Radi, pa nećeš imati pravo na oprost duga

Najavu ministrice mladih i socijalne politike Milanke Opačić o oprostu dugova do 10.000 kuna najsiromašnijim građanima mnogi su ocijenili kao populistički potez koji bi SDP-u, uza sve ostalo čime pokušava spasiti sve lošiji rejting, mogao donekle osvjetlati socijaldemokratski obraz.

Naravno, više od 318.000 blokiranih građana može s punim pravom pitati gdje je SDP bio dosad (recesija traje već šest godina) i zašto oprost samo do 10.000 kuna duga, i to isključivo onima koji su na socijali, dugotrajno nezaposlenima i umirovljenicima, a ne i onima koji prihvaćaju bilo kakav posao na određeno vrijeme ili rade, a ne primaju plaću.

Jednako tako, predsjedničku kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar Kitarović, kao i njezina šefa Tomislava Karamarka koji ovih dana tobože nariču nad siromaštvom naroda – mogli bi pitati što su, pobogu, radili dok je HDZ u nešto više od četiri mandata pustošio Hrvatsku, i to dok je Karamarko bio na čelu tajnih službi i policije. Mogli bi ljudi svašta pitati, ali znamo – neće. Dobar dio hrvatskih birača ima kratko pamćenje, pogotovo kad im se pažnja skrene na vječne teme poput onih čiji je otac bio ustaša, a čiji partizan.

Zato, mali podsjetnik kako život izgleda u nekim uređenim zemljama ili što su to u HDZ-u mogli napraviti u vrijeme dok su vladali Hrvatskom, i u SDP-u – da su se bolje pripremili za preuzimanje mandata i da su se više bavili dobrobiti građana, umjesto vlastitim svađama.

Doplatak bez obzira na primanja roditelja

Dovoljno je malo "proguglati" i iščitati zakone pojedinih zemalja. Za primjer smo uzeli Njemačku jer tamo socijalne službe tuže poslodavce koji isplaćuju premale plaće, pa onda država mora pomagati radnicima koji nemaju dovoljno za život. Država pomogne, ali onda tu socijalu naplati od poslodavca koji je zakidao radnike.

Ako je netko ipak dugotrajno nezaposlen i toliko siromašan da mu je potrebna pomoć države i pritom ima djecu, ne može mu se dogoditi da zbog, na primjer, nemogućnosti plaćanja stambenog kredita, s djecom završi na ulici, da djeca nemaju što jesti, da  moraju plaćati lijekove, da se ne mogu školovati, da nemaju što obući ili da ne mogu otići na školsku ekskurziju.

Trudnice, samohrani roditelji i druge siromašne obitelji (koje nemaju imovinu i posao ili jednostavno ne zarađuju dovoljno) te oni koji zbog bolesti ne mogu raditi, nakon što od socijalne službe dobiju potvrdu o hitnosti zbrinjavanja, moraju dobiti odgovarajući gradski stan u kojem svako dijete mora imati svoju sobu (ako ih je više u obitelji), a najamninu – dok nemaju vlastitih primanja – plaća država.

Uz to, dobiju i novac za preseljenje i namještaj. Svako dijete bilo u jednoroditeljskoj ili dvoroditeljskoj obitelji, bez obzira na primanja roditelja, ima pravo na dječji doplatak u iznosu od najmanje 184 eura (iznos se povećava ovisno o tomu koliko je djece u obitelji, tako da ono najmanje ima pravo na najveći doplatak).

Samohrani roditelji mogu dobiti i dodatnu pomoć od oko 150 eura na mjesec ako im prihodi od rada nisu dovoljni za normalan život, a dvaput na godinu i novac za garderobu kako za djecu, tako i za roditelja. Kako se ne bi dogodilo da djeca zbog siromaštva roditelja budu socijalno izolirana, socijalna služba snosi čak i trošak školskih ekskurzija.

Roditelji, a posebno oni samohrani, zaštićeni su i od deložacija u situaciji kada više ne mogu plaćati stambeni kredit. Kada im država osigura stan u koji se mogu preseliti, dužni su prodati stan koji ne mogu plaćati i novac vratiti banci.

Također, ako su zapali u dugove ne svojom krivnjom (zbog gubitka posla, dugova koji je napravio bivši supružnik ili iz nekog trećeg, ali objektivnog razloga), imaju pravo i na smanjenje rate ukupnog duga, koji su dužni plaćati pet godina, a nakon toga im se dugovi opraštaju. Podsjećamo da zajamčeni iznos u toj zemlji koje obitelji moraju imati za život (vjerovnici im to ni na koji način ne mogu uzeti), iznosi oko 1100 eura.

Osigurani vrtići, besplatni lijekovi...

Unatoč svemu ovome, mnogi u Njemačkoj nisu zadovoljni odnosom države prema njima, a posebno stranci koji nemaju stalni boravak. Oni, naime, imaju nešto manja prava na socijalnu pomoć od Nijemaca i moraju prihvatiti bilo kakve poslove koje im burza rada ponudi. Useljenici koji imaju puno djece smatraju to velikim problemom, iako im je za djecu osigurano mjesto u vrtiću, školi...

Za razliku od stranaca u toj zemlji, u Hrvatskoj svako dijete nema osigurano mjesto u vrtiću jer vrtića naprosto nema dovoljno. U Njemačkoj nijedno dijete do 18. godine ne mora platiti nijedan lijek (uključujući i medicinska pomagala), a kod nas – kako nam se nedavno požalila mama jednog prvašića iz Zagreba, inače udovica – dakle, samohrana mama, s djetetom koje je imalo povišenu temperaturu – nije mogla dobiti ni pomoć liječnika.

