Prigovor savjesti – da, ali ne na tuđi račun

Zamislimo državu i društvo u kojem svatko ima mogućnost pozvati se na prigovor savjesti i odbiti izvršiti poslove i dužnosti zbog kojih, između ostaloga, i postoji potreba za njegovim/njenim radnim mjestom, a temeljem čega takva osoba u krajnjoj liniji ostvaruje i svoju životnu egzistenciju!

Bi li to uopće bilo društvo i bili se takva organizacija mogla nazvati uređenom državom?

Ili bi se radilo o strukturi u kojoj „samo kaos stalan jest“!?

U Hrvatskoj liječnici, medicinske sestre, primalje mogu bez ikakvih ograničenja provoditi svoju volju; ročni vojnici su već odavno ukinuti kao kategorija između ostaloga da ne bi izražavali rezerve prema korištenju oružja; javni bilježnici prijete da neće registrirati životna partnerstva; apotekari odbijaju izdati lijekove i medikamente čija se primjena kosi s njihovim uvjerenjima.

Prigovor na pravo drugoga

Sutra će možda profesionalni policajci i vojnici mrtvo-hladno obavještavati svoje nadređene da jest, sve je to u redu, oni jesu profesionalni vojnici i policajci, ali vjerska im uvjerenja, eto, brane da koriste bilo koju vrstu prisile i represije prema bilo kome, u bilo kojoj situaciji; novinari će odbijati pisati članke koji se kose s njihovim uvjerenjima; televizijski i radijski spikeri odbijat će čitati vijesti  koje nisu u skladu s njihovom vjerom; čistaći neće htjeti odnijeti smeće iz kuća onih građana čiji svjetonazor se razlikuje od njihovog ili su druge rase ili etničke pripadnosti; prodavači u dućanima neće htjeti prodavati produkte koje na bilo koji način budu mogli povezati na negativan način sa svojim svjetonazorom; suci neće htjeti suditi u sporovima koji bi mogli na bilo koji način dati strankama prava koja se kose sa njihovim svjetonazorom; državni službenici i namještenici mogli bi postaviti prigovor savjesti za korištenje računala i naročito Interneta kao demonskih i vražjih izuma; roditelji islamske vjere mogli bi u ime svoje djece postaviti prigovor savjesti da im djeca crtaju na likovnom odgoju ljudska tijela i druga obličja, ili sudjeluju na satovima tjelesnog odgoja; kuhari u restoranima mogli bi odbiti pripremati jela od svinjetine ili bilo kojeg drugog sastojka koji njihova vjera smatra nečistim; a konačno, ako liječnici imaju pravo izraziti prigovor savjesti u pogledu određenih medicinskih zahvata onda nema razloga zašto studenti medicine ne bi odbili pohađati nastavu i polagati ispite iz onog dijela medicinske struke i znanosti koji ne odgovara njihovim uvjerenjima.

Taj bi primjer vjerojatno spremno slijedili i studenti s drugih područja, potrebno je samo malo mašte i domišljatosti! I još, što ako se carinici i poreznici sjete što vjerske knjige govore o tim profesijama pa odluče izjaviti prigovor savjesti na carinjenje ili prikupljanje poreza?

Ako netko pomisli da su ovi primjeri ridikulozno pretjerivanje tada treba skrenuti pažnju da je dobar broj ovakvih i sličnih konkretnih slučajeva na Zapadu već dokumentiran, a znamo, sa Zapada teško uvozimo dobre i pametne stvari, ali one bedaste… to je već potpuno druga stvar!

I tako to može ići u nedogled sa samo jednim konačnim ishodom da će za potrebe skladnog funkcioniranja društva državna tijela i javne službe postati manje ili više potpuno neupotrebljivi.

Kako je krenulo, možda ćemo biti na repu liste zemalja po ekonomskoj uspješnosti, kvaliteti života, svjetonazoru, miroljubivosti, ali sasvim sigurno ispunjavamo sve preduvjete da vrlo brzo postanemo svjetski prvaci u stvaranju novih kategorija prigovora savjesti i njihovog društvenog akomodiranja.

Ukratko, ova pojava – a nikako nije jedina koja to čini - stimulira stvaranje totalne anarhije i kaosa u našem društvu. Jedino je u ovom trenutku još nejasno koji će biti krajnji ishod ovog procesa po građane.

Predrasude prema pravu na izbor

Priziv ili prigovor savjesti tretira se kao priznato pravo građana, kao oblik realizacije njegove/njene slobode, i u tome nema ili barem ne bi trebalo biti ničega spornog. Problem je međutim u vrlo jednostavnoj maksimi za koju su sigurno čuli i relativno nenačitani i neobrazovani ljudi, a koja se svodi na općeprihvaćeno etičko i pravno načelo da je sloboda pojedinca ograničena pravom na isto takvu slobodu drugog pojedinca. Kao i u tome da se postavlja pitanje odakle pravo pojedincu, te nesposobnom i korumpiranom – u onom iskonskom značenju te riječi iskvarenom - sustavu upravljanja državom i javnim servisima, da izdizanjem pojedinačnih moralnih ograda zacementiranih u mozaik osobnog vrijednosnog identiteta iznad pravnog poretka onemogući drugoj osobi ostvarivanje usluge i realizaciju legitimnih i legalnih prava i sloboda.

Tim više što ona te usluge i funkcioniranje javnih službi i servisa financira plaćanjem svih mogućih poreza i nameta, a time sudjeluje u financiranju radnog mjesta i plaće istog onog pojedinca koji se izdiže iznad prava i odbija joj isporučiti uslugu koju je kao javni službenik dužan.

