Prepiska Martine Dalić s tvorcima lex Agrokora jedan je od najsjajnijih znakova u kakvoj državi živimo

prepiska-martine-dalic-s-tvorcima-lex-agrokora-jedan-je-od-najsjajnijih-znakova-u-kakvoj-drzavi.jpg

Izostane li bilo kakva primjerenija reakcija - a jedino ostavka Martine Dalić i sudski proces mogu biti adekvatan odgovor na objavljeni skandal – vlade i premijera Andreja Plenkovića, u zaborav će nestati čak i činjenica da se sama potpredsjednica Vlade privatno sprda s državom koju vodi.
Izostane li bilo kakva primjerenija reakcija - a jedino ostavka Martine Dalić i sudski proces mogu biti adekvatan odgovor na objavljeni skandal – vlade i premijera Andreja Plenkovića, u zaborav će nestati čak i činjenica da se sama potpredsjednica Vlade privatno sprda s državom koju vodi.
Foto: 
FaH

Ne radi se samo o banalnostima poput one da je Dalić za službene poslove koristila privatnu e-mail adresu, nego i o jasnom otkrivanju neetičnosti koja vlada u državnom vrhu i koja prožima i ostale dijelove našeg društva

Priznajte – malo iznenađujuće, ali ne čudi vas previše? Čudi vas jedino što je to isplivalo u javnost. Mislimo, naravno, na e-mail prepisku između potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić, i male grupe suradnika odgovorne za izradu Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima, poznatijem pod sintagmom lex Agrokor, koju je u srijedu ujutro objavio Index.hr. Iz prepiske je vidljivo da je stvaranje kontroverznog zakona trajalo nekoliko tjedana i da je u nju, uz Dalić, bila uključena nekolicina odvjetnika, financijaša, i drugih savjetnika koji su u tajnosti međusobno dijelili povlaštene informacije, da bi konačan sukus svega bilo i njihovo javno angažiranje u postupku „sanacije“ Agrokora što im je i izdašno plaćeno.

Mnogo se toga može iščitati iz objavljene prepiske, ali vrlo malo toga zapravo čudi ikoga tko u ovoj državi živi posljednjih četvrt stoljeća, manje-više od same uspostave Kleptokroacije. Možda bismo mogli krenuti od relativno banalne, ali u normalnim državama kriminalne činjenice da Martina Dalić za državne poslove koristi privatnu e-mail adresu. Drugim riječima: potpredsjednica Vlade više vjeruje sigurnosti udaljenog Microsoftovog servera nego ičemu što joj može pružiti vlastita država. Ili je možda željela sakriti prepisku od mogućih neželjenih pogleda i službenih kanala komunikacije? Što god bilo, ne ocrtava Martinu Dalić u baš, bit ćemo pristojni, najidealnijem svjetlu.

No, ono što prepiska potpredsjednice vlade s nekolicinom odabranih suradnika puno ljepše pokazuje je ono čemu ionako svjedočimo već četvrt stoljeća – a to je da je vođenje Hrvatske privatni posao. Nema tu transparentnosti. Nema tu sudjelovanja javnosti. Nema tu kontrole od strane nezavisnih institucija. Nema tu odgovornosti prema građanima. Čisti, lijepi, profitabilni privatni interes koji već četvrt stoljeća proizlazi iz suradnje političara kojima izbori tek daju nekakav legitimitet i odabrane usko povezane, često preklapajuće, grupe profitera koji nemaju nimalo skrupula u iskorištavanju svega što im njihovi prijatelji na vlasti omogućuju.

Objavljena prepiska Martine Dalić i ekipe koja je stvarala lex Agrokor jasno otkriva da se budućnost i sadašnjost Hrvatske ne odrađuje niti određuje u hodnicima ministarstava, u raspravama na radnim skupinama, savjetovanju s javnošću, ili polemiziranjem u Saboru. Budućnost Hrvatske, a postoje i raniji dokazi o tome, određuje se na privatnim večerama u zasebnim sobama restorana, na tajnim sastancima po uredima privatnih kompanija, i komunikacijom s privatnih adresa elektroničke pošte.

Budućnošću Hrvatske upravlja se izvan institucija koje bi njome trebale upravljati i, ironično, „budućnost Hrvatske“ je upravo zbog toga otišla izvan Hrvatske i njenih institucija. Jer se u Hrvatskoj o toj budućnosti, a mislimo na desetke tisuća mladih iseljenika, nije odlučivalo u njenom interesu nego u interesu usko odabrane šačice političara i profitera. Ekipe koja je uvijek spremna proklamirati svoje domoljublje prozivkom drugih za nedostatak istog i ukazivanjem na to da, ako ovima ne odgovara živjeti u državi kojom vlada sprega politike i profita, nek sreću potraže negdje drugdje. Pa su je i potražili.

U cijelom slučaju objavljene elektroničke prepiske ne radi se samo o pitanju integriteta jedne potpredsjednice vlade, koja je mjesecima plasirala razne bajke o tome kako je nastajao lex Agrokor. Ne radi se čak niti o tome da Martina Dalić, zajedno s ekipom iz Banskih dvora i probranim biznismenima, ovu državu i njene građane očito drži za obične budale kojima se može nekažnjeno lagati i mazati oči. Radi se o pitanju rasula vrha same državne uprave koji poslove o kojima - podsjetimo da je lex Agrokor proguran kao nužno rješenje za spas hrvatskog gospodarstva i njegove stabilnosti - ovisi budućnost države i četiri milijuna građana dodjeljuje nekolicini prijatelja i dugogodišnjih kompića. Radi se o državnom vrhu koji budućnost nacionalne ekonomije rješava preko Hotmaila s jednog iPhonea.

