Povijest modernog olimpizma: od Coubertina do Kolinde

Međunarodni olimpijski odbor je ekskluzivno (i vrlo korumpirano!) društvo koje samo bira svoje  članove, najčešće na prijedlog predsjednika ili nekoga iz samog vrha olimpijske hijerarhije. Uglavnom ih bira iz redova sportskih uglednika, čelnika međunarodnih sportskih saveza i bivših proslavljenih olimpijaca, ali nađe se tu i prinčeva i princeza, bivših diplomata i političara te pojedinaca koji su tu upali po nekom sasvim desetom ključu

Kad mi je u inbox stigao link na tekst sa službene stranice Međunarodnog olimpijskog odbora pod naslovom „IOC Executive Board proposes five new members for election to the IOC Session” na sekundu sam – ali samo na sekundu – pomislio da su u Lausannei konačno prepoznali što je sve Zlatko Mateša napravio da bi se ubacio u Međunarodni olimpijski odbor.

Čovjek je već 18 godina predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, osnovao je prvu i jedinu televiziju u vlasništvu nekog nacionalnog olimpijskog odbora (SPTV), bio je jedan od pokretača Europskih igara (čija su prva dva izdanja održana u Bakuu i Minsku, a treće će biti u Krakowu), sudjelovao na nacionalnom prvenstvu u sportsko-rekreativnom zrakoplovstvu i bio silno aktivan i u EOC-u i u ICMG-u i tko zna u kojim sve ne olimpijskim i sportskim asocijacijama i podasocijacijama.

Ali, rekoh, sve to je stalo u prvu sekundu razmišljanja jer već u drugoj me je među petero kandidata za nove članove MOO-a zabljesnulo ime Kolinde Grabar-Kitarović! I budući da nema baš nikakve šanse da Skupština MOO-a ne prihvati prijedlog svojeg predsjednika i Izvršnog odbora, sasvim je izvjesno da će Hrvatska u srpnju dobiti i četvrtog hrvatskog člana – pače članicu – krovne svjetske sportske udruge. Nakon oca hrvatskog sporta Franje Bučara (1919. do 1927.), poznatog sportskog radnika i dužnosnika Borisa Bakrača (1961. do 1987.) i – oprostite na psovci – Antuna Vrdoljaka (1995. do 2012.).

„Pa, kako Kolinda?”, „Otkud sad Kolinda?”, „Zašto baš Kolinda?” pitanja su koja su satima nakon objave uistinu iznenađujuće vijesti iz Lausanne preplavila društvene mreže. Uz sasvim budalaste naslove na portalima poput „Kolinda se natječe za posao u Međunarodnom olimpijskom odboru”, „Kolinda se kandidira za Međunarodni olimpijski odbor” ili „Kolinda Grabar-Kitarović ima novi posao”. Recimo, prije svega, da se bivša hrvatska predsjednica nije javila ni na kakav natječaj za posao niti se itko može sam kandidirati za člana Međunarodnog olimpijskog odbora. Niti je bilo tko od članova MOO-a predstavnik ili delegat određene države u MOO-u.

Međunarodni olimpijski odbor je ekskluzivno (i vrlo korumpirano!) društvo koje samo bira svoje  članove, najčešće na prijedlog predsjednika ili nekoga iz samog vrha olimpijske hijerarhije. Uglavnom ih bira iz redova sportskih uglednika, čelnika međunarodnih sportskih saveza i bivših proslavljenih olimpijaca, ali nađe se tu i prinčeva i princeza, bivših diplomata i političara te pojedinaca koji su tu upali po nekom sasvim desetom ključu.

Kako je, primjerice, članom MOO-a postao već spomenuti Tonči Vrdoljak? Poznato je da je dugogodišnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch bio velik pobornik Hrvatske i hrvatskog sporta. Neki će reći posebice košarke i Dražena Petrovića. Zahvaljujući tome je tek priznata Republika Hrvatska dobila prigodu nastupiti već na Olimpijskim igrama u Samarachovoj Barceloni, a još prije toga i na ZOI u Albertvilleu 1992. U Splitu je još prije toga, 1990. godine, održano Europsko atletsko prvenstvo, velika sportska priredba čije je održavanje zbog nestabilnih političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji u jednom trenutku postalo upitno. Čelno mjesto je u organizaciji prvenstva tada preuzeo Antun Vrdoljak i s autoritetom potpredsjednik SR Hrvatske projekt vrlo uspješno izgurao do kraja.

