stoji) kako o svemu ćuti, primjerice, draga i poštovana M.J., književka kritičarka Večernjeg lista? 

Ta će pak kritičarka – ovdje tek stižemo do pune ljepote odmatanja klupka – biti hvatana kako si utvara da se ona to protiv velikosrpske okupacije bori. Emfatično će prozirati prljave namjere Deklaracije statusima kao "Zajednički, ali srpski!"; podsmjehivati se ambiciji "navodnih stručnjaka za jezik iz 'vasceloga regiona'"; proklinjati "nepokolebljive vukovce koji zastupaju tezu 'Srbi sve i svuda'"; histerizirati kako "pod firmom 'zajedničkog' opet nameću zna se koji jezik"; toplo odobravati i primati slavu za "obranu hrvatskog jezika od strane poremećenih, anacionalnih, vjerojatno i dobro plaćenih (pitanje od koga!?!?!?!?) humorista, koji nas nasmijavaju svojim 'idejama'"; zdušno priređivati facebook sijela – i u njima sama participirati srcem, lajkom i riječju – u kojima se denuncira "inicijativu na tragu jugoslavenstva", "neuspjeli pokušaj reanimacije mrtvaca", da je jezik tu "paravan za obnovu krnje juge", koji bi "prisilno hrvatski vezao na teritorij i kulturu kojoj više ne pripada", ili se likuje zbog jedne dobre strane u cijeloj stvari, što su se potpisnici konačno ogolili, 'autali' kao Jugoslaveni, ili zbog toga što Srbe "ubija činjenica da je Hr u EU i da je hrvatski službeni jezik EU", pa je to "sigurno jedan od važnijih razloga za pojavu te deklaracije, to što je hrvatski priznati jezik u EU, to će Srbi teško 'probaviti'". Simultano uz ovakva istresanja hrpe odurnih gluposti iz standardnog repertoara nacionalističkog diskursa – politikantskog u svom karakteru koliko se to uopće može biti – novinarka i kritičarka Večernjaka neće imati srama zavapiti kako se "na žalost, jezikom uvijek manipulira u politikantske svrhe'' i kako Deklaracija služi "jedino tomu da nas sve (politički) posvađa", dok se ona sirota "uglavnom uzalud" bori protiv toga ("koliko je to u moći novinarske profesije pokušavam raspravu svesti u stručne okvire, ali ne ide to"). Nakon čitavih orgija tuta forca politike u vlastitoj butigi u vlastitoj režiji, kulturna tetka M.J. će zaključno Deklaraciju izgoniti kao politiku: "Ma, treba reći – politiku van iz moje butige!"

