Prijavili smo prijetnje. Policija kaže da ne vrijede kaznene prijave. Pročitajte i recite nam što vi mislite!

Potpisani novinar nije cvijeće hrvatskog naroda. Navikao je da mu prijete, nazivaju ga partizanskim izrodom, srbokomunističkim smradom, komunjarskim nakotom i tako sve slično. O onom izrečenom o majci i ocu, ovdje neću. I nije pritom iznimka. Svega se toga naslušao svatko tko se usudio pisati drukčije prethodnih desetljeća. Posebno ako je izašao na teren. Među ljude. Nisu, da se ne zavaravamo, puno bolje prošli ni oni koji su se držali redakcije. Ponekad je, ne biste vjerovali, problem bio i kupiti jabuku u dućanu. Znaju starije kolege koje su pokušale održati ovu profesiju što ih je znalo snaći. Rijetko kada je ovdje stanovala sloboda.

Bilo, pa se spominjalo.

E, sad se opet spominje.

Zaista sam mislio da je takvo vrijeme ostalo negdje duboko iza nas. Da ga više nema. Da su, ako ništa drugo, pomrli ili se utišali svi ti koji bi i pomislili prijetiti samo zato što ne misliš jednako kao oni.

E nisu.   

Ako na nešto bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, zajedno sa svojom desničarskom kamarilom koju je povukao iz kanalizacije, može biti ponosan, upravo je ta ostavština. Njegovim dolaskom, a još važnije dolaskom Tomislava Karamarka, koji je tu pravašku marginalnu figuru gurnuo u visine ne bi li tako opravdao pokušaj da državu proda za sitne novce, razmahali su se radikalni politički pokreti i dosegli razmjere iz već zaboravljenih devedesetih.

Ustaše su digle glavu.

Baš ustaše. Kako oni starci koji mašu štapom tvrdeći da ih je Tito zajebao i pobio, tako i nasljednici suludih ideja iz Drugoga svjetskog rata. 

Zašto to pišem? Zato što opet kreću prijetnje i telefonski pozivi, ovaj put plus neslućene mogućnosti koje pružaju društvene mreže, a sve s ciljem da ti zagorčaju život.

I da, navikne se čovjek.

Malo je čudno, ali navikne se da ti prijete.

Možda ćete reći da i nije neka vijest. Uostalom, već dobrih godinu dana na redakciju portala koji čitate uporno dobivamo prijeteća pisma. O onome što smo na Facebooku izbrisali i prijavili administratorima te društvene mreže, neću ni govoriti.

Rezultat je uvijek bio – ništa.

Jedno veliko ništa!

Nadali smo se da će institucije stati u našu obranu, nadali smo se da će i država učiniti nešto da nam se omogući slobodan i nesmetan rad, nadali smo se da će bilo tko – osim HND-a – reagirati na sve što nam se događa i sve one salve uvreda koje je na naš račun uputio Hasanebegović. Nadali smo se negdje, između redova, da će to napraviti i Nina Obuljen, nova ministrica kulture, koju je sada snašlo ono kroz što mi prolazimo godinama.

Ništa od toga čuli nismo. Svi su uporno šutjeli, a najviše je šutio intervju ministrice koja je u travnju ove godine Nacionalu tek rekla – a sada otprilike i ponovila – da je Hasanbegović dočekan na nož i da mu je trebalo dati priliku.

E pa, dodijalo nam je pa smo ovaj put otišli korak dalje i prijavili policiji to što čitamo na gotovo tjednoj bazi.

Potpisani novinar tako je: neprofitni parazit, četnički novinar, đubre četničko „vaspitano“, uhljeb nevičan poštenom radu, šaka jada, pa mu pička materina, pa da mu se jebe majka koja ga je okotila, da ga rado čekaju i da dođe ako je hrabar i da imaju njegove „antropološke karakteristike“.

Kolegica Sandra Bartolović je pak četnička kurva kojoj se jebe četnička mater i da je jebu Saša Leković, Milorad Pupovac, Nenad Stazić, Zoran Pusić, Bojan Glavašević, ako im se kurac može dignut! Dalje ide: „Ja ustaša i ćaća mi bio, otac sinu zanat ostavio“, pa „Ja ustaša i bio mi ćaća, kurvo Sandra jebem te bez gaća“ i još ona narodna: „Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću“.

Nije prvi put. Ima i puno gore. Ali završilo je u smeću. Više neće. Policija kaže da ovo ne ide pod kaznenu prijavu nego pod uznemiravanje.

Uznemiravanje?