"Potreban nam je univerzalni temeljni dohodak"

Hrvatske vlasti, uz snažnu asistenciju srednjostrujaških medija s kojima održavaju tajnovite sastanke, na krizu znaju odgovoriti samo po starom oprobanom receptu rezanja prava i plaća, što je Hrvatsku, uz posvemašnju korupciju, do sada dovelo do statusa europske rekorderke u rastu prekarijata, a hrvatske građane na sami rub siromaštva pa su, prema najsvježijim podacima Eurostata, zadnji na ljestvici EU po priuštivosti izvanrednih troškova, te više od polovice nas ne može sebi priuštiti ni zamjenu pokvarene perilice rublja ili sprovod. Ponavljanje recepta uoči možda i najveće ekonomske krize u posljednjih sto godina, rezultirat će samo još većim rastom siromaštva među građanima, a bogati će postati samo bogatiji.

Postoje, međutim, nešto ozbiljnije države s daleko razvijenijom političkom i pravnom kulturom, koje uoči velike krize koja nam dolazi u susret, ipak razmišljaju kako pomoći većini građana, a ne samo nekolicini vlasnika privatnih poduzeća.

Najjasnija je bila škotska premijerka Nicola Sturgeon koja je početkom travnja izjavila da je „došlo vrijeme za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka“, a prije nje su isto najavile španjolske vlasti.

Paul Stubbs, sociolog s Ekonomskog instituta, Zagreb, već neko vrijeme proučava univerzalni temeljni dohodak i uvjeren je da je upravo to rješenje za značajno smanjivanje rizika od siromaštva, a kombiniran s progresivnim oporezivanjem - i koristan alat za smanjenje nejednakosti u društvu. Pojednostavljeno, riječ je o minimalnom iznosu koji bi bezuvjetno primao svaki član zajednice, a zagovaraju ga već desetljećima mnogi i lijevi i desni ekonomisti. S jedne strane tvrde da je riječ o mehanizmu koji jedini može održati na životu današnji financijski kapitalistički sistem koji se bazira na stalnom rastu potrošnje, a s druge tvrde da je riječ o mjeri koja bi povećala ekološku pravednost, ljudski potencijal i socijalni kapital kod ljudi pa bi ih poticao da više participiraju u političkom odlučivanju, budući da bi na taj način bili oslobođeni ponižavajućih i slabo plaćenih poslova s cjelodnevnom satnicom.

Protivnici univerzalnog dohotka argumentiraju da bi njegovo uvođenje destimuliralo ljude na tržištu rada i da bi financijski previše opteretio države.

Paul Stubbs smatra da bi i u Hrvatskoj barem trebala početi ozbiljna rasprava na temu univerzalnog temeljnog dohotka, ali mi ćemo izraziti sumnju u to, jer svi dosadašnji koraci domaćih vlasti i pred njima postrojenih medija, pokazuju da im kreativnost i želja za raspravom zastaju kod sjekire. Osim toga, u jednom kleptokratskom društvu teško je zamisliti iole ozbiljniju raspravu o općoj dobrobiti. Ali svejedno ćemo Stubbsu, koji za sebe kaže da je "možda utopist, ali nije strašno optimističan", dati priliku da pokuša otvoriti raspravu.

 

Nije li univerzalni temeljni dohodak tek utopija?

Mislim da lijevi projekt treba težiti praktično izvedivoj utopiji. Ako riječ "utopija" koristite u pejorativnom smislu, kao o nečemu što vrijedi imati, ali je istovremeno potpuno nerealistično i nerealno, onda mislim da je kriza COVID-19 pokazala da su stvari koje su izgledale nezamislive sada postale srednjostrujaške. Tko bi pomislio prije četiri mjeseca da će Njemačka, Francuska ili Velika Britanija početi trošiti oko 15 posto svog BDP-a na mjere - uglavnom krive mjere, naravno - kako bi pokušale zaštititi tvrtke i, u određenoj mjeri, radna mjesta? Za usporedbu, svi paketi za sprječavanje troškova u vrijeme gospodarske i financijske krize od 2008. nadalje nisu nikada iznosili više od oko 2,5 posto BDP-a.

U redu, vlasti država su oduvijek bile spremne spasiti tvrtke, ali odakle novac za univerzalni osobni dohodak? Naime opći je prevladavajući neoliberalni stav, a posebno u Hrvatskoj, da poreze treba, ako ne sasvim ukinuti, onda snažno smanjiti, a progresivno oporezivanje nameću nam kao ostatak socijalističkog mentaliteta.

