Pričin savjesti

pricin-savjesti-3213.jpg

Trend je počeo na novom ozbiljnom valu konzervativizma koji je pokrenula Željka Markić, kada se grupa "katoličkih" ginekologa u 'follow up-u' inicijativi Ž. Markić raspojasala s institutom priziva savjesti tvrdeći da žene u državnim bolnicama ne mogu ostvariti zakonsko pravo na abortus bez medicinske indikacije, jer tamo radi sve vjernik do vjernika
Trend je počeo na novom ozbiljnom valu konzervativizma koji je pokrenula Željka Markić, kada se grupa "katoličkih" ginekologa u 'follow up-u' inicijativi Ž. Markić raspojasala s institutom priziva savjesti tvrdeći da žene u državnim bolnicama ne mogu ostvariti zakonsko pravo na abortus bez medicinske indikacije, jer tamo radi sve vjernik do vjernika
Foto: 
Facebook

Prakticiranje savjesti oduvijek je bilo lakše provedivo za privilegirane, no ovo što se događa u Hrvatskoj daleko je izopačenija verzija te prakse: ovdje se savjest kao ultimativno legitimno sredstvo otpora koristi bez ograničenja protiv slabijih i oslabljenih (demokracije, žena, homoseksualaca, slobode štampe…) da bi se konformistički uživalo u kolektivnoj domovinsko-katoličkoj savjesti

Kada bi se iz cijele kratke, ali burne hrvatske povijesti na brzinu povadili svi pojedinci koji su se odazvali svojoj savjesti, umjesto političkom trenutku, ne bismo ni približno dobili broj koji se pojavio u zadnje dvije, tri godine.

Trend je počeo na novom ozbiljnom valu konzervativizma koji je pokrenula Željka Markić, kada se grupa "katoličkih" ginekologa u follow up-u inicijativi Ž. Markić raspojasala s institutom priziva savjesti tvrdeći da žene u državnim bolnicama ne mogu ostvariti zakonsko pravo na abortus bez medicinske indikacije, jer tamo radi sve vjernik do vjernika. Prethodno se, zapravo, jedna medicinska sestra u bolnici u Kninu proglasila žrtvom komunističkog režima jer je dobila otkaz nakon što je zbog savjesti odlučila da ne asistira liječniku koji je radio abortus, onda se pojavila i apotekarica u Dalmaciji koja je ženi odbila prodati kontracepcijsko sredstvo, no sve su to bile sitne uvertire u masovno protestno bacanje instrumenata za abortus koje su "državni" ginekolozi demonstrativno izveli 2014. godine. Tu se, međutim, cijela priča još odvijala unutar gabarita priziva savjesti, onako kako je on zamišljen i normiran (još od Hipokrata su mnogi liječnički kodeksi izričito branili predstavniku ceha da ženi dâ sredstvo koje će provocirati abortus ), ali je na žalost prošla u ratnoj atmosferi i bez razumijevanja da postoji izlaz na obostrano zadovoljstvo: da država prizna (kao što priznaje) sva prava koja proizlaze iz priziva savjesti onda kada je on autentičan (vjerojatno postoje liječnici koji vjeruju da je abortus ubojstvo, a najvažnija reperkusija priziva savjesti je pravo da se odbije sudjelovati u "legitimnom ubojstvu"), a da promptno sankcionira političko instrumentalizirano svjetonazorsko glumatanje; ovo podrazumijeva postojanje nekih civiliziranih protokola s pomoću kojih se jedno razlikuje od drugoga. Budući da do toga nije došlo, priziv savjesti se do danas manifestirao u oblicima koji nisu zabilježeni nigdje u svijetu i tako postao sredstvo ekscesnog iživljavanja nad vrijednostima koje ova država nije u stanju zaštititi, uključivši sam priziv savjesti.

Prvi baš bizaran slučaj je navodna ideja nekih matičara da ne vjenčaju homoseksualne parove, koja se vjerojatno samourušila nakon Papinih izjava da homoseksualnost nije grijeh. Da to nije izumrlo zahvaljujući podrivajućim unutarnjim elementima, ovo bi društvo vjerojatno i danas raspravljalo o tome treba li i može li neki matičar dokazati da ga savjest muči samo kad povezuje homoseksualce, ali ne i zbog ostalih primjera nebiblijskog sparivanja kojima često posreduje. Naime, prakticiranje priziva savjesti trebalo bi biti dopušteno onda kada osoba dokaže da je određeni moralni i/ili vjerski stav važan integralni dio njezine ličnosti, a ne nešto što se nenadano pojavljuje i nestaje, ovisno o raspoloženju ili političkom trenutku ili stavu prema samo određenoj skupini ljudi.   