Prije nego nas je Alida Bremer obavijestila kako joj je zasmetalo što je navedena kao doktorKa, zasmetalo je to M.J., koja je stala u statusu samo tome posvećenom grmjeti protiv popisa u kojem su zanimanja sva iz nekog čudnog joj jezika, čudnih ljudi čudnog imena, na što joj proključala krv i verzali: "Pa, 'lepo'! Sad je valjda i 'slepima' jasno KOJI je i KAKAV je to ZAJEDNIČKI jezik, a valjda i KAKO bismo ga trebali NAZIVATI. Hrvatski, sigurno ne!" Ovdje već silina pobune protiv banalnog gafa – teško razumljiva i neuvjerljiva iz pozicije koja ne bi bila nacionalistička, kako se šjora Bremer i deklarira – zadobija svoju jasnu logiku u ustima nekoga tko je opsjednut paranojom o zajedničkom jeziku kao paravanu za proždiranje hrvatskog od strane srpskog i obnovu krnje Jugoslavije. Tu nam se, međutim, i doktorka razbaca lajkovima, a par dana potom eto je s obznanom urbi et orbi kako, shvatila je, i njoj smeta to da je doktorKa. Prethodno gospođi kritičarki prisno povjerivši kako, da bude iskrena, nije ni sama razumjela čemu točno ta Deklaracija, pa sad kad vidi da je ona i još jedna draga gospođa ne odobravaju, dođe joj da povuče svoj potpis, ali opet, to bi možda malo bilo "teatralno", pa razmišlja i da se možda radije izvuče tako što će "pričekati da za koji dan svi ovu zbrku zaborave". Za ovim bizarnim hvaljenjem smušenošću, u stilu Patrika koji je ugledao keks, uslijedilo je zahvaljivanje dragoj novinarki Večernjaka što je baš ona bila "jedna od nekoliko meni važnih osoba čiji su me stavovi natjerali na razmišljanje i čiji su me argumenti uvjerili". Do vrhunca cinizma dolazi u trenutku kada Bremer, javno obrazloživši povlačenje potpisa voljom za kompromis s obzirom na "osjetljivost jednog političkog pitanja" i brigom za osjećaje onih koji gaje "hrvatski otpor prema unitarizaciji jezika", iza čega trag vodi ravno i eksplicitno do nacionalističkog mahnitanja, obrazloženju doda i nepristajanje da se njene drage prijatelje samo zbog toga neopravdano etiketira nacionalistima. Dabome. Zar nije logično: svaki put kad netko nalazi razlog za infantilni podsmijeh u samom kao ironičnom izgovaranju srpskih izraza ("iz vasceloga regiona", "lepo", "slepima"), kad se trese i izgara u ognju deluzija o obnovi Jugoslavije te nemani srpskog jezika koja se napela proždrti hrvatski, kad u anacionalnosti podrazumijeva diskvalifikacijsku zamjerku – jasno da (jezičnim) nacionalistom može biti jedino neopravdano etiketiran.

Ali nije tek do evidentne neopravdanosti proglasa o neopravdanosti proglašavanja nacionalistima onih koji previše brinu brigu "jednog osjetljivog političkog pitanja". Bremer je propustila shvatiti da postoji i druga kompromitantna stvar, za sramiti je se, koja iz te brige slijedi: ekstremni centrizam.

EKSTREMNI CENTAR

Ono što smo dobili praćenjem tragova je razmotan mehanizam po kojem se posredstvom centrizma kod nas stabilizira doxa, nacionalistički status quo – unatoč tome što nitko živ izgleda nije nacionalist. Postoje oni koji to jesu, ali neće reći da jesu, i postoje oni koji to nisu, ali se ponašaju kao da jesu, iz obzira prema osjećajima ovih koji neće reći da jesu. Ispostavlja se da na dnu prevladavajuće posture uvažene hrvatske inteligencije stoje stavovi svih hrvatskih M.J. – koji je neizravno diktiraju tako što kod svih poštovanih alida dođe do usklađujuće promjene srca i onda daljnjih usklađujućih promjena srca zbog one poštovanih alida.

Slučaj funkcionerke Bremer (i napose odjek te ublehe, sa silnim aplaudiranjima i palim kamenjem sa srca što se dala u tutanj) važan je samo utoliko što je tipičan: razdanjuje manje-više opći modus operandi. Legendarna hrvatska šutnja. Mala smo zemlja, svi sve znaju, svatko je u najmanju ruku dobar s nekim tko je dobar s nekim. Nema valjda nikoga spram čijih bi osjećaja itko ikad mogao ne biti dobar, a da time ne uznemiri nekoga tko je s nekime dobar. Mora li se baš inzistirati na istinama koje nije zgodno reći? Među uvaženom inteligencijom se već u pravilu pozauzimalo u životu i neke sektorske položaje i funkcioniranja, tu oni uvijek nešto uvrštavaju jedni druge, pa se sve praši od uvažavanja i ekstaze dragih i oportunog igranja pametno. I sve to onda teče tako delikatno i cici-mici, prepuno skrupula i finoće prema osjećajima onih koji su okej s vršenim segregacijskim silovanjem nad hrvatskim jezikom i kulturom, ali nisu okej s povratnim očepljivanjem po tom silovanju. I sve to tako u silnim šiframa tankoćutnosti koje služe da zamagle kako na siledžiju sliježemo ramenima – "da se ne bi opekel, nikad niš ne bu rekel, to je najbolje" – a puni obzira, bontona i kulture postajemo tek kad ga se malo pričepi i odgurne, oko njegovih osjećaja. Netko se usudio reći da je car gol – brzo, napravimo maksimum drame oko toga kako je to samo grubo i neotesano bilo i kako se sad jadan car mora osjećati. 