Zaista sam se umorio od pitanja „otkud nam novac“. Naravno da postoje stvarni problemi - ideološki i praktični - u uvođenju istinski progresivnog poreznog sustava koji bi, efikasno i djelotvorno, vratio dio novca potrošen na UTD. Preciznije, u uvođenju određenih mjera oporezivanja bogatih i onih kojima UTD nije potreban, a koje bi omogućile da se u budžet vrati jednaki ako ne i veći iznos od onog koji je uložen u UTD. Sličan argument se navodi protiv univerzalnih dječjih doplataka, ali ukidanjem porezne olakšice za djecu za one koji ostvaruju dohodak i imaju djecu - što je regresivno, a ne progresivno - takvu shemu možete lako financirati. Kao što Piketty i drugi zagovaraju, porezi na nekretnine i nasljedstvo mogli bi biti korisni, baš kao i porezi na financijske transakcije i zrakoplovna putovanja. U Hrvatskoj bi se velike uštede mogle postići smanjenjem ili ukidanjem beneficija određenim kategorijama, primjerice braniteljima ili tzv. povlaštenim umirovljenicima. Novac bi se mogao uštedjeti smanjenjem proračuna za obranu i smanjenjem broja općina. Naravno, potrebni su precizni izračuni, ali nije nemoguće pronaći novac za, barem, univerzalni temeljni dohodak koji smanjuje rizik od siromaštva, a ako se kombinira s progresivnim oporezivanjem, također može smanjiti nejednakost.

Postoji li opasnost da UTD dodano smanji ionako oslabljene preostale mjere socijalne ili zdravstvene zaštite?

Da, zasigurno. Jugoistočna Europa ima stvaran problem u pogledu nedostatka kvalitetnih, dostupnih i besplatnih zdravstvenih i socijalnih usluga, posebno usluga koje se pružaju u zajednici. Pored toga, mi kao regija trošimo premali postotak BDP-a na zdravstvo i socijalnu zaštitu. Smatram da se UTD, ako se pravilno kreira, mora kombinirati s univerzalnim kvalitetnim uslugama (bazično je jednostavno previše bazično) i s dodatnim naknadama za osobe čiji su troškovi neovisnog življenja i sudjelovanja u zajednici viši nego za većinu, kao što su osobe s invaliditetom, osobe s kroničnim zdravstvenim problemima i tako dalje. Istodobno, metode organizacije i pružanja državnih socijalnih usluga  se trebaju odreći stigmatiziranja, birokratiziranja i kontroliranja. Socijalne usluge bi, prema mojem mišljenju, trebale biti temeljene na solidarnosti i međusobnoj podršci svih članova zajednica, a i same bi ih trebale poticati.

Jedan od glavnih argumenata protiv uvođenja je da bi UTD mogao destimulirati ljude da se potrude naći posao.

Mogao bih, kao dio zelene ljevice, tvrditi da iza ovog argumenta stoji vrlo staromodna ideja produktivizma - da je rad, posebno rad u takozvanom 'produktivnom sektoru', jedini valjani oblik moralne ekonomije koji postoji. Prekid veze između blagostanja i rada bilo bi veliko postignuće, ne samo za pojedince, već u pogledu poštivanja planetarnih granica. Nijedna shema UTD-a koju sam vidio ne bi dopustila ljudima da jednostavno ne rade ništa - ako već djeluje destimulirajuće za rad u formalnom sektoru, onda bih rekao da je minimalna plaća preniska. Ova je kriza pokazala koliko je iskrivljeno naše gledište o tome što je neophodan posao, a što nije. Ispada da je neophodan posao slabo plaćen (ili uopće nije plaćen), rizičan, nesiguran i podcijenjen. Zamislite potencijal brižnosti i kreativnosti koji bi se mogao osloboditi putem  sheme UTD-a - što socijalnu vrijednost čini mnogo važnijom od takozvane ekonomske vrijednosti. Ako to i dalje ostane neuvjerljivo donositeljima politika, čak i s ljevice, mogli biste započeti s univerzalnim koristima za one izvan formalnog tržišta rada: djecu; umirovljenike; osobe s invaliditetom i tako dalje.

Budući da UTD već godinama zagovaraju i slijeva i zdesna, je li UTD zapravo jedini način da se održi kapitalistički sustav baziran na stalnom rastu potrošnje i neograničenom rastu proizvodnje? Hoće li UTD, u tom slučaju, samo zacementirati današnje odnose u proizvodnji, i otežati borbu protiv klimatskih promjena i uvođenju održive ekonomije?

Svakako je istina da UTD pojačava svojevrsnu komodifikaciju, doprinoseći ekonomiji novca i promičući konzumerizam u smislu „upotrebljavamo novac za kupovinu više i više stvari, sve češće i češće“. U isto vrijeme, kao što sam gore ustvrdio, UTD prekida vezu između novca i „produktivnosti“ na pozitivnije načine nego je to slučaj sa financijskim kapitalizmom. Mogli bi zamisliti univerzalno osnovno sredstvo za život koji je više povezano s lokalnim valutama, sporazumima o razmjeni usluga i ostalo, a manje ovisno o nacionalnim valutama. Svakako, UTD mora biti samo jedna od mnogih promjena o kojima sam nedavno pisao u tekstu za Hrvatsko sociološko društvo: „Stoga će uz UTD biti potrebne i druge mjere, s ciljem osiguravanja eko-socijalnih mjera, promocije odrasta, kružnog gospodarstva, manjih emisija stakleničkih plinova, inzistiranja na obnovljivim izvorima energije, održivim rješenjima u prometu, lokalne proizvodnje te potrošnje hrane i pružanju njege.“. Možda bih trebao dodati da je za mene UTD barem trojanski konj za poraz kapitalizma, a ne način da se osigura njegov opstanak.

