Pilić: Ne možemo pobjeći od devedesetih

Splitting, drugi roman splitskog pisca i novinara, Damira Pilića, mogao je nositi podnaslov: „Srbe na vrbe“. Neupućenima, a takvih je sve više što je veći broj dostupnih informacija, i ovaj odabrani – „Kako sam tražio Srbe po gradu“ – može zvučati zlokobno. A nema razloga, sasvim suprotno: pišući o tome kako, zaista, traži Srbe po Splitu, Pilić zapravo ispisuje priču o nestanku jednog, onog davnog, možda i najboljeg Splita u posljednjih puno, jako puno godina. Splitting je drugi roman iz najavljene Pilićeve trilogije o godinama koje su njega i njegovu generaciju obilježile, po svemu sudeći, trajno: desetljeću između sjajnih osamdesetih i ovog, sadašnjeg doba, u kojem vršnjaci likova iz proze neizlječivog navijača „Hajduka“, dok govore od Domovinskom, ustvari govore o Drugom svjetskom ratu. O Splittitngu i fenomenu Splita, novinar čiji oponenti misle da ga vrijeđaju dok ga nazivaju antifašistom, govori za Forum.

Možeš li za ovaj razgovor učiniti ono što si već napravio u romanu Splitting: pomiješati stvarnost i fikciju, pa opisati kako bi se današnji splitski osamnaestogodišnjaci osjećali i ponašali u Splitu tvog odrastanja, u, recimo 1989.-oj godini?

Današnji splitski osamnaestogodišnjaci, da ih se teleportira u Split 1989. godine, razjapili bi usta od čuđenja, ne samo zato što bi zatekli svijet bez interneta, Facebooka i mobitela. Prije svega, njihovi bi roditelji imali posao i plaće od kojih bi njima mogli priuštiti dostojanstveni život, a čak i ako u materijalnom smislu ne bi imali sve što žele, to ih ne bi puno pogađalo, jer ne bi imali manje od svojih vršnjaka.

Nadalje, zatekli bi multietnički grad u kojem bi bila prilična sramota vrijeđati ili omalovažavati sugrađane druge nacionalnosti; dakle – Srbe. Za razliku od danas, to bi bio grad bez ustaških grafita, a ako bi oni pokušali nešto takvo naškrabati, zvalo bi im roditelje u školu, a bogami i na policiju, pa bi dobili zabranu izlaska sve dok ne nauče da su Pavelić i ustaše bili zločinci i izdajice, a Tito i partizani osloboditelji koji su im omogućili da odrastaju bez ustaša, četnika i ostalih fašista. Eventualno bi svoju netrpeljivost prema Srbima mogli izraziti na Torcidi i to bi bilo to. A ako bi pokušali javno slušati „cajke“, kao što danas čine, svi bi im se smijali.

Ukratko, današnji osamnaestogodišnjaci u Splitu bi 1989. ispali teške seljačine i vjerojatno bi imali tjeskobni osjećaj da su teleportirani u daleku budućnost, na neprijateljski teritorij. 

Kako i koliko generacije novih Splićana, onih što, evo dok mi razgovaramo, ulaze u punoljetstvo, razumiju razliku između svog grada danas i onoga što je on bio prije tridesetak godina, a bio je i multietnički i antifašistički i industrijski...?

Imam dojam da današnja mlada generacija, ne samo u Splitu, ima jednu značajku koju ranije generacije nisu imale. Čini mi se da današnje klince, naime, ne zanima ništa što je bilo prije njih, a kamoli da ih zanima kako je njihov grad izgledao prije nego što su se oni rodili. Ne znam je li u pitanju otpor prema ratnim pričama roditelja ili prema roditeljskoj nostalgiji za njima neshvatljivim socijalizmom, ili ih naprosto strahoviti razvoj tehnologije tjera da gledaju isključivo naprijed, ali mislim da dobivamo, u društvenom smislu, jednu izrazito nezainteresiranu generaciju.

A što se antifašizma tiče, nedavno me skupina splitskih osamnaestogodišnjaka najozbiljnije uvjeravala da su ustaše pobijedili u ratu i spasili Hrvatsku od četnika, na što sam im ja dokazivao da su sve pomiješali i da su u ratu pobijedili partizani, spasivši Hrvatsku i od ustaša i od četnika i od Nijemaca i od Talijana. Trebalo nam je više od pola sata da shvatimo kako uopće ne pričamo o istom ratu: ja sam mislio na Drugi svjetski rat, a oni na Domovinski.

U jednom ranijem intervjuu si kazao da jedva čekaš pobjeći od devedesetih, kojima se uporno baviš i kao novinar i kao prozni pisac. Misliš li da generacije koje imaju živo sjećanje na te godine, uopće mogu pobjeći, ako su već, a jesu, o čemu i pišeš, trajno obilježene tim desetljećem?

