Pozvani vrag došao po svoje, i to s ozbiljnim zakašnjenjem

Nisam iznenađen apsolutno ni jednim detaljem storije o kaosu u Federaciji BiH. Bitno je ne previdjeti ovu činjenicu – u Federaciji, za sada ne i u Republici Srpskoj! Stvar je bitna za razumijevanje cijele priče, ma kako izgledala bizarna.

Što se iznenađenja tiče, zapravo sam u čudu kako se sve skupa nije dogodilo i ranije. Naprosto zato što su postojali svi udžbenički elementi za eksploziju.

Prvo, potpuno poniženje u svakom pogledu goleme većine stanovnika Bosne i Hercegovine, posebno ovog njezinog frankenštajnskog "dejtonskog" dijela koji se zove Federacija BiH. Morali su odreagirati spontano još ranije. "Spontanost" je ovdje bolnija varijanta od nekakve velike zakulisne organiziranosti.

Drugo, potpuna nesposobnost, zapravo nepostojanje nečega što bi se trebalo zvati državom u bilo kakvom racionalnom i poznatom obliku. I uporno zatvaranje očiju pred time kod onih koji su državnog i ustavnog monstruma stvorili, pa pričaju priču o ljudima u BiH koji to "sami moraju ispraviti". Valjda kao u Ukrajini, na Bliskom istoku ili tko zna gdje... Ako oni ne izvuku nikakav zaključak, eto problema odavde sutra u njihovom sretnom dvorištu.

Treće je tipični urnek ovdje iskazan u punoj mjeri, a odavno poznat u svijetu – kako spontanu "revoluciju" prvog dana ukradu druge noći najradikalniji fakini i lupeži u lepezi od huligana do, sutra, ekstremista raznih nijansi.

Uništena srednja klasa

Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom  Bosnom i Hercegovinom – morao  pojaviti iz svoje jazbine, stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse.

U te "nijanse", naslonjene na ovo gore, ide i sljedeće: u ovoj i ovakvoj državi živi su ljudi koji su radili, stvarali, bivali plaćeni, ljudi koje je rangirao u životu neki drugi sistem vrijednosti, mnogo realniji, prihvatljiviji i logičniji od ovoga koji je danas na snazi. Ljudi koji su znali što je individualni i kolektivni dignitet. Postojao je red veličina veoma blizak onome koji je vladao unaokolo po svijetu. Sve skupa, postojao je, i to baš u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Banjaluke...okoliš u kojem je narastala kao dominantna srednja klasa. Pojedinci "tajkuni" mogli su se progutati čak i uz osmijeh. Luzeri su za svoje stanje bili uglavnom sami krivi. Ta i takva srednja klasa danas je brutalno, reklo bi se "genocidno" uništena, satrta, ismijana, ponižena do srži i proglašena šprdnjom. Od koga? Siledžija, kriminalaca, onih što ismijavaju obrazovanje, pamet, kulturu. Od bahate nove elite izrasle na svemu onome što je kontravrijednost onome što je bilo.

Nije ovdje u pitanju povijest, nešto nekad što ima samo u knjigama. U pitanju je činjenica da je poniženjem poklopljena generacija koja je znala da može i kako može drugačije i pravednije, uspješnije i sretnije, a evo već dvadesetak i kusur godina gleda da sve, ciljano, ide u suprotnom pravcu i protiv njih i njihove djece. U pitanju je generacija koja se svako malo ponosno dizala na himnu što je negdje svirana uz medalje i prva mjesta, a danas joj himna čak ni teksta i riječi nema, a ne svira se nigdje i bezmalo nikad. I zastavu su joj drugi nacrtali, bez ikakve veze s vlastitom poviješću i vrijednostima. U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš pa da i mi imamo... Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali  sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata.

Ništa to ne čudi

I nije zato čudo što je sve krenulo iz Tuzle, koja je bila i ostala posljednji bastion kakve-takve građanske sredine protiv koje je od prvog dana nakon rata krenuo pritisak svake vrste ne bi li joj se to lice unakazilo i promijenilo. Normalno je, zato, što su tamo i policajci stali na stranu poniženih, jer su ista krvna grupa.