Tvrdite da je nacionalna država, kao tradicionalna jedinica za mjere socijalne politike, istovremeno premala i prevelika za implementaciju uistinu progresivne socijalne politike. Što bi onda bila idealtipska jedinica za efikasne i progresivne mjere socijalne politike?

Na ovo nije lako odgovoriti brzo ili jednostavno. Većina socijalnih službi mora biti što je moguće više lokalna - čak ni na razini općine, nego možda mjesne zajednice. One se trebaju više temeljiti na mrežama uzajamnosti i onome što se naziva zajednicom skrbi (care commons - što je teško prevesti na hrvatski jezik)  ali je povezano sa svim ostalim aspektima zajedništva – primjerice javnim prostorom, digitalnim zajednicama i tako dalje. Istovremeno bih želio da postoje globalne, ili barem transnacionalne i regionalne vrste socijalne politike. Europska unija na papiru nudi regionalnu socijalnu politiku prava, regulaciju i preraspodjelu. Bolivarski savez za narode naše Amerike, odnosno ALBA, koja je pokriva dijelove Latinske Amerike, jedno je vrijeme bila mnogo radikalniji izraz takve regionalno dogovorene socijalne politike. Postoji razlog zašto je Kuba mogla uputiti liječnike u Italiju, a to je zato što su u ALBA-i naporno radili na unaprjeđenju zdravstvene infrastrukture i podršci osoblju u široj regiji. Jedno vrijeme je Pokret nesvrstanih bio zagovornik globalne socijalne pravde i još uvijek mislim da bi globalno oporezivanje u svrhu potpore nekoj vrsti globalnog dohotka moglo biti moguće u budućnosti. U ovom trenutku, jedna od mnogih zaboravljenih skupina su migranti i svaki pristojan UTD, čak i ako je u pitanju samo nacionalna shema, trebala bi biti otvorena svima koji trenutno borave na teritoriju države, bili njezini građani ili ne, bez obzira na legalni status.

Po svemu sudeći, nakon početnog šoka i oslobađanja ogromnog financijskog paketa, čini se da se vlade vraćaju svojem bussines as usual pristupu, što znači da nas najvjerojatnije čekaju iste mjere koje uporno zagovaraju i implementiraju nakon svake veće krize: štednja i rezanja. Kako bi se to moglo odraziti na društvo i sustave socijalne zaštite ne samo u Hrvatskoj, nego i ostalu periferiju Europske unije?

Za početak mogu samo reći da je EU kao cjelina povremeno obećavala da će učiniti nešto opipljivo u smislu solidarnog odgovora na krizu, barem unutar svojih granica, i svaki put je ono što se pojavilo bilo samo djelić tog obećanja. U Hrvatskoj pak, čini se, nije važno jeste li stožer kojem se posrećilo u procesu nošenja s krizom ili ravnatelj doma za starije osobe čiju je nekompetentnost kriza razotkrila. Ono što je važno jest da se HDZ ponovo izabere na još četiri godine. Neoliberalni ekonomisti koji savjetuju Vladu i - na njihovu sramotu - neki novinari, traže vrste "strukturnih reformi" koje će donijeti veće mjere štednje, povećati siromaštvo i nejednakost te dodatno smanjiti javni sektor. Umjesto toga, moramo artikulirati drugačiji odgovor - onaj koji štiti najugroženije, prevrednuje tko su stvarno neophodni radnici koji u krizi drže ekonomiju, i obnavlja povjerenje u javne institucije koje zapravo služe građanima.  Upravo je periferija EU-a, „nova“ EU koju čine postkomunističke države plus Grčka, i naravno uz izuzetak Italije i Španjolske, barem u prvom valu pandemije COVID, uspjela imati manje zaraženih osoba i relativno nisku smrtnost, koji god bili razlozi za to. Nisam siguran može li to u budućnosti dovesti do revalorizacije zdravstvene i socijalne zaštite. Možda sam utopist, ali nisam strašno optimističan.

 

potreban-nam-je-univerzalni-temeljni-dohodak-7451-10076.jpg

"Ova je kriza pokazala koliko je iskrivljeno naše gledište o tome što je neophodan posao, a što nije. Ispada da je neophodan posao slabo plaćen (ili uopće nije plaćen), rizičan, nesiguran i podcijenjen. Zamislite potencijal brižnosti i kreativnosti koji bi se mogao osloboditi putem sheme univerzalnog temeljnog dohotka - što socijalnu vrijednost čini mnogo važnijom od takozvane ekonomske vrijednosti"
"Ova je kriza pokazala koliko je iskrivljeno naše gledište o tome što je neophodan posao, a što nije. Ispada da je neophodan posao slabo plaćen (ili uopće nije plaćen), rizičan, nesiguran i podcijenjen. Zamislite potencijal brižnosti i kreativnosti koji bi se mogao osloboditi putem sheme univerzalnog temeljnog dohotka - što socijalnu vrijednost čini mnogo važnijom od takozvane ekonomske vrijednosti"
Foto: 
Osobna arhiva