Opisan je fenomen i u literaturi. U eseju Osvajanje središta Boris Buden je kadikad kao glavno obilježje hrvatskog intelektualnog i političkog života identificirao fetiš ekstremnog centra, "sveopću fascinaciju središtem". "Sve što sebe drži pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve što dakle u očima publike želi ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotičnog ludila koje nas okružuje, sve to ili po nekoj čudnoj samorazumljivosti oduvijek već jest u tom društvenom središtu ili pak izguravajući druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne pučke pedagogije – 'drž' se zlatne sredine' – koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao količinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca, postao općevažeće regulativno načelo za sve protagoniste društvene stvarnosti." Buden secira slučaj kada je Zoran Kravar zamjerio Krleži što se u nekoj pradavnoj polemici kontra nekog zadrtog desničara svrstao previše nalijevo, umjesto da se zadrži u okvirima "liberalnog, građanskog intelektualca", da kontra desnog primitivizma nastupi "naprosto po mjeri dobra građanskoga ukusa" – propustivši (sve su to citati Kravara) "ojačati snage društvenoga centra", doprinijeti "legitimiranju naše moderne, liberalno nastrojene građanske klase". Kravar, naime, aplicira ono karakteristično naricanje zbog "odrešitog kulturnopolitičkog dualizma", "slike hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja" – tzv. krajnje desne i krajnje lijeve. Prema Kravaru, "hrvatski se narod u svim velikim kušnjama modernog doba (...) ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima"; umjesto toga, hrvatska ljevica i desnica moraju, kako je to tražio i Gotovac, "kleknuti pred hrvatski narod i moliti za oprost", jer sunce će u Hrvatskoj svanuti tek kad se i jedni i drugi "ispričaju neutralnom hrvatskom građaninu, kojemu se politika jednih i drugih narazbijala o glavu". 

Falš ovakve vizije društveno-političkih odnosa Buden dekodira uz pomoć klasičnih američkih filmova. Što to zapravo znači biti građanin, u onom smislu u kojem će biti legitimacijska vrijednost? To je kauboj koji prihvaća šerifsku značku "i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč". To je lik Henryja Fonde iz "12 Angry Men" koji "kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog". Stvar je u tome da vrijednost bivanja građaninom nije u samoj pripadnosti određenom društveno-političkom sloju, nego u određenoj vrsti ponašanja. "Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada." 

A gdje je u okviru onoga što se definira kao hrvatski građanski sloj neki njegov šerif koji sam izlazi pred barabe, gdje njegov član porote broj 8? Ups! Nezgodno pitanje, jel' da? Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše. "To odlikovano središnje mjesto društvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek može biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici." Ne radi se kod te ispražnjenosti o slučajnosti, nego o definicijskoj konzekvenci: ako činiš svoju definiciju od toga da se kao "neutralni građanin" pod svaku cijenu smjestiš u neutralnost zlatne društvene sredine, na pola puta između ekstrema, ti naprosto imaš drugi prioritet nego da se baviš onime što bi kao građanin trebao, te u ime čega – tu već imamo posla s perverzijom etikete bez sadržaja – uopće i pozivaš na svoju opciju. To je taj naš cinizam lažne ekvidistance, kao dozlaboga bijednička poza mudrosera koji sa strane – i nikako u lišenosti reprodukcije socijalnog konformizma i straha – apelira na mir-mir-mir i kompromis, nasuprot tim zločestim zaraćenim ekstremima, za koju su i onaj koji vrši silovanje i onaj koji odguruje silovatelja tek "rigidne prakse“ iste vrste (trebali bi i jedni i drugi jednako poraditi na nepotrebnoj konfliktnosti, po mogućnosti i kleknuti pred usredištenost mudrosera). Ili: kako u ime građanskog centra biti idealnom antitezom građanina.