Zastupnici prava na prigovor savjesti često naglašavaju da već samo priznavanje tog prava vršiteljima određenih poslova stimulira građane na razmišljanje i promišljanje etičke strane obavljanja njihovog posla. No u praksi se najčešće ne radi o odlukama temeljenim na promišljajnu nego jednostavnom slijeđenju nečijih uputa, ili konformizmu jedne partikularne društvene skupine.

Ili još gore, o realizaciji duboko ukorijenjenih predrasuda skrivenih iza prava na izbor i prigovor savjesti koje se onda nameću ostatku građana pod krinkom demokracije i građanskih sloboda. Kako kažu Eva i Hugh LaFollette: niti je svaka savjest jednaka, niti svako korištenja prava na prigovor savjesti treba biti od strane društva i države tretirano jednako!

Čini se jasnim i društveno prihvatljivim da prigovor savjesti u određenim uvjetima ima svoje utemeljenje sve dok se radi o unaprijed jasno definiranim slučajevima, ograničenjima i opsegu njegove primjene, i što je još važnije dok njegove posljedice ne zadiru u onemogućavanje druge osobe u realizaciji njenih prava.

Upravo zato tumačenja pravnika, odvjetnika, teologa, stručnjaka, znanstvenika i novinara koja idu za tim da svatko u svakoj prilici ima pravo pozvati se na prigovor savjesti, da mu država koja ga je namjestila i osigurava njemu ili njoj plaću ne može apsolutno ništa te da ni na koji način ne može sankcionirati takvo postupanje nije ništa drugo nego samo još jedan element u široko rasprostranjenom instrumentariju uvođenja kaosa u društvo te činjenja državne strukture impotentnom.

Da bi to bilo postavljeno na temelje koji bi bili prispodobivi razvijenoj demokratskoj državi trebalo bi jasno definirati kada, na kojem utemeljenju i u kojim situacijama je prigovor savjesti prihvatljiv, kao i što trebaju uraditi javne službe i servisi da bi građani bili u potpunosti zaštićeni od samovolje pojedinaca.

U cijeloj strci oko prigovora savjesti njegovi promotri u Lijepoj Našoj ne propuštaju se pozivati na visoka moralna načela i vjerska uvjerenja, ali jednu stvar uporno zaboravljaju spominjati i o njoj se izjasniti. Kako to oni misle i predlažu da se u praktičnom životu ovo pitanje uredi, a da obje strane, davatelji primatelj usluge budu zadovoljni?

Naravno, ako oni već unaprijed znaju ili pretpostavljaju da će u praksi doći do, na primjer, uniformnog izjašnjavanja svih doktora na odjelima nekoliko bolnica u korist prigovora savjesti onda postaje jasnije zašto tako nešto njih uopće ni ne zanima. Oni i njihovi mentori polaze već unaprijed od pretpostavke i uvjerenja da će milom ili silom natjerati sve doktore da se izjasne jednako. Time će onda zapravo onemogućiti i praktično obavljanje nekog medicinskog zahvata bez obzira na to što kažu Ustav i zakoni, prava i slobode građana odlaze u ropotarnicu povijesti i cijeli problem je riješen te uredno pometen pod tepih na njihovo zadovoljstvo! Za druge građane, pogotovo ako ne dijele njihov svjetonazor, njih ionako ne boli glava.

Sukob dvaju koncepata

Osoba ili osobe koje se pozivaju na prigovor savjesti u pravilu traže izuzeće od postupanja kakvo je propisano pravnim poretkom iz razloga što svoj osobni moral stavlja(ju) iznad tih propisa. Znači li međutim da prigovor savjesti, na koji svatko ima pravo u skladu sa primjerice Općom deklaracijom o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ili pak Ustavom Republike Hrvatske, smije rezultirati stanjem u kojem će jedan uski krug pojedinaca u nedogled ucjenjivati ostale građane, onemogućavati im pristup do društveno prihvatljivih i pravno normiranih usluga, a da pri tome isti budu zaštićeni kao lički medvjedi u šumi i da moraju zauvijek ostati na svojim radnim mjestima, koja su usput slobodno i svojevoljno izabrali znajući da ona povlače za sobom i određene nepopularne odluke i posljedice.

Treba isto tako primijetiti da Smjernice OSCE-a (Guidelines for Review of Legislation pertaining to Religion or Belief) jasno navode da je važno predvidjeti mogućnost određenih izuzetaka koji će biti pošteni prema onima koji izriču prigovor savjesti, ali koji istovremeno neće stvoriti teškoće onima koji ne dijele takve stavove.

Cijeli prijepor u Hrvatskoj upravo se i svodi na međusobni odnos ovih dvaju koncepata, pri čemu u ovom trenutku izgleda da prevagu odnose oni koji iz svih mogućih razloga iznose prigovore savjesti, a sav teret i teškoće, kao i gubitak prava i sloboda padaju na drugu stranu. I dok nije sporno da društvo treba do određene mjere poštivati pravo pojedinaca na prigovor savjesti ostaje otvoreno, a izgleda da ga jedna strana baš i ne želi razriješiti, pitanje mjere u kojoj je to moguće provesti bez da se naruši i deformira do neprepoznatljivosti funkcioniranje društva i njegovih javnih službi i servisa.

Zanimljivo je da kada se govori o pojmovima savjesti i prigovora savjesti Ustav Republike Hrvatske kaže da se jamči sloboda savjesti i javno očitovanje uvjerenja te da se ne može ograničiti primjena odredbi koje određuju slobodu savjesti čak niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države. Ali taj isti Ustav prepoznaje institut prigovora savjesti samo u kontekstu njegovog isticanja od strane onih koji nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama i niti u jednom drugom slučaju. No to je vjerojatno zato što je Ustav pisan u trenutku nastanka države i njegovi tvorci nisu još dosegli, ili barem nisu mogli pretpostaviti da ćemo kao društvo dostići onu razinu „savjesti“ koju su očigledno dostigli njihovi nasljednici koji su u iduća dva i pol desetljeća pisali zakone!