Nije čudo ni to što je najkrvavije i najbrutalnije bilo u Sarajevu. Taj je grad ponižen ponajviše i nekadašnji genetski kod mu je uništen na najgori način. I u vezi s njegovom realnošću najstrašnije se lažemo. Rušilo se ciljano i projektirano u ratu, a onda mirno, uporno i primitivno nakon rata. Rekli bi mnogi, logično. Sarajevo je danas najdalje od onoga što je nekad bilo. I tu ranu ponajbolje osjećaju oni koji su u njemu ostali, a djeca im se ne snalaze u sudaru roditeljskih nostalgičnih sjećanja i brutalne ulične realnosti. Poslastica za vraga.

Idiotski Dayton

Što reći o unutarnjem ustavnom konceptu kaosa, u kombinaciji s adekvatnim domaćim izvođačima radova. O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama...

Rezultat je do boli prepoznat u vatri na ulicama duhovno i materijalno dekomponiranog Sarajeva i brutalno nacionalistički podijeljenog Mostara, prije svega. U entitetu u kojem praktično ne postoji ni jedna jedina organizacijska vertikala koja znači naredbodavnu i funkcionalnu hijerarhiju, konkretne nadležnosti i posebno odgovornosti, nego je sve u artificijelnim horizontalama koje se nigdje ne dodiruju, nitko nikome ne odgovara, a sve je u mehanizmima blokade bez ijednog mehanizma deblokade – jasno je zašto napadnute institucije te "države" nitko ne brani. Zapravio i nema tko. Čak i da je bilo naredbi da se to radi, suglasnost je moralo da potvrdi desetak instanci. Institucija, zapravo, nema ni u promilu koji je izvan te najprizemnije politike. Umjesto toga, policijom naređuje ministar jer je on politika, a politika je ovdje lični dobitak. Idu izbori, valja biti "humanist", a istorija je potvrdila da ono "niko ne sme da vas bije" daje pouzdan rezultat.  

Država RS, brutalna realnost

I konačno, zašto do ovoga časa tog raspada sistema i puštanja na volju "otimanju revolucije" nije bilo u Republici Srpskoj. Zato što kakve-takve kvazi-države, temeljene na jakoj hijerarhiji s vođom (ma kakav on u totalitarizmu i hegemoniji bio) ima, zato što ima mehanizme da naredi i provede naređenje, zato što nema međunivo u nekakvim kantonima kojima rukovode raznorazne koalicije k'o guske u magli, zato što se zna tko krade i za koga, a tko tu ne igra. Zvuči prilično nedemokratski ova "pohvala" tamošnjem centralizmu kojim se, upravo odatle, maše kao crvenom krpom kada je BiH kao država u pitanju?

Ovo je, ipak, brutalna realnost. Na prostorima na kojima se dogodio kaos, najjednostavnije kazano, nema države sposobne da se kaosu odupre. A nema je jer postoje dva, objektivno međunarodno podržana modela lopovluka i krađe. Jedan je nepostojanje države pa moćni lopovi mogu što hoće. To se zove Federacija BiH, entitet. Drugi je ukradena država od jednog vođe, totalitarista, koji je uspješno prodao nacionalizam pod populizam, odsjekao veze s ostatkom "države" i u svojoj nahiji drži stvar pod kontrolom. Za sada. To se zove Repblika Srpska, entitet.

Ni u jednom ni u drugom slučaju nikoga se ama baš ni najmanje ne tiče što povijesne teorije o demokraciji o tome kažu. One ne samo da nisu važne, one su ovdje krajnje nepoželjne i opasne i protiv njih se valja boriti svim silama. Nisam baš siguran da i sam vrag na tom terenu za sada uopšte traži još neki dodatni primamljivi teren za sebe. I ovako kako je, njemu je puna šaka duge brade.

         

pozvani-vrag-dosao-po-svoje-i-s-ozbiljnim-zakasnjenjem-1507-1427.jpg

 Riječ je o generaciji koja je znala da može pravednije i sretnije, a već 20 godina gleda da sve ide u drugom pravcu, generaciji čiji sinovi pitaju – a što i ti ne kradeš pa da i mi imamo, koja kopa po kontejnerima zato što su joj lopovi u ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata ukrali zemlju
Riječ je o generaciji koja je znala da može pravednije i sretnije, a već 20 godina gleda da sve ide u drugom pravcu, generaciji čiji sinovi pitaju – a što i ti ne kradeš pa da i mi imamo, koja kopa po kontejnerima zato što su joj lopovi u ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata ukrali zemlju
Foto: 
FaH/FENA/Emir BURLOVIĆ