Bojim se da sam tom izjavom zapravo samo želio ohrabriti sebe i autosugestijom nekako postići da to bude stvarnost. To je ono što Englezi zovu „Wishful Thinking“, jedna parabolična verzija Goebbelsa: ako stotinu puta ponovim tu laž, možda mi se posreći da postane istina. Ali čini mi se da je to uzaludna rabota.

Evo, zadnjih mjeseci pišem nekakav roman koji sam zamislio kao totalan odmak od devedesetih. Radnja se odvija u današnjici, širom svijeta, a polovina likova ne samo što nije iz Hrvatske ili bivše Jugoslavije, nego nije niti iz Europe. I što se događa? Čak i ti interkontinentalni likovi, koje sam osobno smislio, počinju se otimati kontroli i odjednom svi, na moj užas i zaprepaštenje, imaju nekakve idiotske refleksije na rat u Jugoslaviji. Pa to je da čovjek poludi. Svaka čast onome tko uspije pobjeći od devedesetih. Bit ću mu zahvalan ako i meni došapne recept.

Često se u posljednje vrijeme može čuti kako se Hrvatska vraća u te iste devedesete. Vraća li se zbilja? Ili ide malo dalje u prošlost? Onu, naravno, goru...

Hannah Arendt je jednom rekla kako normalni ljudi ne znaju da je sve moguće. Hoću reći da su devedesete definitivno bile grozne u svakom pogledu, no tada smo u Hrvatskoj na vlasti ipak imali jednog partizanskog generala, kojeg nacionalizam jest pokvario kao čovjeka, ali ne toliko da dopusti potpunu pobjedu fašizma. Njegov mogući nasljednik, premda iste struke, nema ni izbliza takvu širinu i od takvih tipova doista možemo sve očekivati. U kolektivnoj podsvijesti ovog naroda ima još toliko neiživljenih najnižih strasti da je uz loše lidere zbilja sve moguće, pa i to da Kevine jame ne budu samo metafora.

Što ti je više pomoglo da razumiješ ljude koji su jedan dan igrali nogomet sa susjedima, Srbima, a sutra uzvikivali „Srbe na vrbe", to što si psiholog, što si novinar i pisac ili, možda, to što ti je kao nekadašnjem aktivnom članu Torcide insiderski poznato kako kolektiv funkcionira i kako se pojedinci u njemu lako mijenjaju?

Davno je, još u pretprošlom stoljeću, socijalni psiholog Gustave Le Bon opisao kako pojedinac u masi dobiva osjećaj nekažnjivosti i kako, uslijed toga, iz njega iščezavaju slojevi kulture i civilizacije, pa čini stvari kojih bi se jučer stidio i kojih će se, možda, sutra stidjeti. A čovjek koji se nije uspio ili zbog mladosti nije stigao izgraditi lako postaje plijen mase, koja mu nadomješta taj neizgrađeni dio osobnosti i liječi njegove životne komplekse: masa je pravi melem za čovjeka koji se osjeća inferiorno u odnosu na život.

Srbi su u našem konkretnom slučaju bili ono što se zove „žrtveni jarac“, ali pravo je pitanje kome zapravo taj „žrtveni jarac“ treba. Odgovor glasi da treba onima koji  osjećaju da su prikraćeni za sposobnosti kojima bi uspjeli u životu. Čovjek koji se ne osjeća inferiorno nema nikakvu potrebu za takvom vrstom jarca. Gledao sam to uživo kao član Torcide, kasnije učio o tome kao student psihologije, a danas to pokušavam izraziti kao novinar i pisac.

Vratimo se još malo u fikciju: možeš li zamisliti kakav bi bio današnji Split da nije bilo rata? I koliki bi uopće bio, obzirom da je u posljednjih dvadesetak godina više puta mijenjao i administrativne granice i strukturu stanovništva i kolektivno stanje svijesti?

Ne znam bi li Split ikako, uza sve administrativne manipulacije, mogao biti veći nego što jest, jer je geografski s tri strane okružen morem i zapravo se može širiti jedino prema istoku. Ali da nije bilo rata i posljedične značajne promjene strukture stanovništva, Split bi nesumnjivo bio mnogo urbaniji grad. Kako kaže Tukidid: „Grad su ljudi, a ne zidine.“ Odlaskom velikog dijela srpske zajednice Split je doživio istu vrstu deurbanizacije kakvu je nakon Drugog svjetskog rata doživio odlaskom talijanske zajednice.

Da se razumijemo, žao mi je svakog čovjeka koji je protiv svoje volje morao otići iz Splita, ali u tom urbanom smislu za mene ne predstavlja gubitak odlazak oficira JNA, nego odlazak njihove djece. Jer to su uglavnom bili klinci koji su se u djetinjstvu dosta selili po Jugoslaviji, i to mahom iz grada u grad, pa su samim time bili gradski, urbani tipovi. A kako su bili oficirska djeca, iz razumljivih su psiholoških razloga osjećali i ispoljavali averziju prema vojničkom pogledu na svijet.