Zanimljivo je kako zagovaratelji kaosa uvijek nađu načina da odredbe pravnog poretka protumače onako kako im paše i u onom dijelu koji im paše. Tako će si na primjer svatko od njih uzeti za pravo da se potpuno „liberalno“ pozove na onaj dio pravne odredbe koja kaže da se liječnik, medicinska sestra, primalja i sl. radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja imaju pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje određene dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta.

Ali kada bi trebalo doći na red poštivanje i primjena onog drugog dijela iste te zakonske odredbe koji kaže da je to moguće, dozvoljeno i opravdano samo ako se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta, kao i da pacijent mora biti upućen drugom liječniku ili medicinskom djelatniku iste struke te da medicinska ustanova mora osigurati provedbu takvih medicinskih zahvata onda svi pametno okrenu glavu na drugu stranu.

Pa kako bi to trebalo onda izgledati i biti regulirano, a da „vuk bude sit, a koze na broju“ u ovom našem poharanom društvu?

Prva i osnovna stvar je, naravno, da prigovor savjesti načelno treba dozvoliti i omogućiti određenim profesijama ili još uže i preciznije u određenim postupcima unutar određenih profesija. To je ono famozno pravo izbora, ali takvo pravo izbora koje mora obje strane, korisnika i davatelja usluge, dok god se radilo o legalno dozvoljenoj usluzi, staviti u isti položaj. Ako medicinari imaju pravo reći da neki postupak neće provesti, isto tako i pacijent ima pravo zahtijevati da se taj postupak obavi bez da on trpi bilo kakvu štetu ili uskraćivanje prava. Kod nas su zagovornici selektivnog prava na prigovor savjesti ovo okrenuli naopačke, jer oni kažu: ako građanin ima pravo na neku uslugu, ja ju imam pravo odbiti! Ovo naravno zahtjeva od svih organizacijskih struktura u čijim se djelatnostima ovakva situacija može pojaviti da se za to pripreme, kako organizacijski tako i proceduralno, te da u svakom trenutku mogu obaviti posao koji im je država povjerila i njime ga zadužila, a korisnik od njih s pravom očekuje. To se prvenstveno odnosi na pretpostavku da u svakom trenutku postoji netko tko je u službi ili barem može vrlo brzo pristupiti službi i odraditi posao koji se traži.

Pravo samo na papiru

Slijedeće je pitanje kod prigovora savjesti, nakon što se načelno prizna pravo na njegovu primjenu, koliko i na koji način njegova operacionalizacija onemogućuje ostvarenje i ugrožava prava druge osobe ili pak dovodi tu osobu u situaciju u kojoj njeno pravo ostaje samo nominalno na papiru dok u praksi postaje gotovo neostvarivo, ili ostvarivo sa tolikim vremenskim ili prostornim pomakom da ga čini besmislenim.

Pravo prigovora savjest stoga treba biti promatrano s različitih točaka da bi se moglo doći do društveno prihvatljivog implementiranja tog prava.

U postojećoj stručnoj literaturi s ovog područja moguće je detektirati čitav niz pitanja na koje je potrebno odgovoriti prije nego se može sa kakvom-takvom sigurnošću zauzeti jasan stav u svakom konkretnom slučaju prigovora savjesti.

Utječe li egzerciranje tog prava na druge građane i u kojoj mjeri?

Je li osoba koja želi primjenu tog prava na svojoj poziciji svojevoljno ili prisilno?

Koliko je stvarno to pravo važno u životu te osobe i konzekventno provedeno?

Je li prigovor savjesti iskren i radi li se uopće stvarno o prigovoru savjesti?

Može li osoba ponuditi prihvatljivo objašnjene za postavljanje prigovora ili samo slijedi dobrovoljno ili prisilno primjer drugih iz svog okruženja?

Radi li se o činu koji se može ponavljano događati?

Pokazuje li osoba koja zahtijeva poštivanje svoga prigovora savjesti isto takvo poštovanje prema ostalim građanima i njihovim vrijednostima?

Problemi nastaju u onom trenutku kada prigovor savjesti, temeljen na vjerovanju pojedinca, zadre u mogućnost realizacije prava drugog građana, pogotovo u onim situacijama kada se to pravo realizira u javnoj sferi. Ili kako znalci, počevši od Milla na ovamo, tumače, vjerovanja i mišljenja mogu imati neograničenu slobodu dok god su upravo to, vjerovanja i mišljenja! Već djelovanja, pa makar utemeljena i na moralnim uvjerenjima, moraju nužno biti stavljena pod društveni i pravni nadzor!

Tako neki od njih nude i primjere pojedinca koji može misliti da je brak između različitih rasa ili pripadnika različitih religija neprihvatljiv i nemoralan, ali ako takva osoba vodi neki obrt ili firmu u javnoj sferi ne može – barem ne u civiliziranom i pravno reguliranom društvu – odbiti dati uslugu takvom paru zbog takvih njihovih karakteristika. Ukoliko mu je takav čin toliko neprihvatljiv slobodan je zatvoriti biznis i raditi nešto drugo.

Nasuprot tome, kod nas građani su dovedeni u situaciju da oni „zatvore“ svoje građansko pravo i slobodu kao i pravo na legalnu uslugu i da to svi zagriženi zagovaratelji prigovora savjesti smatraju potpuno normalnim. U javnoj sferi u uređenoj pravnoj, demokratskoj državi koja se temelji na vladavini prava automatskog priznavanja prava na prigovor savjesti u situaciji kada su u pitanju tuđa prava i slobode jednostavno ne može biti!

