Skoči na glavni sadržaj

Pravi smisao Prozaca

pravi-smisao-prozaca-3307-3459.jpg

"Prije desetak godina postojala je književna scena koja kao da je jedva čekala da se pojave novi autori vrijedni pažnje – a ako ih nije bilo, izmislili bi ih"
Foto: Matica.hr

Osim upravo otisnutog bugarskog i nedavnog engleskog izdanja, "Adio, kauboju" Olje Savičević Ivančević objavljen je na njemačkom i španjolskom jeziku te u Srbiji. Američko izdanje priprema se za početak sljedeće godine, kao i tursko, prijevod na talijanski je pri kraju. Autorica čiji je književni uzlet počeo prije deset godina, kada je osvojila Prozak za najboljeg mladog autora, u međuvremenu je na domaćem terenu pokupila prestižne književne nagrade, dočekala dramsku adaptaciji svog dalmatinskog vesterna u režiji Ivice Buljana i predstavila se europskoj publici na frankfurtskom, lajpciškom i londonskom sajmu knjiga te u mnogim međunarodnim antologijama uključujući američku Best European Fiction i stranim časopisima. Ovih dana Olja Savičević Ivančević piše novi roman. Prenosimo intervju Sandre Pocrnić Mlakar s portala H-alter

Upravo je objavljeno i bugarsko izdanje vaše knjige Adio kauboju (u prijevodu Rusanke Lyapove), a nakon predstavljanja engleskog prijevoda prije mjesec dana na Londonskom sajmu knjiga, vrlo pohvalnu recenziju je objavio i ugledni Guardian. Nedostaje li vam pažnja domaćih medija kakvu imate na inozemnim tržištima? 

Recimo da je zanimljivost to što nakon recenzija u Guardianu i The Irish Timesu, Istros Books vrlo dobro prodaje Adio kauboju (roman je, inače, prevela Celia Hawkesworth), iako sam ja tamo novo ime, a moj izdavač mali, što pokazuje koliko povjerenje te novine uživaju kod čitatelja, a njihove kulturne stranice su, to je poznato, izvrsne i čitaju se po cijelom svijetu. Mi nažalost nemamo medij koji je masovno čitan, a da bi imao približno takav ugled i kvalitetu.

U mnogim novinama misle da je kultura dosadna, pa i kad imaju dobar povod i sugovornika koji ima što reći, u naslove stavljaju bizarnosti koje nemaju veze s temom, ali su navodno privlačne. Osobno nisam željna takve pažnje, iako je, nažalost, povremeno dobivam.

Ali knjiga je medij sama po sebi, to ne treba zaboraviti i postoji trenutak u kojem će prepoznati pisac uvijek imati onih svojih maksimalnih nekoliko tisuća čitatelja u Hrvatskoj, neovisno pretjerano o ostalim medijima.

Nedavno završeni festival "Prvi prozak na vrh jezika" skrenuo je pažnju na nagrade za prozu i poeziju koje već deset godina afirmiraju mlade književnike. Što se na književnoj sceni promijenilo u deset godina otkako ste vi osvojili prvu nagradu Prozak i postali članica žirija?

Prije desetak godina postojala je književna scena koja kao da je jedva čekala da se pojave novi autori vrijedni pažnje –  a ako ih nije bilo, izmislili bi ih. Danas je obrnuto: nikad nije bilo više mladih ljudi – mislim na uistinu mlade, a ne na nas koji smo skoro pa sredovječni – koji znaju pisati, objavljuju knjige, a scena je u rasulu, mnogi izdavači propadaju, većina mejnstrim medija nezainteresirana je za išta osim proizvodnje kiča, a i inače je medijski prostor kod nas skoro pa rodijački ovisan o poznanstvima ili ne-prijateljstvima, kritika je spala na dvoje-troje ljudi, časopisi su na umoru, a internet nefiltriran.

Zato nam, bar meni tako izgleda, trebaju ovakve nagrade i ovakvi festivali – kao platforma za dobre nove pisce, događaj koji je malo teže ignorirati i koji, u najboljem slučaju, stvara nove čitatelje.

U žiriju sam deset godina i imala sam priliku upoznati čitavu generaciju autorica i autora kroz njihove rukopise, prozne i pjesničke, odaziv je uvijek velik, ali za dobar dio onih koji se javljaju na takve natječaje nisam sigurna čitaju li išta osim statusa na facebooku; istina, talenata, pa još i strastvenih radnika, nikad nije bilo puno, ali ima ih dovoljno i oni se naposljetku nametnu, odskoče ako im otvoriš mogućnost.

Tanja Mravak, Enver Krivac, Marko Pogačar, Marko Gregur, Marijo Glavaš, Tea Tulić… samo su neka od imena koja su ovih godina dobila nagrade i koja to i dokazuju.

Osim toga, povezuju se ljudi, stvara se neka lijepa generacijska, ali i međugeneracijska priča.

Vjerujem da će nakon ovogodišnjeg festivala više ljudi čuti za nagradu, ali i za mlade još neafirmirane pisce,  zbog toga je festival i pokrenut.

Festival je bio povod da se prisjetite početaka prije deset godina. Jeste li u vrijeme kad ste osvojili Prozak mogli pretpostaviti u kojem smjeru će vas odvesti?

U vrijeme mog prvog Prozaka, koji je bio prvi i uopće, nisam pisala prozu. Imala sam, osim adolescentskih zbirki poezije, tek dvije-tri priče. Bila sam previše strastvena čitateljica da bih povjerovala kako bi proza koju bih napisala mogla zadovoljiti moje čitateljske kriterije. Ali Kruno Lokotar je napravio ludu stvar, koju valjda nitko drugi ne bi, i dao mi nagradu na osnovu spomenute dvije-tri priče. Obećala sam napisati knjigu u roku od godinu dana, obećanje sam ispunila i tako je nastala Nasmijati psa. Tako sam zapravo i počela pisati prozu.

Nagradu Na vrh jezika za poeziju kojoj sam se, za razliku od prozne, pomalo nadala, u finalu mi je sasvim zasluženo maznuo do tada nepoznati Marko Pogačar. Sljedeće godine Kruno nas je oboje priveo u žiri u kojem do danas, a možda i doživotno, odslužujemo nagrade.