Poražavajuće, ali sve ovo nije ništa novoga. U javnost je u srijedu ujutro izašao samo jedan od dokaza kako se već četvrt stoljeća upravlja ovom državom. Na tajnim sastancima s konspirativnim prijateljima i suradnicima. U restoranima i hotelima. Ponekad s kuvertama ispod stola, ali puno češće bezobrazno naočigled sviju preko bankovnih računa na kojima leže iznosi čije se porijeklo ne kontrolira.

Jeste li se ikad upitali zašto se u svim onim velikim otkrićima tajnih računa i kompanija u poreznim oazama nikad nije zakoprcala neka velika domaća politička riba? Zato jer se oni nisu morali skrivati od vlasti. Institucije su oduvijek radile za njih i sve je bilo i još uvijek je lijepo legalizirano te u skladu sa zakonima. Zakonima koje su si - upravo to brilijantno ilustrira prepiska Martine Dalić s njenim korporativnim pokroviteljiima - pisali sami.

I, kad smo već kod toga, ne radi se u svemu ovome samo o pitanju morala Martine Dalić i njenih kolega u državnoj upravi koji su imali uvid u čitav proces. Objavljena prepiska jasno pokazuje i da nitko od upletenih poduzetnika, menadžera, financijaša i odvjetnika nije niti u jednom trenutku postavio pitanje: a je li možda ovo što radimo malo nemoralno, neetički prema građanima ove države? Nije li zakulisno dopisivanje, sastavljanje jednog zakona koji ide u korist političke promocije i privatnog profita ipak malo, barem malčice, nefer prema onima koji čitavu tu državnu upravu financiraju? Nije li takvo zaplotničko dogovaranje barem malčice, kvragu, možda čak i ilegalno i ne bi li se, ipak, posao rješavanja problema koji prijeti gospodarskoj stabilnosti trebao prepustiti onima koji su za to zaduženi, a ne maloj, odabranoj skupini privatnih interesa kasnije naplaćenih – vidjeli smo - vrlo izdašnim iznosima.

Htjeli bismo napisati da njima možda i nije za zamjeriti. Profit je zakon kapitalizma za koji smo se odlučili još prije četvrt stoljeća i oni su samo debelo iskoristili situaciju u kojoj se našla država. Ali, jest, i njima je za zamjeriti jer su iskazali upravo onu karakteristiku koja se kapitalizimu najviše zamjera - gramzivost lišenu ikakvog moralnog suda. I svi će oni tvrditi, a neki od njih već jesu, da su samo radili besplatno, domoljubno, na poziv državnih vlasti. Niti jedan od njih neće imati odgovora na pitanje – zašto nisu javno objavili činjenicu da ih Martina Dalić tajno vrbuje za izradu jednog zakona od kojeg su, u konačnici, ipak profitirali.

I opet, sve nas ovo ne čudi. Idućih dana ćemo vjerojatno opet gledati prebacivanje loptice odgovornosti među vodećim političarima i članovima državne uprave. Vidjet ćemo kako će ta loptica po tko zna koji put samo negdje nestati u šahtu kanalizacije koja teče našim državnim institucijama. Izostane li bilo kakva primjerenija reakcija - a jedino ostavka Martine Dalić i sudski proces mogu biti adekvatan odgovor na objavljeni skandal – vlade i premijera Andreja Plenkovića, u zaborav će nestati čak i činjenica da se sama potpredsjednica Vlade privatno sprda s državom koju vodi.

Ponovo će iz naših glava nestati činjenica da je potpredsjednica vlade s jasnim odobravanjem premijera dozvolila nekolicini privatnih igrača da pišu zakon o kojem ovisi gospodarstvo jedne države. Da službene institucije u cijeli proces – osim nekih kozmetičkih prepravki – gotovo da i nisu bile uključene.

A sve to je zapravo vrlo logično. Skandal s donošenjem lex Agrokora samo je dodatni dokaz da što god građani pokušali poduzeti, koliko god možda i izražavali nezadovoljstvom načinom na koji se država vodi gotovo tri desetljeća, njihov glas je irelevantan, a sudbinu im nastavljaju krojiti razni probrani savjetnici u dogovoru s vlastima.

U nekoj normalnoj državi sve bi ovo završilo smjenjivanjem odgovornih, sudskim procesom, preokretom u vlasti i, što čak nije niti toliko isprazno kako bi se moglo činiti, čak i isprikom onih koji su postupali nemoralno. Kod nas će se, povijest je vrlo okrutna učiteljica, sve nastaviti po starom. Do nekog novog „agrokora“ u kojem će ponovo neki političari na tajnim skupim večerama sa svojim dobrim suradnicima proslavljati „uspjehe“.

A, kad smo već kod uspjeha – čisto da vas podsjetimo ako vam je u svemu ovome slučajno promaklo - nagodba s vjerovnicima Agrokora još nije postignuta, Agrokor bi i dalje mogao završiti u stečaju sa svime što to donosi. A tko će od toga profitirati - ostavljamo vam da pogađate sami.