Nemoralnost ovakvih zahtijeva ogleda se ponajviše u činjenici da oni koji traže za sebe posebno pravo na prigovor savjesti, odričući ili pak u značajnoj mjeri otežavajući drugima realiziranje njihovog legalnog prava i slobode, u pravilu traže da im se to omogući bez da oni snose bilo kakvu odgovornost, teret ili trošak na račun svog uvjerenja.

Dakle, radi se o traženju izrazito nejednakog statusa u društvu u kojem jedna strana traži status koji će joj omogućiti sva prava, dok istovremeno sve odgovornosti, teškoće i štetu prebacuje na drugu stranu, koja se pak u nepovoljnoj situaciji našla ne svojim izborom već provedbom nečijeg šikaniranja. 

Neka promijene profesiju!

Ključna poanta u priznavanju prava na prigovor savjesti skrivena je u činjenici da baš nitko nije natjerao doktora, medicinsku sestru, ili primalju da budu to što jesu i izaberu posao i poziv koji su izabrali. I još manje ih je netko natjerao da se bave područjem ginekologije, a ne nekim drugim područjem. Svoju su profesiju izabrali dobrovoljno, čak štoviše očekujući određenu razinu društvene prepoznatljivosti i ugleda, a u mnogim slučajevima očekujući i odgovarajuću razinu životnog standarda ostvarenu kroz financijske naknade koje proizlaze iz njihovog posla.

Ako već postoji razlog u nečijem umu, psihi ili vjerovanju zbog kojega misli da ne može obavljati određene postupke tada je jedino ispravno i prihvatljivo da se takva osoba određenih poslova niti ne prihvaća. A ako se već stjecajem okolnosti našla u takvom pozivu pa naknadno otkrila svoje moralne rezerve tada bi bilo građanski odgovorno i moralno da razmisli o promjeni profesije, ili pronađe poslodavca sa sličnim ili istim uvjerenjima kod kojeg će moći ostvariti svoju egzistencije bez da stvara kaos u javnim servisima.

Najnevjerojatniji element razumijevanja ove situacije skriva se zapravo u činjenici da profesionalac, koji je svojom voljom došao u poziciju da dobije od države povjeren posao u javnoj sferi, nakon podvlačenja crte i skidanja svih „pozlata“ savjesti, morala, etike i sl. zapravo svojim činom dovodi u pitanje pravni poredak i propise te iste države tražeći da bude izuzet od djelovanja koja su prihvaćenim i važećim pravnim poretkom potpuno legalna. I onda još k tome traži, i dobiva, zaštitu za takvo svoje protupravno ponašanje!

Ne bi li upravo u takvim slučajevima jaču moralnu poziciju, a moguće i dugoročno jači utjecaj u društvu imala konzekventno donesena i provedena odluka samog tog pojedinca da kaže: U redu, ja ne mogu obavljati taj posao i napuštam ga. Tražit ću svoju egzistenciju u nekom drugom segmentu tog područja ili čak potpuno drugom području djelatnosti gdje moja privatna moralna uvjerenja neće biti u koliziji sa zahtjevima javne službe koju obnašam. Jer u pravnoj državi nitko ne bi smio biti iznad pravnog poretka ili u privilegiranoj situaciji u odnosu na druge građane!

Ako bi se na kraju još pokazala kao točnom informacija objavljena u raznim medijima da neki od doktora koji odbijaju izvršiti pobačaj u nekolicini javnih bolnica spremno to rade u privatnim klinikama, onda bi se cijeli ovaj neprobavljivi „čušpajz“ licemjerja mogao tretirati samo i jedino kao manipulacija i zloupotreba prava na prigovor savjesti u cilju stjecanja profita.

No, nije li nam tako nešto već poznato iz drugih primjera u kojima su u pravilu oni koji su se najviše zaklinjali u nacionalnu, vjersku i ideološku pravovjernost ujedno bili oni koji su najviše štetili ovu nesretnu državu! Zapravo je to sjajno smišljeno, i predstavlja samo još jedan dokaz koliko smo mi Hrvati dosjetljiv narod!

Razmotrimo samo jednu činjenicu. Već u nekoliko bolnica baš svi liječnici na odjelu ginekologije odlučili su izraziti prigovor savjesti u pogledu vršenja pobačaja. Ovo neodoljivo podsjeća na stopostotni izlazak na izbore u Enver Hoxhinoj Albaniji! Kako je tako nešto uopće moguće? Ali ako znamo da će obično šef odjela imati vlastiti kliniku ili biti na ovaj ili onaj način uvezan i umrežen s nečijom privatnom klinikom, pa još znamo da su svi mlađi doktori na odjelu njemu ne samo hijerarhijski podređeni nego im i karijere ovise o njemu, onda postaje jasnije otkuda sto postotna istovjetnost stavova i uvjerenja. Koji će mladi doktor reći: Da, ja ću izvesti pobačaj i tako izbiti šefu novac iz džepa!? Pogotovo ako još tu i tamo i njemu padne pokoja tezga! I tako smo onda za vrijeme radnog vremena u javnoj bolnici jako moralni i držimo do vlastitih religioznih uvjerenja, a završetkom radnog vremena i odlaskom u privatnu kliniku prigovor savjesti ostaje uredno pospremljen u nekoj ladici javne bolnice. U privatnoj pak klinici kao dobri kapitalisti i privatni poduzetnici potajno zarađujemo novac ne zarezujući previše moral i savjest. Ovo neodoljivo podsjeća na naziv onog filma: Vrline javne, poroci tajni!

No čak i da se doista radi o tome da su baš svi liječnici izrazili prigovor savjesti ostaje činjenica da se državne institucije pokazuju apsolutno nesposobne provesti slovo zakona, zaštititi i provoditi ustavna i zakonska prava i slobode građana i da samim time idu niz dlaku najrigidnijem i najkonzervativnijem dijelu građana, političkih i ideoloških grupacija.

