Tišma sebe smatra apatridom i u jednom intervjuu objašnjava kako je njegova "zemlja nestala prije dvadeset i više godina, živim u unutrašnjem egzilu, i u tom smislu ne osjećam da imam prava da išta govorim o ovdašnjim političkim prilikama, naravno, nisam slijep, na političkoj sceni su kreature" Foto: Osobna arhiva
Š
Kad mrak u šumama koۥ kravlja gubica slini…
Stabla trče kroz šumu
Plava brže od crvenih
Šuma se zatvori
Samo su krošnje zelene
Ćućorenje ptica kaplje
Sfere krošnji se ne dodiruju
Jedan oblak stoji iznad
Voda se ljeska između crvenog i plavog
Crna je šuma, odjednom požuti
Kao žućkasto oko koje žmirka
Koje se sasvim otvori
I postane smaragdno zeleno
***
Uveče na vratima šume stojim
Vidim da je pokrivena limun zelenim loptama krošnji
Kružim pogledom svevidećim
Larma se čuje u dubini, posvađani tonovi
Nebu samom se obraćaju
Ipak krošnje prožete ćućorenjem ptičica se približe u ljubavi
I zatvaraju teška vrata šume
Ali ja ih opet lako otvorim
Dok ćućor kaplje po plavim stablima se gaseći
Veče je tek početak
Čega?
***
Sjajno crna magma orgulja svetluca
Pretoči se u plaveti
Prsti se povuku, nestanu na ljubičastom horizontu
Zamenjujući ružičasto za belo, belo za žuto
Voda u blizini sanja lake snove dnevne
Voda i vetar se dodirnu
Voda se povuče
Kao susret na vratima katedrale, uveče
Susret, pogled otrgnut, ugašen brzim korakom
Kažem “da”, mucam: da da da da
To si ti?
Ipak vrata se stalno pomeraju, plešu u slici
Izvan slike
Ne ne ne ne, to nisam ja
Ipak
***
Da li smem kročiti u šumu
Gaziti po ljubičicama
Okruženim bistrim tokovima
Talasavim peščanim nanosima
Na utrini vidim plave lale
Iz svakog ljiljana bezglasni krik
I još zlatno zeleni miris
Vrte se krošnje zanosne
I malo niže stabla crvena plava zelena
Na nekoliko nemogućih koraka Ahilovih
Ipak izbrojanih
Stupa, gazi po sferama krošnji što se vrte sve brže
Dok tonovi orguljski cure nekud neznano
***
Zeleni i plavi kvadrati od vode
Na kojima plovi šuma
Velikog temena iznad krošnji
Koje pokušavam da dosegnem temenom
Izdižem se i spuštam
Sve snažnijim skokovima
Koji se ipak smanjuju
Skamenio sam se u šumi, među stablima
Pretvorio sam se u mermerni kip
Pred mračnim vratima
Dok me stabla posmatraju u nedoumici
Ispod ploča vodenih je zemlja crna
Veoma nisko niže
Zeleno i plavo apsolutno
Slobodan Tišma (Stara Pazova, 1946), pjesnik, konceptualni umjetnik i performer, muzičar i romanopisac, studirao je književnost u Novom Sadu i Beogradu. Krajem šezdesetih objavljuje prve pjesme pod utjecajem Rimbauda, koje često potpisuje pseudonimom Artur, a kritika ističe i zamjetan utjecaj S. Mallarméa u njegovoj poeziji. U tom razdoblju uređuje kulturu u časopisu "Index" i počinje se baviti konceptualnom umjetnošću. Bio je član umjetničke grupe «Kôd» i jedan od pionira konceptualne umjetnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Sedamdesetih se intenzivno posvećuje muzici, jedan je od osnivača rock grupa La strada i zatim Luna koje su, premda kratkoga vijeka, stekle kultni status na jugoslavenskoj rock sceni. Grupa Luna snimila je 1984. svoj jedini album, nazvan "Nestvarne stvari", tekstove pjesama napisao je Tišma, za koji su iste godine dobili prestižnu Nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a".
Nakon raspada Lune, Slobodan Tišma sa Jasminom Mitrušić obnavlja La stradu, a kultni status tog benda potvrđuje između ostalog i podatak da je njihov jedini album, naslovljen "La strada", objavljen 1987. godine, snimljen u jednom danu. Grupa je ubrzo nakon toga rasformirana, a Tišma se povlači iz muzike i bavi književnošću, te u narednim godinama objavljuje tri vrlo zapažene i nagrađivane knjige poezije da bi se sve više posvećivao prozi. Knjigu dnevničkih zapisa "Blues Diary" objavljuje 2001. godine, a zatim zbirku priča "Urvidek" (2005) kao svojevrsnu indikaciju prelaska u područje romana, kojima se u potpunosti posvetio u ovom razdoblju svog književnog rada (npr. Ninova nagrada 2012. za roman "Bernardijeva soba").
Za iznimne umjetnike i autore kao što je Slobodan Tišma, mogli bismo reći da je u osnovi njegova rada jedno strujanje, koje se račva i razgranjuje u više rukavaca i prelazi u naizgled drugačija područja izražavanja kako bi se afirmirala i iznova pronašla putanja i oblik onog glasa s kojim njegovi radovi zadobivaju uvijek privremenu, jedinstvenu i trenutačnu cjelovitost. Kao muzičar, Tišma i dalje nastupa na unaprijed rasprodanim koncertima (npr. ovogodišnji koncerti povodom tiskanja monografije "Ogledala Lune"), a kaže da je u toj grupi bio "samo nužno zlo, recitator i stihoklepac". Svoj interes u umjetnosti smješta u razdoblje od "sredine devetnaestog vijeka koja se završava sa konceptualnom umjetnošću u drugoj polovini dvadesetog vijeka" i kaže "to je moj svet. Ništa uzbudljivije ne postoji u umjetnosti. S druge strane, ova definicija bi se mogla shvatiti i kao spremnost na promjene, na novum, temeljnu propoziciju moderne umjetnosti, u svakom trenutku, pa i današnjem."
Tišma sebe smatra apatridom i u jednom intervjuu objašnjava kako je njegova "zemlja nestala prije dvadeset i više godina, živim u unutrašnjem egzilu, i u tom smislu ne osjećam da imam prava da išta govorim o ovdašnjim političkim prilikama, naravno, nisam slijep, na političkoj sceni su kreature". A u drugom intervjuu tvrdi kako je "protiv patrijarhata, protiv dominacije muškaraca, koja je stvorila ovakav svijet i poredak, a dobro znamo kakav je to svijet: rat nikad ne prestaje, patnjama nikad kraja". U ovaj se okvir na određeni način uklapa i njegov odgovor, koji mi je poslao kad sam ga zamolio za nove pjesme, da "više ne piše poeziju, ali sam prije dvije godine iz čiste zabave napisao petnaestak pjesama... ako ti se nešto svidi slobodno uzmi". Ovdje donosimo njegove nove pjesme. (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, Sanjina Sorela ovdje, Vlade Kopicla ovdje, a Miroslava Mićanovića ovdje