"Svog prvašića morala sam prebaciti od pedijatrice kod liječnika obiteljske medicine. Zvala sam par liječnika u najbližem Domu zdravlja (Rudeš, Anina), međutim kako mi se nitko nije javljao, otišla sam tamo. Naizgled ljubazan doktor nećka se bi li me primio ili ne. Napominjem da ne volim isticati svoj status udovice, samo ako me netko izričito pita. Prvo me je uputio na moju doktoricu. Rekoh u polušali da je moja doktorica u Studentskoj poliklinici i da možda mogu proći još pod studenticu, ali mi baš i nije usput s Rudeša s djetetom pod temperaturom ići u Martićevu ulicu. Sestra i on odgovorili su mi da što bih ja htjela jer i oni putuju. Rekoh tada da mi je suprug preminuo, da radim na poslu gdje moram biti osam sati jer imam karticu, ne mogu otići na plac, doktoru i na frizuru. Međutim, bili su nepokolebljivi. Na kraju sam ih doslovce molila da prime samo dijete, da mene ne moraju, ali nisu se dali... I tako još zovem u potrazi za liječnikom obiteljske medicine nadajući se da mogu doći do njega bez pohanog pileta. Paralelno s tim ispunjavam online prijave za vizu za Australiju, prijavnicu za posao bilo gdje u svijetu, jer vjerujem da je sustav u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu uređeniji od ovog ćumeza kod nas", napisala nam je ta majka, koja je, između ostalog, doživjela i to da nije mogla dobiti obiteljski popust prilikom ulaska u špilju Veternica – u Parku prirode Medvednica (dakle, u parku koji je u nadležnosti države) jer se nju i njezina sina ne tretira kao obitelj.

Registar za sirotinju

O odnosu Hrvatske prema djeci i roditeljima ili naprosto siromašnima, dovoljno svjedoči i podatak da su, na primjer, u Zagrebu gradske stanove bez ikakva čekanja dobivali "zaslužni" građani (glumci, novinari, sportaši...), potom pravi i lažni branitelji, a tek potom – i to nakon niza godina čekanja, socijalno najugroženiji građani.

Svjedoči i to što je lani siromašnom ocu iz okolice Belog Manastira bilo oduzeto dijete da bi potom bilo smješteno u dom (umjesto da se ocu pomoglo pronaći posao), a to isto doživljavaju i majke Romkinje iz okolice Čakovca, o čemu je svojedobno pisao Novi list.

Takvih, ali i bezbroj još gorih primjera (primjerice, banka jednoj samohranoj majci prijeti deložacijom zbog duga za stambeni kredit koji je manji od 2000 eura), moglo bi se nabrajati unedogled, pogotovo kada bi se svemu tome pridodali i problemi nezaposlenih, umirovljenika, onih koji rade, ali ne primaju plaću, osoba s invaliditetom, nacionalnih manjina, tražitelja azila...

"Mi znamo u lipu čime raspolaže svaki građanin RH, imamo bazu podataka o imovini i prihodima i tu neće biti problema s naplatom ili oprostom dugova", pohvalila se nedavno ministrica Milanka Opačić najavljujući mjeru o oprostu dugova, dodavši pritom i da oko 9000 blokiranih građana ima vezanu štednju koju ne želi iskoristiti za plaćanje dugova.  

Pritom joj nitko nije objasnio, a ona sama očito ne zna, da dobar dio vezane štednje zapravo nije štednja, nego depozit koji je uziman iz kredita i koji služi za pokriće dijela duga, a koji banke prikazuju kao štednju i iz tog dijela "štednje" u ranoj fazi otplate kredita ne žele naplatiti dio duga.

Sudeći prema primjerima koje smo naveli iz Njemačke, ministrica Opačić puno toga ne zna iz svog resora, ili zna – ali se drži samo svog softvera (informatičke baze podataka za koju je još HDZ-ova vlada bila dobila kredit Svjetske banke, ali ga je nenamjenski potrošila), pa stanje nacije ocjenjuje samo po tome je li njezin lovac na siromahe – uhvatio nekog s namjerom da nešto smulja.

Istodobno joj nije palo na pamet, kada već u lipu zna s čime raspolažu građani, da na primjer pokrene postupak preispitivanja imovine pojedinaca koji su se obogatili na muci onih koji su za vrijeme raznih privatizacija trajno ostali bez posla ili su poslani u prijevremenu mirovinu, dok se imovina "oslobađala" od radnika.

Nije se zapitala ni kako to žive građani koji prihvaćaju svakakve poslove samo da bi otplatili dugove (otpis je najavila samo dugotrajno nezaposlenima, čime kažnjava one koji rade), ali čija primanja naprosto nisu dovoljna da bi se izvukli iz blokade i duga, niti kako je to mladim visokoobrazovanim ljudima koji u takvoj siromašnoj obitelji moraju godinu dana raditi (stručno se osposobljavati) za 1600 kuna. Ili ono najstrašnije – da se majci, uz to još i udovici, ne priznaje da su ona i njeno dijete  uopće obitelj.

Ministrica bi trebala znati da ne postoji softver u koji se mogu pretočiti sve nepravde hrvatskog društva. Zato je licemjerno reći da će građanima ove zemlje značajno pomoći oprost duga do 10.000 kuna. Primjere koje smo naveli pokazuju što doista znači zaštita najugroženijih građana i to u zemlji gdje je postotak nezaposlenih u srpnju ove godine iznosio 4,9 posto, dok će u Hrvatskoj opet vrlo brzo nadmašiti 20 posto.

 

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.