Odlučit ću umjesto tebe

Isto je tako značajno primijetiti da u svim ovakvim slučajevima, ili barem većini njih, postoji zanimljiva razlika na koju zagovaratelji ne obraćaju pažnju. Oni, naime, sebi uzimaju za pravo da odlučuju za nekoga drugoga. Čak i ako smatraju da su neka činjenja nemoralna, još uvijek u većini slučajeva ta činjenja trebaju stvarno i biti počinjena ne od njih nego od druge osobe.

Na primjer, odbijanje prodaje kontracepcijskih tableta iz vjerski utemeljenog moralnog stava o neprihvatljivosti kontracepcije ulazi u područje djelovanja druge osobe koja zapravo kupljene tablete doista mora i upotrijebiti. Dakle, oni ne samo da izražavaju prigovor savjesti u situacijama kada oni aktivno moraju provesti neki postupak, već i u onim slučajevima kada se prigovor savjesti odnosi na onemogućavanje druge osobe da postupi po svojoj želji i moralu. Ovakvim činom apotekar uzima na sebe pravo odlučivanja za drugu osobu koja snosi sama za sebe punu odgovornost za svoj čin i ne treba nekoga da odlučuje za nju. I još si uz to uzima za pravo da poništi stručno utemeljenu odluku barem isto toliko, ako ne i bolje, osposobljenog liječnika koji je recept za konkretan preparat izdao.

Od profesionalaca, pogotovo onih koji rade u javnim službama i servisima, građani očekuju da se za vrijeme obavljanja službe ponašaju kao profesionalci, donose stručne i profesionalno utemeljene odluke i provode ih u djelo, a ne da se ponašaju kao ignoranti provodeći svoju volju, uvjerenja, frustracije i vjerske zabrane.

Jedna je stvar savjetovati, pa čak i inzistirati da druga osoba ne napravi pobačaj temeljem čvrstih medicinskih indikacija i temeljem profesionalne ekspertize, a potpuno druga onemogućavati ju u provedbi nečega što joj je pravnim poretkom dozvoljeno i omogućeno temeljem vjerske dogme.

Kao pojedinci, očekujemo od takvih osoba da se ponašaju odgovorno kako prema svom pozivu tako i prema drugim građanima, a ne da malicioznim odlukama dovode u pitanje prava i slobode svojih sugrađana. Profesionalci u javnim službama i postoje upravo zato da služe javnom interesu i interesu građana, te stoga ne mogu i ne smiju na temelju svojih osobnih razloga arbitrarno odlučiti da nekome uskrate uslugu, a ako to učine tada više jednostavno ne mogu biti smatrani profesionalcima!

I moraju odstupiti svojevoljno ili odlukom uprave organizacije kojoj pripadaju sa svojih mjesta. Ono što je u Hrvatskoj u potpunosti zaboravljeno, i što nas je i dovelo na ovako niske grane u ekonomskom, društvenom, političkom i pravnom smislu, jest da demokracija i vladavina prava  u nekom društvu mogu opstati samo ako javni službenici izvršavaju svoje zadane dužnosti. Sve ostalo dovodi sustav i cijelu državu u predinfarktno stanje totalnog kaosa!

A eventualna isprika da se radi o korumpiranoj vlasti ili pak o nesposobnoj vlasti koja ne ispunjava svoje dužnosti prema građanima ne doprinosi poboljšanju situacije u društvu niti popravljanju lošeg stanja. Dapače, ona je samo jeftini izgovor i opravdanje za kršenje pravnog poretka i tuđih prava te samo produbljuje krizu i kaos u društvu.  

Ukoliko bi se pronašao zadovoljavajući način da se s jedne strane usvoji pojedinačan prigovor savjesti, a da zainteresirani građani još uvijek mogu dobiti zakonitu uslugu tada ne bi bilo neke velike društvene štete i moglo bi se reći da sve strane imaju razloga da budu relativno podjednako zadovoljne! Ali jasno je da to nije od početka niti bio pravi cilj!

Naravno da bi i ovakvo rješenje zahtijevalo kompromise jer teško je očekivati da bi se baš u svakoj situaciji u pojedinoj službi mogao naći netko tko nije u službi, ali je dovoljno blizu da može preuzeti odgovarajuću zadaću, ili bi to pak zahtijevalo tolike organizacijske zavrzlame i troškove koje bi snosilo cijelo društvo, a ne osoba koja ih je prouzročila.

I tako, koliko god nekima izgledalo da je prigovor savjesti ultimativna vrlina na djelu, u praksi ova pojava izaziva neusporedivo više problema, teškoća, sukoba i negativnih posljedica po druge građane nego što donosi dobra. I većina toga može poprimiti vrlo zloćudan karakter po život pojedinca i društva. Stoga se jedini ispravan put traženja razrješenja ovog problemu društvu svodi na primjenu nekih elementarnih pravila koja su prepoznata u stručnoj literaturi koja se bavi ovim područjem.

Utemeljeni razlozi za odbijanje

Osoba koja postavlja zahtjev za priznanje prigovora savjesti mora biti u stanju pružiti vrlo čvrsto, utemeljeno i koherentno objašnjenje zašto to čini.

Društvo ne smije dozvoliti da prigovor savjesti dovede u pitanje ili derogira u potpunosti vladavinu prava, te da dovede posljedično do privilegiranja jedne društvene grupe nad drugima.

U javnim službama koje su prve dužne primjenjivati i ponašati se u skladu s pravnim poretkom, osobe koje su njihovi djelatnici zapravo predstavljaju državu i propise koje je donijela društvena zajednica, te stoga u takvim okruženjima pravo na prigovor savjesti treba biti maksimalno ograničeno, pa čak i isključeno u mnogim situacijama.