Drugi je slučaj bizarnog prizivanja savjesti, na žalost, odmah i službeno priznat, a cijela je javnost preko te činjenice prošla kao automobil preko loše napravljenog ležećeg policajca: malo je zatreslo, a automobil je zatim neoštećen produžio dalje.

Riječ je o skandalu od prije nekih mjesec dana, kada je HRT-ov spiker Željko Tomac odbio da u eteru Hrvatskog radija pročita tekst Borislava Mikulića, zbog dijela u kojemu autor kritički govori o "događanju branitelja" u Savskoj 66 i predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović.

Stvar ovdje nije u vulgarnoj cenzuri, koja je na HRT-u rutinska pojava, a tada je još na vrhuncu bio i slučaj "Elizabeta Gojan vs. Kolinda Grabar Kitarović", nego u tome što je Željko Tomac prvi medijski radnik u Hrvatskoj koji je odbio radni zadatak pozivajući se na institut prigovora savjesti i kojemu je nakladnik pravo na priziv savjesti službeno i javno priznao.

Naime, na pitanje portala Forum. tm što se dogodilo i zašto u emisiji HR-a prvi put nije pročitan tekst  redovitog i inače nespornog autora-suradnika, glasnogovornička služba HRT-a odgovorila je točno kako slijedi bez redakture:

"Točno je da je kolega Tomac odbio pročitati navedeni tekst budući se pozvao na prigovor savjesti. Uredništvo HRA 3 predložilo da sam autor pročita navedeni tekst. Srdačan pozdrav. HRT komunikacije."

Ovo ekspresno HRT-ovo fakofiranje javnosti, unatoč činjenici da priziv savjesti u hrvatskim pozitivnim propisima postoji samo u Ustavu (isključivo vezano uz vojnu službu) i zakonima i kodeksima koji reguliraju liječničku i ljekarničku profesiju, potpuno je nezasluženo marginaliziran, a trebao je postati krunski dokaz da se institut priziva savjesti u Hrvatskoj deformirao do mjere da ga ni rođeni otac ne bi prepoznao. Svaki radnik u medijima, naime, na raspolaganju ima sasvim solidan normativni okvir koji ga štiti od prisile na sudjelovanje u izradi i plasmanu medijskih sadržaja koji su protivni posebnim etičkim načelima profesije. Ako je radno mjesto spikera slučajno izostavljeno iz internih akata HRT-a, pravilnika o ponašanju zaposlenika ili iz etičkoga kodeksa, to nipošto ne znači da spiker ne može konzumirati svoju autonomiju sukladno višim općim aktima, npr. Zakonu o medijima. Problem je što bi on tada morao obrazložiti zašto je kritički stav o predsjednici i pokretu branitelja protivan profesionalnim i etičkim standardima medijskog izvještavanja – kao što je Elizabeta Gojan morala obrazlagati svoj način vođenja predsjedničke inauguracije – i time se izložiti argumentiranoj borbi sa svojim poslodavcem u kojoj bi možda i stradao kao većina novinara koji takvo što pokušaju, dok s prizivom savjesti nije trebao voditi računa o takvim tričarijama.

Tako se sve ogolilo do kosti: umjesto da funkcionira kao pravni i etički koncept od enormnog značaja za autonomiju individue u liberalnom društvu, priziv savjesti je postao mistični alibi, točka nedodirljivog sjedinjenja "savjesnog" pojedinca s konzervativnim mainstreamom i svim institucijama koje ga hrane. I baš je takvo nešto postalo neupitna norma iznad svih normi, ugovora o radu i državnog utjecaja bilo koje vrste. Nakon što je ta boza od stava da kritika predsjednice države i braniteljskog pokreta može biti protivna nekom moralnom načelu ili vjerskom osjećaju prošla reviziju institucije poput HRT-a, braniteljski zahtjev da zakon koji se bavi njihovom populacijom postane ustavni zakon više ne izgleda tako razmažen i sulud, a Savska 66 se mogla mirno isprazniti uz zaključak – postigli smo više nego smo tražili.

Zamislimo kontraprimjer, da je HTV-ov urednik zbog priziva savjesti odbio emitirati prilog u kojemu Ruža Tomašić najavljuje čišćenje Hrvatske od Srba. Iako bi takvu odluku imalo smisla dovesti u vezu sa savješću i najvišim moralnim i vjerskim stavovima, urednik bi sasvim sigurno bio sankcioniran zbog kolizije s neupitnim pravom javnosti i svih pojedinaca da znaju kakve sve svinjarije političari rade, kao i s njegovom neupitnom obavezom da radi na informiranju javnosti. Ukratko, pozivanje na priziv savjesti (ne na kodeks novinarske etike, zakone, itd.) u medijskom je poslu slično kao da se drvosječa usred posla sjeti uvjerenja da stablo ima moralni status ili da je panteist.