Drugim riječima, bili su pravi građani i trebat će mnogo godina i nekoliko generacija da Split opet dosegne takvu razinu urbane svijesti. Da parafraziram Tuđmana: nije problem to što je Split imao puno djece vojnih lica i potomaka miješanih brakova, nego to što ih danas nema dovoljno.

Roman Splitting završavaš trenutkom u kojem pada prva granata na grad, ispaljena sa vojnog broda. Kada je tebi bilo jasno da počinje rat i kada je za tebe završio?

Mnogi će torcidaši reći da je rat u Hrvatskoj počeo 26. rujna 1990. godine, kad je Torcida prekinula utakmicu Hajduk-Partizan i spalila jugoslavensku zastavu na službenom jarbolu kraj semafora na jugu Poljuda. Bio sam na toj utakmici, ali za mene je rat počeo pola godine kasnije, točnije 6. svibnja 1991., kada je na demonstracijama ispred zgrade Komande Vojnopomorske oblasti na splitskom Zvončacu, gdje je danas smještena uprava Grada Splita, poginuo vojnik JNA Saško Gešovski, a drugi njegov kolega iz transportera bio zamalo zadavljen. Igrom slučaja, oba ta vojnika bili su Makedonci. Inače, američki politolog Cody McClain Brown, koji je doktorirao na ratu u Hrvatskoj, pokazao je da je za većinu anketiranih građana Splita upravo taj događaj bio onaj prijelomni trenutak kada su shvatili da je rat počeo.

Puno mi je teže odgovoriti na pitanje kada je točno rat za mene završio. Ako se misli isključivo na rat u Hrvatskoj, onda bi logičan odgovor bio „Oluja“ iz 1995. ili mirna reintegracija Podunavlja iz 1998. godine. Međutim, kad danas vidim ustaške grafite po Splitu i čujem splitske klince kako me uvjeravaju da su nas ustaše oslobodili od četnika, onda mi se čini da kod nas nije završio ni Drugi svjetski rat, a kamoli Domovinski. Pogotovo imam taj osjećaj kad vidim ishod rata u Bosni i Hercegovini, koji je završio formiranjem Republike Srpske. Postojanje Republike Srpske je pobjeda fašizma, a ako su pobijedili fašisti, taj rat za mene nije završen.

Kako, uopće, objasniti Split: grad Ferala, sjajnih, slobodoumnih pisaca i umjetnika, ali i Joška Čelana i Josipa Jovića, grad u kojem je Radnički nogometni klub „Split" u vlasništvu tajkuna, dok navijači „Hajduka", jednog od klubova veličanstvene antifašističke prošlosti, uzvikuju ustaške pozdrave, ali i dižu ustanke protiv oligarha poput Mamića, grad koji je sebi dopustio luksuz da u jednom vremenu odbaci Miljenka Smoju, a spomenik podigne Franji Tuđmanu...?

Teško je objasniti Split. Tin Ujević je jednom rekao da Split ima takvu boju duše da je o njoj opasno i govoriti. Ali da pokušam, krenuvši od kraja. Spomenik Tuđmanu nije podigao Split nego tadašnji gradonačelnik Kerum, podržan oportunistima iz Gradskog vijeća, a peticiju protiv tog spomenika u vrlo kratkom roku potpisalo je više tisuća građana Splita. Danas se zaboravlja da je najveće zvižduke u svih deset godina svoje vladavine Tuđman pobrao upravo u Splitu, i to na poljudskom stadionu, od Torcide, kad se 1993. pojavio na finalu Kupa protiv Dinama: Torcida mu je toliko zviždala da se pokupio sa stadiona puno prije kraja utakmice.

Onaj tko ne razumije Smoju, mislim da ne razumije ni Split. To je kao da voliš struju, a ne voliš Nikolu Teslu. Ili kao da voliš Hajduka, a skandiraš ustaške pozdrave. Riječ je o dubokom nesporazumu koji današnji mladi navijači Hajduka imaju s historijom i samom suštinom Hajduka. Da je nekim slučajem doista moguće da mrtvi ustaju iz grobova, mislim da bi stari igrači partizanske generacije Hajduka, na čelu s legendarnim kapetanom Franom Matošićem, ustali iz grobova i potukli se s tim novokomponiranim ustašama s poljudskog sjevera. A to što je Radnički nogometni klub „Split“ danas u rukama tajkuna posve je logično za grad i društvo u kojem su i radnici u rukama kapitalista, barem oni koji su preživjeli prototajkuna Kutlu.