Svatko tko u takvim službama radi slobodan je potražiti zaposlenje kod privatnih poslodavaca sličnog svjetonazora, ali ne može ucjenjivati građane, društvo i državu nametanjem svog moralnog kodeksa i postavljati ga iznad važećeg pravnog poretka.

Svako isticanje prigovora savjesti i njegovu opravdanost treba prvenstveno promatrati kroz prava i slobode građana na čiji će se život reflektirati. Njihovo pravo da ne budu diskriminirani i oštećeni mora imati berem jednaku, ako ne i veću snagu od prigovora savjesti.

Posebno moraju biti zaštićeni pripadnici svih slabijih i manjinskih društvenih skupina od postavljanja arbitrarnog prigovora savjesti bilo koje vrste i bilo kakvog utemeljenja.

I konačno oni koji ističu prigovor savjesti moraju prihvatiti ne samo pozitivne posljedice svog čina nego i one negativne. Kao što kaže David Pollock, prigovor savjesti može biti luksuz koji si društvo ponekad može dopustiti, ali istovremeno taj luksuz mora nositi i određenu cijenu za onoga tko ga postavlja, cijenu koja će ga natjerati da promisli hoće li se baš uvijek i u svakoj situaciji odlučiti za isticanje prigovora savjesti.

Ako bi se prihvatila teza koju iznose mnogi autori koji razmatraju ovo područje da je prigovor savjesti čin razilaženja s politikom ili odredbama neke države, ustanove ili organizacije, postavlja se pitanje do koje mjere može to razilaženje ići, kao i koje su društveno prihvatljive pravne i praktične životne posljedice takvog razilaženja?

Osnovno bi pravilo trebalo biti, naravno ukoliko se ne želi stvarati kaos te pravna i profesionalno-etička nesigurnost u društvu, da pridržavanje strožih moralnih normi nije suprotstavljeno interesu ostalih građana i ne dovodi ih do nemogućnosti korištenja servisa i usluga koje garantira pravni poredak, te da samim time ne dovodi u pitanje njihovo pravo življenja u skladu s njihovim osobnim moralom i etikom, koji je zapravo u mnogim slučajevima bliži presjeku i prosjeku društvenog morala materijaliziranog djelomično i kroz pravni poredak.

Takav oblik odbijanja prihvaćanja pravnih odredbi i nametanja morala pojedinca i uže skupine zapravo predstavlja agresiju kako prema važećem pravnom poretku tako i prema etičkim postavkama kojih se pridržavaju ostali građani. U tom kontekstu prigovor savjesti kako se provodi zadnjih godina u našem društvu zapravo predstavlja napad na pravni poredak i nasilno stvaranje kaosa i nesigurnosti u društvu. U takvoj situaciji svako zaklinjanje na stremljenja usmjerena izgradnji pravne države i prihvaćanja koncepta vladavine prava kakva je oživotvorena u zapadnim demokratskim zemljama, odnosno kulturološkom, tradicijskom i političkom krugu društava kojima navodno težimo i pripadamo, izgleda samo kao floskula i loša šala koju njeni zagovornici mogu slobodno zloupotrebljavati jer građani Hrvatske nisu nikada zaista postali građani, država nikada nije postala prav(n)a država, a rigidne i konzervativne skupine i pojedinci to obilato koriste za ostvarivanje svojih vlastitih interesa.

Logično pitanje koje se nameće jest zašto se osobe koje znaju da imaju određeni zazor prema određenim činima temeljem svojih osobnih vrijednosti uopće odlučuju odabrati zanimanja i profesije u kojima će dolaziti do sukoba između društvenog morala i pravnog poretka s jedne i njihovih moralnih ograda s druge strane?

U odgovoru na to pitanje ogleda se vrlo vjerojatno svo licemjerje razvoja društvenih odnosa u našoj zemlji u kojima su pojedinci, s jedne strane infiltrirani tijekom četvrt stoljeća samostalnosti kroz cijeli edukacijski proces jednim u osnovi neznanstvenim, pa čak i anti-znanstvenim pristupom te supstitucijom znanosti i struke, gdje god je to moguće teokratskim i dogmatskim pogledom na svijet i život, dok su s druge strane uspješno onemogućena sva nastojanja da se mlade ljude već od početka školovanja i odrastanja pouči što to zaista znači biti odgovoran građanin i član društva, i kako stremiti prikupljanju znanja, njegovoj primjeni i razvoju racionalnog i analitičkog pristupa svijetu oko sebe.

Treba zaustaviti trend

Zajednički nazivnik svih ovakvih nastojanja da se moral i vrijednosni sud pojedinca ili manje skupine nadređuje pravnom poretku i etičkom kodeksu društva i građana krije se u želji usmjerenoj izazivanju negativnih posljedica i sukoba u društvu, sve do razine stvaranja totalne društvene disfunkcionalnosti i kaosa. A veliki dio društva se pri tome zanosi i samozaglupljuje fatamorganama i prividima da koliko god stanje bilo loše ipak, eto, neka temeljna ljudska i građanska prava i slobode nisu još dovedena u pitanje! Zar zaista? A što kad budu?

Hoće li tada biti uopće moguće zaustaviti taj razorni trend koji u svom društvenom realitetu prijeti da većini građana, koji toga uopće nisu svjesni, blokira određena prava i slobode koja su se do sada smatrala civilizacijskim dosegom?

