Prijatelji po stranci

Sudeći po Milanovićevu i Marasovu zagovaranju "SDP-a bez prijateljstva", u vrhu stranke traje sukob u kojem su se počeli međusobno tamaniti kao žuti mravi boreći se za političke karijere

U isto vrijeme dok su mediji prenosili priču o psu koji je pokraj zagorske ceste tugovao uz svojeg pregaženog psećeg prijatelja, podsjećajući da je prijateljstvo jedna od najčarobnijih ljudskih i životinjskih vrlina, SDP-ovi političari novoga kova Zoran Milanović i Gordan Maras gotovo su hvaleći se javnost uvjeravali da u politici i među političarima nemaju i ne mogu imati nijednog, a kamoli više prijatelja. Čitajući njihove izjave, stranački drug Josip Leko mora da se pitao kako se to njemu dogodilo da je godinama prijateljevao s pokojnim SDP-ovim liderom Ivicom Račanom, u dobru i u zlu, kad su se slagali i kad nisu, kako to već biva s prijateljstvom.

I dok se Milanovićeva izjava dobronamjerno može tumačiti i kao poruka da prijatelja nema i ne može imati u trenutku kada donosi političke i premijerske odluke, Maras je nedvojben kad kaže da prijateljske odnose njeguje samo s onima kojima politika nije zanimanje, koji se bave svim drugim poslovima samo ne politikom. Kad bi bilo tako kao što tvrde Milanović i Maras, posao političara bio bi tužan, ali i nehuman jer bi bio jedini u kojemu je zlo i naopako imati prijatelje i njegovati prijateljske odnose, iskrene i stvarne, a ne kalkulantske i fingirane, koji i nemaju veze s prijateljstvom.

Govoreći o (ne)prijateljstvu u politici, Milanović i Maras pomiješali su lončiće. Prijateljstvo u politici pokopali su vođeni željom da održe još jednu lekciju svom političkom i stranačkom (ne)prijatelju Slavku Liniću, nakon što je ovaj izjavio da se neće odreći prijateljstva s poduzetnikom Jozom Kalemom unatoč tomu što ga je karlovački DORH optužio za prijevaru i nezakonito prisvajanje više od 100 milijuna kuna. Milanović i Maras vjerojatno nisu ni pročitali optužnicu protiv Kalema, a ne znaju ili ne bi trebali znati hoće li ona rezultirati i osuđujućom presudom, no ipak zamjeraju Liniću što se nije odrekao prijateljstva s njim. I bez njih dvojice Linić kao iskusni političar zna da će prijateljstvo s optuženim poduzetnikom štetiti njegovu političkom i stranačkom rejtingu, a pogotovo ako bude i osuđen za ono za što je optužen. Birajući između političke karijere i prijateljstva, Linić je barem zasad izabrao prijateljstvo.

Problem je, međutim, što je posredno ugrozio i rejting SDP-a i Vlade čiji je istaknuti član, a time i pozicije u biračkom tijelu svih drugih njihovih članova. I to je ono što žulja Milanovića i Marasa. Da bi sačuvali svoju političku kožu, od Linića traže da se odrekne prijateljstva s Kalemom ne čekajući da pravosuđe presudi je li kriv ili nije.

Tragikomično je pritom Milanovićevo podsjećanje na to da su se i on i drugi SDP-ovi lideri, unatoč prijateljstvu, odrekli Mirele Holy zbog njezina pokušaja da od otkaza spasi suprugu svojega bliskog suradnika. Iako su i sami redom preporučivali i zapošljavali svoje i stranačke ljude u državnoj administraciji i javnim i državnim poduzećima, licemjerno su kaznili Holy smjenom s ministarske dužnosti i promoviranjem u "stranačku crnu vranu" te na kraju iznudili njezino napuštanje stranke. Spašavajući svoju političku kožu, stavili su na bubanj kožu svoje stranačke "prijateljice". Drastično su je kaznili i žrtvovali da bi u javnosti uljepšali svoj kolektivni i pojedinačne likove i djela. Neki među njima i ne kriju da su se pritom odrekli i prijateljstva s njom, ako se prijateljstvom može nazivati odnos koji se panično prekida i pokapa već na prvoj najblažoj krivini. I sada traže od Linića da postupi jednako, ali bi i da prijateljstvo kao takvo ukinu u politici i SDP-u.

Kad su smjenjivali Mirelu Holy, ali i sada kad od Linića traže da se odrekne optuženog prijatelja, Milanović, Maras i drugi njihovi istomišljenici među socijaldemokratima pozivaju se na visoke moralne vrijednosti i uvjeravaju javnost da im je jedini cilj njihovo uspostavljanje diljem političkog sustava. Moralnu su batinu, međutim, selektivno potegli na Mirelu Holy i Slavka Linića, dvoje ministara koji su od prvoga dana mandata znali što će i kako učiniti u svojim resorima i za to u izbornoj kampanji dobili stranačku i koalicijsku podršku. S problemima u stranci i koaliciji počeli su se suočavati zato što su ustrajali u namjeri da dosljedno provedu ono što su obećali biračima prije izbora, unatoč svim otporima i nastojanjima da ih se u tome spriječi, pa i onima koji su u međuvremenu zaživjeli u njihovoj stranci i koaliciji.  

S druge strane, od Radimira Čačića nitko nije tražio da ode sa svoje funkcije sve dok nije pravomoćno osuđen, ne samo u Mađarskoj, nego i u Hrvatskoj, iako je bio optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama. Vukovarski gradonačelnik Josip Sabo i sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel optuženi su za korupciju, odnosno nezakonito trošenje proračunskih sredstava, čak i za osobnu korist, ali SDP-ovi "moralni čistunci" ne traže da odu sa svojih dužnosti prije nego što pravosudna tijela ne izreknu svoj pravorijek. U njihovim slučajevima prevladali su stranački i neki drugi interesi, a moralni kriteriji primjenjuju se samo na onima koji padnu u nemilost Zorana Milanovića i njegovih stranačkih pulena. Od njih se traži da se odreknu prijatelja i prijateljstva kao ljudske vrline bez koje bi ljudski život bio vječna borba do istrebljenja. Sudeći po Milanovićevu i Marasovu zagovaranju "SDP-a bez prijateljstva", u vrhovima socijaldemokrata traje sukob u kojemu su se počeli međusobno tamaniti kao žuti mravi boreći se za svoje osobne i frakcijske političke karijere. Pritom među njima umire i prijateljstvo, iako će i Milanović i Maras, kad prije ili kasnije opet postanu "obični ljudi", poželjeti da imaju više prijatelja, pa i onih iz politike, nego što će ih imati kad ostanu bez političke moći zbog koje su sada okruženi gomilom među kojom ni sami ne znaju tko im je prijatelj, a tko prijateljstvo samo glumi.