Napokon, zadnji incident s institucionaliziranom savješću dogodio se zbog slavne hormonske pilule "dan poslije", koja je odnedavno puštena u bezreceptni promet u ljekarnama, s ograničenjem da žene koje je kupuju prethodno moraju ispuniti upitnike koje je sastavila Hrvatska ljekarnička komora. Taj je upitnik navodno sastavljen nakon što je Hrvatsko katoličko liječničko društvo u ožujku poslalo ministru zdravlja Siniši Vargi nekakav dopis, pa je deklarativno liberalni ministar odmah ocijenio da mu se nije pametno zamjeriti Crkvi. Stoga je pravu žene na slobodnu kupnju tablete dodao i cijelu besplatnu seansu s apotekarima, a možda i Svevišnjim. Ovdje su se, za razliku od slučaja "Tomac", ipak na noge digle udruge civilnog društva, zbog čega bi se moglo zlobno zaključiti da naša civilna scena smatra temeljnim ljudskim pravom da se žena neograničeno kljuka hormonima, ali ne i to da čujemo kritički stav o Kolindi Grabar Kitarović i njezinoj vezi s ljutim desničarskim prosvjedima. 

Tada je otkriveno da i ljekarnici imaju pravo na priziv savjesti (što je načelno sasvim u redu), ali i da ga mogu prakticirati i u slučaju ove pilule. Potpuno je nejasno s kojim obrazloženjem, budući da pilula nije abortivna: možda jer sprječava prirodnu prokreaciju ili prokreaciju u kojoj je Božji prst? Ako je riječ o tome, reciprocitet prava i dužnosti bio bi ostvaren tako da i takvi ljekarnici ispune upitnik o tome koliko djece imaju i koliko puta su imali spolni odnos, pa ne dopustiti prigovor savjesti ako ih imaju manje od 15, a imali su spolni odnos toliko puta da se ne mogu ni sjetiti. Ako bi ljekarnica imala neka saznanja o kvaliteti pilule koja izlaze iz okvira onoga što priznaju regulatorna tijela, pa joj zbog tih saznanja profesionalna etika ne bi dopuštala da proda lijek, tada to ne bi smjelo ostati u sferi privatnosti i odnosa poslodavac-zaposlenik, nego bi o relevantnosti podataka i razlozima za priziv savjesti trebalo obavijestiti javnost i nadležne institucije. No, kao što sam rekla, reciprocitet i racionalna komunikacija od samog početka nikoga ne zanimaju.

Prigovor savjesti je inače institut kojim država priznaje autonomiju individue i pravo da se odbiju obaveze koje nisu u skladu s osobnim uvjerenjima i načelima, i to neovisno o istinitosti tih uvjerenja. Izvorno, institut je vezan uz dugu praksu (još od 16. stoljeća) odbijanja da se sudjeluje u ratu zbog vjerskih i moralnih načela, a u zakone i ustave mnogih zapadnih zemalja je deriviran iz članka 18. UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. koji kaže da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima. Neodređeno i općenito formuliran, članak nije od velike koristi u razrješavanju svih praktičnih situacija, no činjenica je da se u zakonima zapadnih zemalja veže uz konkretno pravo da se odbije služenje vojnog roka i poziv na mobilizaciju i uz pravo liječnika i ljekarnika da odbije participirati u postupku liječenja koji se kosi s njegovom savješću. Među konzumentima tog prava oduvijek postoji stratifikacija: mnogo je teže pojedincu konzumirati pravo da zbog autentičnog deontološkog (teološkog ili sekularnog, svejedno) stava ne sudjeluje u ratu, nego liječniku s profesionalnim zaleđem i privilegiranim statusom pravo da ne napravi abortus.

Recimo, dakle, da je prakticiranje savjesti oduvijek bilo lakše provedivo za privilegirane, no ovo što se događa u Hrvatskoj daleko je izopačenija verzija te prakse: ovdje se savjest kao ultimativno legitimno sredstvo otpora koristi bez ograničenja protiv slabijih i oslabljenih (demokracije, žena, homoseksualaca, slobode štampe, itd.) da bi se konformistički uživalo u kolektivnoj domovinsko-katoličkoj savjesti, dok se autentične manifestacije savjesti, racionalno i koherentno obrazložene, pokazane i dokazane u svim aspektima života neke individue, često i brutalno sankcioniraju, kao što je to slučaj s gotovo svim zviždačima.   

Budući da ovdje nije riječ o tome da se priziv savjesti zabrani, nego da se istinski poštuje u svom izvornom smislu, rješenje je da se država osvijesti i uzvrati istim rigoroznim metodama kojima javno isljeđuje seksualne navike žena koje kupuju pilule: imaš pravo na savjest, ali nakon što odgovoriš kad si je zadnji put nezaštićeno prakticirao.