Kada bi građane danas pitali žele li se sutra probuditi u katoličkoj varijanti ISIL-ova kalifata, vjerojatno bi se velika većina zgrozila i rekla da tako nešto ne želi i ne bi nikada podržala. Ali što ako do takve ili slične ljepote od društvenog uređenja dođemo postupnim koracima koji će se mnogima, čak i onima za koje se smatra da spadaju u inteligenciju ili pretendiraju na časni naslov znanstvenika, činiti da u svakom pojedinom određenom trenutku i nisu baš neki veliki problem i veliko odricanje od dostignute civilizacijske razine?

Nije, eto, veliki problem ako apotekarka ne želi prodati kontracepcijske tablete jer ona je jedna, ili ih je u najgorem slučaju nekoliko! Nije veliki problem ako se vojnike tjera na neželjenu misu, jer, eto, ipak su odnosi vojske i crkve uređeni slično kao i u tko zna još koliko europskih država!

Stvar je u tome da svaki takav čin jest problem, i to često nepremostivi problem sa razarajućim posljedicama u životu onih građana koji su se našli na krivoj strani nišana. I država se pokazuje kao nedjelotvorna upravo zato jer ne reagira na svako pa i najmanje zadiranje u nečija prava, pa makar to zaista bio izolirani primjer.

Žalosna je činjenica da ova država u njenih četvrt stoljeća postojanja nije zapravo stvorila niti jednu bitnu novu društvenu vrijednost, kako materijalnu tako i nematerijalnu, a da se zapravo potihim procesom erozije razaraju sva ona pozitivna materijalna i još više svjetonazorska dostignuća koja smo naslijedili iz vremena Hladnog rata, bipolarne podjele svijeta i, o užasa, one mrske Jugoslavije! Jer tada su upravo zbog te bipolarnosti svi sustavi, kakvi god bili, na Istoku i na Zapadu, morali nastojati da se svojim građanima prikažu boljima nego što su njihove elite stvarno htjele da budu.

To dokazuje i činjenica da je širom svijeta nakon demontiranja bipolarnosti, ostvarenja „demokracije, vladavine prava i slobodnog poduzetništva“, odnosno nakon „kraja povijesti“, krenuo nezaustavljiv reverzibilan proces razaranja svih do tada stečenih prava i kulturoloških dosega uz – sasvim sigurno ne slučajno - kontinuirano razaranje srednje klase, koja je po definiciji upravo zaštitnik i baštinik građanskih prava i sloboda.

Ako pravovjerni domoljubi i veliki Hrvati skoče na ovu izjavu treba ih samo zapitati kakav bismo zdravstveni sustav, s kojom razinom prava građana i pacijenata imali da smo ga morali složiti sami, a da ga nismo naslijedili od one mrske „Jugovine“! Pa, otprilike takav čije si usluge polovica građana ne bi mogla priuštiti, te smo na najboljem putu da to nakon četvrt stoljeća truda i postignemo.

Dosljednom provedbom ovakvog licemjerja gubi se bilo kakvo pouzdanje u javne službe i servise, pravni poredak postaje sprdačina, ponašanje javnih djelatnika postaje totalno nepredvidljivo (iako oni vrlo predvidljivo dobivaju plaću od države i poreznih obveznika za svoj posao), a nesigurnost tražitelja određenih usluga raste na n-tu potenciju. A da to nije ni slučajno ni izdvojeno iz šire slike dokazuju nemoć i nevoljkost elita da izađu na kraj sa korupcijom, koketiranje desnih političkih opcija s najrigidnijim zločinačkim sustavima iz prošlosti, totalna blokada političkih procesa zloupotrebom građanskog instituta referenduma u svrhu ograničavanja prava onih različitih, povratak crkve kao de facto četvrte grane vlasti na političku pozornicu, zloupotreba braniteljskih udruga u cilju promicanja samo jedne političke i ideološke opcije, pauperiziranje srednjeg sloja i programirana zloupotreba raširenog nezadovoljstva koju se uvijek okreće protiv onih različito mislećih.

Tvorci kaosa

Stvoriteljima ovog kaosa nije ni na kraj pameti pristati makar samo na mogućnost da razmotre krije li se u njihovim djelovanjima razlog što smo kao društvo, zemlja i država desetljećima zaostali iza razvijenih zemalja, i što nas čak i zemlje koje su za vrijeme Hladnog rata bile daleko iza nas stižu i prestižu na mnogim listama uspješnosti.

Nije im stalo niti im je u interesu da građani ove zemlje razviju poimanje o sebi kao odgovornim građanima te da steknu znanja i instrumente koji će im omogućiti kvalitetan život i participiranje te snošenje odgovornosti za razvoj društva. Jer s takvim građanima oni ne bi mogli manipulirati, a u takvom društvu i državi ne bi se mogli instalirati kao arbitri života i smrti i prigrabiti za sebe svu moć i vlast. U sređenoj građanskoj državi oni ne mogu postići beneficije preko onoga što im pripada, i stoga je jedino njihovo prirodno okruženje upravo društveni kaos!  

Cilj ovakve politike i jest stvaranje kaosa u društvu, a cijela strka oko prava na prigovor savjesti u većini je slučajeva stvorena potpuno umjetno i s jasnim političkim ciljevima, ali se jako dobro uklapa u konačni cilj. Ako svako odbijanje prepoznavanja različitosti u društvu, mržnja i nesnošljivost prema različitima ili prema onima drugačijeg vjerskog, ideološkog, tradicijskog i kulturološkog usmjerenja bude zamotano u religiozno uvjetovan načelan stav, i operacionalizirano kao prigovor savjesti postavlja se samo jedno pitanje: kada ćemo se kao društvo i organizirana državna struktura raspasti?

Ili alternativno, kada ćemo se dosita pretvoriti u balkanski biskupat? Hoće li to biti još za naših života ili možda za života naše djece? Kad god bilo teško da se ovo može dogoditi bez društvenih sukoba i nemira. A kakvi smo mi kao nacija prema neistomišljenicima u situacijama sukoba pokazali smo već nekoliko puta kroz povijest!