Najlakše mi je objasniti dvojicu korifeja nacionalističkog novinarstva koju ste spomenuli na početku pitanja. Oni su, obojica, u socijalizmu bili istaknuti „čuvari poretka“: jedan kao žurnalist na mrtvoj straži protiv hrvatskog nacionalizma, pucajući u njega i tamo gdje ga nema, a drugi kao posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije. Iz psihologije je poznato da, kada takvi konvertiraju u ono protiv čega su se do jučer borili, postaju gori od svih, jer se smrtno ozbiljno bore protiv samih sebe. A Feral je sve suprotno od toga: trajna konstanta slobodarskog Splita, s klasičnim splitskim smislom za zajebanciju.

Jesi li ti, zbilja, razumio kako netko može biti ljuti HOS-ovac i istovremeno željeti pomoći onim Splićanima srpske nacionalnosti koji su obilježili i njega i jednu od splitskih stvarnosti, onu, recimo, punkersku?

Mogu razumjeti da to nekome zvuči čudno, čak i bizarno, pogotovo ako se HOS-ovce gleda isključivo kroz prizmu ustašonostalgičara i kriminalaca koji izbacuju ljude iz stanova, što je dio splitskih HOS-ovaca doista i činio. Meni je to, međutim, posve normalno jer dobro poznajem obojicu, i tog ljutog HOS-ovca i tog ljutog punkera, i već trideset godina svjedočim njihovom prijateljstvu na granici s bratstvom, koje se začelo upravo kroz muziku, jer taj ljuti HOS-ovac istovremeno je bio i ostao i ljuti rocker, a nikad nije bio ni ustaša ni nacionalist; da jest, ja ne bih mogao biti prijatelj s njim, a jesam. Štoviše, bio je sa mnom i na prvom splitskom Gay Prideu i trpio ono biblijsko kamenovanje.

Zbog dijela neupućenih čitatelja imam potrebu kazati da u HOS početkom 90-ih nisu išli samo kriminalci i ustašofili, nego i dio gradskih momaka kojima je to bio najbrži način da uđu u rat koji su smatrali obrambenim i pravednim. Osim toga, činjenica je da se HOS npr. u Bosni i Hercegovini pokazao časnijim od službene hrvatske politike, jer se od početka suprotstavljao podjeli BiH, zbog čega su lideri HOS-a BiH i likvidirani u ratu od hrvatske ruke. I na tamnoj strani Mjeseca ima sunčanih dolina, samo se ne vide sa Zemlje.

Splitski gradski vijećnik, notorni Luka Podrug, te nedavno nazvao crvenim fašistom. Kako komentiraš to što oni koji veličaju fašistički pokret u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, druge nazivaju fašistima i još se izdaju za hrvatske nacionaliste, dok slave režim koji je Split izuzeo iz iste te Hrvatske?

Pravo lice Luke Podruga i svih tih pola-drugova vidi se iz njegova priopćenja na službenim stranicama HČSP-a, gdje je on nastavio taj dvoboj sa mnom, napisavši doslovno da ja nisam fašist „nego još gore od toga – antifašist“. Dakle, takav mentalni i duševni sklop prevazilazi moje mogućnosti razumijevanja jer sam samo psiholog, nisam psihijatar, a pogotovo nisam egzorcist. Za čitatelje koji ne razumiju razliku, psiholog može liječiti samo razgovorom, a jedino psihijatar smije propisivati lijekove.

Za kraj: priču o devedesetim si, najavio si, odlučio ispričati u trilogiji, a imaš dva romana na tu temu. Što je s famoznim trećim?

Treći je davno gotov, stoji u ladici i čeka da sâm sa sobom razriješim neke intimne dileme oko njegova objavljivanja, nevezane za književnost.

pilic-ne-mozemo-pobjeci-od-devedesetih-2903-3018.jpg

"U kolektivnoj podsvijesti ovog naroda ima još toliko neiživljenih najnižih strasti da je uz loše lidere zbilja sve moguće, pa i to da Kevine jame ne budu samo metafora", kaže književnik i novinar Damir Pilić
"U kolektivnoj podsvijesti ovog naroda ima još toliko neiživljenih najnižih strasti da je uz loše lidere zbilja sve moguće, pa i to da Kevine jame ne budu samo metafora", kaže književnik i novinar Damir Pilić
Foto: 
Stav.cenzura.hr

pilic-ne-mozemo-pobjeci-od-devedesetih-2903-3019.jpg

"Da parafraziram Tuđmana: nije problem to što je Split imao puno djece vojnih lica i potomaka miješanih brakova, nego to što ih danas nema dovoljno"
"Da parafraziram Tuđmana: nije problem to što je Split imao puno djece vojnih lica i potomaka miješanih brakova, nego to što ih danas nema dovoljno"
Foto: 
Stav.cenzura.hr