Kada je, dakle, Samaranch odlučio da u MOO treba izabrati i nekoga iz omiljene mu Hrvatske, na stolu su se našla imena dvojice mogućih kandidata: Mirka Novosela i Antuna Vrdoljaka. Stoga je Samaranch pitao za mišljenje svog osobnog savjetnika Artura Takača, a ovaj svog bivšeg atletskog trenera i doajena hrvatskog sportskog novinarstva Žarka Susića. Susić još od afere s transferom Dražena Petrovića iz Cibone u Real nije volio Novosela i Takaču je rekao „njega ti zanima samo novac, možda bi Vrdoljak bio bolji izbor”. I MOO je 1995. za svog člana izabrao Vrdoljaka.

Toliko o Vrdoljaku kojeg smo u ovom tekstu i previše spominjali (Apage, Satanas!) i vratimo se bivšoj hrvatskoj predsjednici. Dakle, otkud sad Kolinda u Međunarodnom olimpijskom odboru? Budući da članove MOO-a često nazivamo i sportskim kardinalima, njezin izbor u ovo olimpijsko društvo u prvom trenutku se može učiniti jednako iznenađujućim, pa i nemogućim, kao i, primjerice, izbor nekog partijskog dužnosnika iz Sjeverne Koreje u Kardinalski zbor. Ali, rekosmo, samo u prvom trenutku.

Jedan od razloga je pojasnio i sam predsjednik MOO-a Thomas Bach u obrazloženju prijedloga novih članova, a posebice tri nove članice. Naime, u Bachovom mandatu MOO je velik zagovornik tzv. ženskih kvota, odnosno ravnomjerne zastupljenosti žena i muškaraca, kako na samim Olimpijskim igrama, tako i u svojim tijelima. Propagira se čak i omjer 50:50, čemu se MOO sasvim približio u sastavu svojih komisija, u kojima je sada 47,7 posto žena. Ulaskom Kolinde Grabar-Kitarović, olimpijske pobjednice u bacanju koplja iz 1980. Marie Colón i saudijske princeze Reemae Bandar Al-Saud broj žena u MOO popet će se na 39 od ukupno 105 članova. Nekad tome, dakako, nije bilo tako. Utemeljitelj modernih Olimpijskih igara i najdugovječniji predsjednik MOO-a, barun Pierre de Coubertin, bio je izraziti ženomrzac i nije, primjerice, dopustio sudjelovanje sportašica na Olimpijskim igrama u Ateni 1896. Smatrao je da bi sudjelovanje žena na Igrama bilo „nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno”. Sada su, srećom, druga vremena.

No, ni to ne daje potpun odgovor na pitanje „Zašto baš Kolinda?” E, pa, zato što je čelnicima Međunarodnog olimpijskog odbora već desetljećima jako stalo do glamura i političkog utjecaja njihove organizacije, pa je trenutačno u sastavu MOO-a čak 13 osoba koje ispred imena imaju prefiks HRH, HE, Sir, Baron ili Sheik. Po tome Međunarodni olimpijski odbor sve manje sliči drevnoj Olimpiji, gdje su održavane antičke olimpijske igre, a sve više Olimpu, sjedištu grčkih bogova. Društvu u Lausannei je stalo i do prepoznatljivosti, pa je Bach lukavo „ošacao” da bi mu bivša predsjednica jedne države Europske unije, koju nakon navijačke epizode tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji – što god mi mislili o tome – prepoznaju u dobrom dijelu svijeta, dobro došla kao ona koja ispunjava sve navedene „kriterije” ulaska u MOO.

Ono što bi sportsku naciju čije sportske uspjehe i sportaše „cijene i prepoznaju u cijelom svijetu” možda moglo zabrinuti jest to tko nam to u posljednjih 30 godina dolazi na istaknuta mjesta u olimpijskom pokretu. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora je, tako, devet godina bio filmski glumac i redatelj, a sada je to već 18 godina bivši političar i premijer. U Međunarodnom olimpijskom odboru je, pak, 17 godina sjedio spomenuti glumac i redatelj, a sada će, možda i do svoje 70. godine života, sjediti bivša diplomatkinja i predsjednica države. Sporta – nigdje!

Tvrde neki da se to ne može, ja vam tvrdim da se to može!