Postavlja se naravno pitanje zašto pravno reguliranje pitanja i područja poput prigovora savjesti ovako kako je sada definirano ne zadovoljava promotore općeg društvenog kaosa. Ako se radi o življenju u skladu s vlastitim moralnim načelima njih ništa ne sprječava da idu korak dalje od normi pravnog poretka i kažu: Ne mi nećemo, iako nam zakoni to dozvoljavaju, raditi abortuse, umjetne oplodnje i sve moguće slične postupke i zahvate, jer to se kosi s našim vrijednosnim sustavom!

Tko hoće neka to radi, ali mi ćemo iz našeg stava i načina života izvlačiti za sebe dodatne elemente samoprepoznavanja i samopoštovanja, a možda ćemo time svojim primjerom potaknuti još neke građane da nam se pridruže.

No ova bitka nikada se i nije vodila zbog vrijednosnih pitanja, nego jedino i samo zbog moći u društvu i nametanja svoje volje svima. Svaki misleći građanin neka se zapita o sljedećem. U ovom trenutku pravni poredak normira neke stvari tako kako ih normira, a onima koji se ne slažu ostavlja mogućnost priziva savjesti u svim onim situacijama kada se određena ponašanja kose s njihovim uvjerenjima, i pod uvjetom, barem bi tako trebalo biti, da drugima ne nanose štetu. Neka dođe do redukcije već ostvarenih prava i bude striktno pravno normirano njihovo kršenje, misli li itko da će tada oni drugačije misleći građani imati isto pravo i komfor da se pozovu na prigovor savjesti i kažu: Ne prihvaćam vaše tumačenje jer je u skladu s mojim vrijednosnim sustavom određeni postupak prihvatljiv? I hoće li tada pojedini pripadnici različitih profesija dobiti pravo da izraze prigovor savjesti prema takvom pravnom poretku i izvrše traženi postupak.

Naravno da ne! Jer tada će nam mrtvo hladno reći: zakoni to zabranjuju! Prigovor savjesti, dakle, danas može čak kršiti pravni poredak i prava drugih građana. Prigovor savjesti sutra neće uopće niti postojati!

I zato se svi dobronamjerni građani, oni koji to jesu ne zato što žive u gradu – kao što je deformirana škola pod utjecajem teokratskog svjetonazora propustila naučiti mlade generacije – nego zato što žive i prihvaćaju vrijednosti građanskog društva i svoju građansku odgovornost, moraju zapitati tko su zapravo ti stvoritelji kaosa u ovom društvu i koji su im ciljevi?

A kao što smo vidjeli, pretendenata na taj sumnjivi status ima podosta. I svima njima nije cilj nikakva zaštita i promoviranje vrijednosti ili svjetonazora. Jedino jednoumlje stanuje u glavama onih koji su najglasniji u prozivanju drugih za jednoumlje! Njihov je cilj učiniti život nemogućim svima onima koji su različiti, svima onima koji se po bilo kojoj osnovi mogu razumijevati kao manjina, nametnuti svima jednoumlje misli, riječi, djela i propusta i na kraju balade ostvariti neupitnu i ničim ograničenu vlast i moć u društvu.

Komunisti i "loši Hrvati"

Do jučer to su možda bili Jugoslaveni, oficiri JNA i komunisti, ali danas se potpuno iluzorno pozivati na te kategorije. Danas su to nedovoljno dobri Hrvati, a oni sebi uzimaju za pravo da odrede kriterije kako se u taj krug ulazi. A kada to ostvare svi mi možemo biti sigurni da više nikakvog stvarnog prigovora savjesti neće biti, pa makar on ostao kozmetička Ustavna kategorija, jer će svakodnevna društvena praksa otploviti nekamo u smjeru već spomenutog rigidnog balkanskog biskupata! 

I upravo zato prva buduća izabrana vlast koja zaista bude usmjerena i odlučna da uvede red u državne strukture, društvene odnose i procese, mora uvesti red, rad i odgovornost te jednakost pred zakonom, kako za građane, tako i za zaposlenike u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi.

Osnovno načelo rada u državnoj upravi za sve njene djelatnike na svim razinama mora i može biti jedino profesionalizam i pridržavanje pravnih normi i normi profesionalne etike. Državni službenici i namještenici dužni su provoditi državnu politiku i pridržavati se normi i standarda definiranih propisima, jer ako to ne čine onda nema ni države, koliko god neki tvrdili da imaju Hrvatsku!

Sve ovo mora biti usmjereno prvenstveno na prestanak sada već raširene prakse da državni namještenici i službenici, učitelji ili liječnici u medicinskim ustanovama uzimaju sebi za pravo da proglase da neće obavljati ovaj ili onaj posao zato što se kosi s njihovim vjerskim uvjerenjima. Svatko ima pravo na svoje vjersko uvjerenje, ali državni službenik i namještenik dužan je provoditi politiku države do zadnjeg slova!

Ukoliko to ne može tada u prvom redu mora toga biti svjestan i ne smije niti aplicirati na mjesto koje bi dovodilo u pitanje njegove ili njene vjerske osjećaje. Svatko tko ima bilo kakve rezerve prema provedbi propisa i profesionalnih standarda u državnoj službi još uvijek je slobodan da svoje zaposlenje i egzistenciju potraži ili kod privatnika ili kod poslodavaca koji imaju identičan svjetonazor.

Sve drugo je nered u državi, u kojem na kraju više nitko neće moći biti siguran da će od državnog službenika moći dobiti odgovarajuću uslugu ukoliko se ona kosi s njegovim/njenim uvjerenjem!